Petšest pitanja za Marka Dejanovića

S Markom Dejanovićem, piscem, novinarom, producentom i stand-up komičarom, povodom e-izdanja njegovog romana Karte, molim! na portalu Besplatne elektroničke knjige razgovarao je Tihomir Dunđerović. Roman Karte, molim!, za koji je autor 2015. dobio nagradu Janko Polić Kamov, donosi fantazmagoričnu i uzbudljivu priču smještenu u poluprazni vlak na relaciji Beograd – Zagreb u kojemu putnici umjesto kofera nose teret prošlosti i gdje stvarnost i mašta neprestano prelaze vremensko-prostorne granice. Vješto ispreplićući egzistencijalnu dramu, filozofske dijaloge i elemente fantastike, Dejanović se ne boji zadirati u neuralgične točke naše svakodnevice, progovarajući o osamljenosti, krivici, traumi i nadi, pritom ostajući duhovit, britak i originalan.

Roman Karte, molim! dobio je nagradu Janko Polić Kamov za književnu izvrsnost i inovativnost. Što za Vas osobno znači ta nagrada i kako je utjecala na Vaš daljnji književni rad? Jeste li pronašli neke podudarnosti u Vašim umjetničkim preokupacijama i pričama s onima u djelima Janka Polića Kamova, pisca po kojemu je nagrada dobila ime?

Nagrada mi je puno značila. Trebala mi je pohvala. Dobivanje nagrade mi je bilo fino tapšanje po leđima. I uslijedili su neki pozivi na književne večeri, festivale, odlazak u London na sajam knjiga… A potaknulo me i na pisanje sljedeće knjige, po mom sudu moje najbolje, zbirke priča Van brloga.

Žao mi je samo što nisam mogao otići na dodjelu pa nema fotografija za uspomene. Imam i dalje onaj veliki ček i kipić koje mi je izdavač proslijedio pa se mogu hvaliti pred sinom.

Fantazmagorična radnja romana smještena je u poluprazni vlak na relaciji Beograd – Zagreb. Nakon ratnih zbivanja ponovno uspostavljene krhke prometne i osobne veze prekidaju se ovaj put saobraćajnom/prometnom nesrećom, iskakanjem voza/vlaka iz tračnica. Koliko nam je ta relacija Beograd – Zagreb bitna u nekom širem društvenom kontekstu? Kasnimo li s normalizacijom i slobodnim protokom robe, ljudi i ideja? Možda sam sada na slijepom kolosijeku iščitavanja metaforičkih razina Vašeg romana?

Nisi. Ta relacija nam je na ovim prostorima važna, ali obzirom da je i roman star već više od 10 godina, mislim da je i „normalizacija“ postala prošlo svršeno vrijeme. Normaliziralo se. Možda je to neko novo normalno, ali linija Beograd – Zagreb postoji, komunikacija postoji na praktički svim poljima. A i bitna je i nama i njima. Ja, mješanac polutan, tu naravno mogu biti i mi i oni, pa je odatle i iščitavanje na dobrom putu. Prekid te srpsko-hrvatske ljubavi i moj gubitak doma kroz izbjeglištvo mi je nešto što sam sebi i čitateljima gotovo u svakoj priči pokušavao istražiti.

Glavni lik romana nosi isto ime kao i Vi, Marko Dejanović. Vjerujete li Vi onda u Barthesovu tezu o smrti autora? Može li se autor odmaknuti od osobne priče i vlastitog iskustva? Koliko je Vama kao autoru u stvaranju bitno osobno iskustvo?

Da se ne lažemo, nisam školavala, Barthes i ja smo na kimanju glavom u prolazu i 15-minutnom samopropitivanju odakle se znamo i znamo li se uopće ili su si upravo dva stranca kimnula glavom. Ali iz pitanja mogu naslutiti što je stari Barthes htio reći.

Meni u književnosti nikada nije bio cilj odmicanje, naprotiv, ganjao sam kontra smjer. Svaki umjetnički izričaj (uf, zvučim pretenciozno) je autorov pokušaj da se izrazi, pomalo narcisoidna želja da ga drugi upoznaju i zavole. Da sebe prepoznaju u njemu. Radiš mrežu da upecaš Vesnu iz velikogoričkog književnog kluba tako da unosiš sebe u svoje likove, daš im nešto za raditi da ne bude dosadno čitati, onda Vesna prepozna sebe u tvom liku i vas dvoje ste se povezali. A moj glavni lik je ime dobio zbog kombinacije faktora. Prvo, jasno mi je bilo da o sebi pišem pa sad trebam sam sebi dati drugo ime. Ne kompliciraj, zaključio sam. Drugo, još kao dječak sam uvijek želio doživjeti pustolovine kao likovi iz knjiga koje sam čitao. Kad sam krenuo pisati roman, osvijestio sam da sam ja zapravo uvijek želio biti lik u romanu, više nego pisac. A onda sam shvatio da kao pisac imam moć da si ostvarim tu želju.

Pored toga, svi likovi nose imena četiriju evanđelista: Matej, Marko, Luka i Ivan. Kondukter je tu sveznajući pripovjedač, da ne ulazimo dublje u biblijsko-teološka tumačenja, onaj koji povezuje likove i tjera ih da svima u vlaku ispričaju svoju osobnu priču. Koliko je prethodno čitateljsko iskustvo važno u stvaranju smisla književnog djela? Može li se ovaj roman čitati bez poznavanja predteksta?

Ja se nadam da može. I mislim da može. Htio sam da funkcionira i kao površna zanimljiva priča i kao mamac za one koji čitaju dublje. Onu nagrada za književnu izvrsnost i inovativnost tumačim tako da sam uspio. Plus još i čitatelji mogu otkrivati neka svoja, sasvim legitimna značenja.

Sve što pročitaš utječe na tebe. A i obogaćuje te. Imena evanđelista je možda banalan potez, ali nije slučajan. Nisam na umu imao dublji biblijsko-teološki smisao, kao nevjernik se ne bi trebao tu ni previše bakćati. Ali evo da ogrnem kaput iščitavanja, tj. da objasnim zašto ta imena. Četiri lika pričaju naizgled priče o sebi, ali sam im dao imena evanđelista, jer evanđelisti svi pričaju priče o Isusu, o jednom čovjeