Petšest pitanja za Gordana Nuhanovića

Iako je formalno još uvijek u braku, pisac Miroslav Devald, glavni lik romana Oslobađanje Gordana Nuhanovića, već šest mjeseci živi odvojeno od supruge i sina. Niz događaja koji pokreće vijest da mu je supruga angažirala medijski eksponiranog odvjetnika za brakorazvodne parnice prepleću se s Devaldovim promišljanjima o formativnim godinama, propalom braku i vlastitoj književnoj karijeri, kao i njegovim naporima da pronađe sebe u neizvjesnoj hrvatskoj posttranzicijskoj stvarnosti. Roman je čitateljima ponovno dostupan kao e-knjiga na Besplatnim elektroničkim knjigama, a tim povodom s autorom je razgovarao Krešimir Pintarić.

Prvo pitanje se postavlja samo od sebe – naime, roman je prije 15 godina u tiskanom izdanju bio naslovljen Vjerojatno zauvijek, a sada u besplatnom elektroničkom izdanju naslov mu je Oslobađanje; iako je gotovo više pravilo nego iznimka da autori iskoriste „drugo izdanje“ koje je vremenski toliko udaljeno od prvog da ujedno bude „drugo, izmijenjeno izdanje“, odnosno čitateljima ponude nekovrsni dorađeni rukopis, promjena naslova je radikalan korak u smislu dorade romana, jer je naslov, uz završetak, najjače retoričko mjesto umjetničkog djela. Zašto si se odlučio na tu izmjenu? I što je još bitno drugačije u ovom besplatnom izdanju?

Oslobađanje je bio prvobitni naslov ovog rukopisa kojeg sam tada, pod utjecajem nekih sugestija, promijenio u ovaj probabilističko-eshatološki, ako mogu tako reći, ali sada sam si, eto, uzeo slobodu da se vratim izvornom naslovu koje više odgovara tekstu. I tu se opet potvrđuje ona maksima – vjeruj sebi. Osim naslova, izvršio sam i neke korekcije u jeziku, a sve u pokušaju da umanjim spleen žurnalizma od kojeg je teško pobjeći ako ti je novinarstvo profesija. Novo izdanje uvijek je prilika za suočenje sa sobom kao piscem, ako se uopće mogu zvati piscem, danas više i nisam baš siguran u to – valjda zato što sam samokritičniji, pa i oprezniji nego prije, iskustvo čini svoje, ali je također istina da nikakve naknadne intervencije ne mogu spasiti tekst ako je on loš. Tako da će izmjena naslova biti najradikalnija promjena, sve ostalo je samo struganje patine.

Potpuno se slažem da ovaj novi-stari naslov bolje odgovara tekstu, naročito otvorenom završetku romana, jasno od početka sugerirajući da će čitatelj uroniti u jedan nezavršeni proces, proces „oslobađanja“ koji, kada su ljudi u pitanju, ni ne može biti završen, jedino prekinut u trenutku smrti. Naravno, pod uvjetom da je uopće započeo i da je netko uopće dovoljno motiviran da ga izgura do kraja. No čini mi se da nije baš tako jednostavno i jednoznačno u romanu raspisano od čega se Miroslav Devald točno oslobađa? Ili on zapravo nešto/nekog oslobađa?

Da, pitanje je da li je oslobađanje dio njegove imaginacije, psihoanalitički rečeno, da li je to vlastita fantazma kroz koju junak prolazi – ili se on nastoji osloboditi dotadašnjeg života, o kojem nešto saznajemo u retrospektivi – mislim da se te dvije ravni isprepliću tako da ih katkada i nije moguće razlikovati. Možda bih danas drugačije oblikovao glavnoga lika, možda bih ga učinio kuražnijim, odvažnijim, manje rastrzanim – ali tada sam ga vidio u tom svjetlu, štoviše, dodatno sam podgrijavao njegove strahove. Primjerice, Devaldova žena i njezin moćni advokat, od kojih neprekidno dopiru prijetnje, pri čemu mi njih u romanu ne vidimo, oni su prisutni u svojoj neprisutnosti i kao takvi opasniji, barem u Devaldovoj glavi koja je izgleda epicentar zbivanja. Dalo bi se tu još objašnjavati, odnosno raslojavati tekst, ali na koncu svatko će priču o Devaldu doživjeti različito.

Čini mi se da je u skladu s tim i činjenica da dobar dio romana zauzimaju Devaldove introspekcije, reminiscencije, unutarnji monolozi i dijalozi, a da je istodobno roman gotovo pročišćen od emocija, osim već spomenutih strahova od same brakorazvodne parnice i kao i njenih posljedica. I zato jedino mjesto koje toliko bode u oči u tom smislu jest onaj kratki neplanirani susret na školskom hodniku Devalda i njegova sina, kada čitatelj biva zatečeni provalom, da ne kažem oslobađanjem, silovitih emocija povezanosti, privrženosti. Je li to svojevrsna priprema završne scene romana, koja je također povezana s osvještavanjem Devaldova odnosa prema sinu?

Sin kao da je poput Trojanskog konja ostavljen na poprištu u gesti lažnog povlačenja, ne bi li se aktivirao u trenucima kada se njegov otac najmanje nada. Iako, taj otac, Devald, noću rijetko spava. Juri amo tamo, izviđa, sastaje se sa svojim nazovi prijateljima, provodi vrijeme u ljubavnim gnijezdima. I sve to radi u nekakvom grču i često protiv volje, kao da viša, njemu još posve neshvatljiva sila vuče konce njegova postbračnog života. Trenutak provale emocija pri susretu sa sinom stoga i nije nemotiviran, dapače, alergijska boljka dječaka, njegov “optužujući” kašalj javlja se kao onaj čuveni san o kojem govori Freud, a svodi se na dječaka koji „kaže, oče, zar ne vidiš da gorim?“ Kao što si primijetio, završna scena u fade out maniru jeste posljedica te snažne, rekao bi, rizomske veze sa sinom, a ona se ogleda u panici koja obuzima Devalda kada ugleda brezu u cvatu, dakako, zbog njezinog utjecaja na dišne puteve sina.

Tvoje su kratke proze, kao i romani, najčešće sumorno-satirični narativi o ljudskim slabostima i korozivnim društvenim sredinama koje, polako ali neumoljivo, izjedaju bilo kakvu nadu u ostvarenje ljudskog integriteta. Čak bih se usudio ustvrditi da bi se tvoj opus mogao lijepo sažeti u rečenici tipa „život je težak, a ljudska bića slaba“. Nije da ću tome proturječiti, ali ipak me zanima zašto je u tvom pisanju tako teško naići na djelatne ljudske vrline i, posljedično, optimizam? Je li suvremena i suverena Hrvatska toliko toksična sredina da zatire svaki izgled za pozitivan ishod? Ili je to naprosto nešto inherentno ljudsko, da strahovi na kraju nadvladavaju ljubav?

Mislim da nekih vrlina ima, čak i u ovom romanu može ih se pronaći samo ako se malo razgrne pokrov. Devald ne oskudijeva poštenjem, altruizmom – on ih čak i traži u svojoj okolini, on traži ljubav, razumijevanje, podršku, traži ih možda među krivim ljudima, ali to je već stvar njegove naivnosti, njegovog idealizma koji se nije u stanju nositi sa cinizmom današnjice. Daleko od toga da u mojim tekstovima nema optimizma, možda ga nema dovoljno – obećavam da će ga biti više u idućim radovima, ako ih uopće bude. Ne pišem s namjerom da ljudske odnose sunovratim u bezdan crnila ili rezignacije, pa i meni samom ide na živce prenaglašavanje takvih motiva u hrvatskom filmu i književnosti. Ako već spominješ ranije priče, one možda nisu vedre, ali nisu ni sasvim tmurne. Nit koja ih međusobno povezuje proizlazi iz osjećanja apsurdnosti, što ne znači da u njima nema mjesta za sretno postojanje u ljubavi. Ne bih sad ovdje citirao onaj Tolstojev početak u Ani Karenjini, iako ima nekog đavola u toj posebnosti u nesreći, što sad uopće nije važno. Književnost ionako nije tu da slijepo imitira stvarnost, kolikogod ona sumorna bila, nego da je izmisli, a ponekad i da joj se suprotstavi.

Hm, to nije zvučalo kao optimistična najava budućih optimističnijih romana, ali svakako se nadam da će ih biti. Kao što se nadam i da će kao većina dosadašnjih biti objavljeni u okviru projekta BEK: jedan si od najdugovječnijih sudionika projekta, prvo besplatno e-izdanje objavljeno je još davne 2005. godine, bila je to tvoja hvaljena prva zbirka priča Liga za opstanak, i otada si objavio još četiri naslova. Iz ovog ću zaključiti da si zadovoljan sudjelovanjem u projektu, a tebe ću zamoliti da čitateljima malo pojasniš zašto je tomu tako?

BEK oprimjeruje demokratizaciju književnosti, taj je projekt istovjetan glazbi koja zaobilazi posrednike i postaje dostupna na besplatnim platformama. S tom razlikom što su u slučaju BEK-a komercijalni efekti već bili zadovoljeni, kakvi takvi, pošto je veći dio naslova na BEK- u imao svoje „materijalne“ izdavače s regularnom prodajom i otkupom. BEK omogućuje drugi život knjige, njihovu dostupnost čini lakom, što je važno za one knjige koje su već rasprodane ili su završile u rezalištu poduzeća UNION, ukoliko je ono još aktivno. Također, on reaktualizira neke naslove koji to zaslužuju, a koji su u ovoj hiperinflaciji knjiga i općoj amneziji, da ne kažem demenciji, zaboravljene. Pa eto, tu je i autorska satisfakcija u smislu da je, kao u mom slučaju, moguće osvježiti rukopis pa i reći nešto o knjizi poslije toliko godina. S druge strane, razumijem i one koji ne žele digitalizirati svoje knjige u BEK-u, možda i zato što računaju da time smanjuju šanse za buduća reizdanja, a ima valjda nešto i u onome “manje je više”, u vjeri da knjiga svojom odsutnošću povećava žudnju za njom, među posvećenim čitateljima, naravno, ali pitanje je koliko je takvih kod nas. U svakom slučaju stavljanje knjige na BEK jeste gesta prema čitateljima.

Više informacija o muškom prozno-esejističkom bloku pronađite na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.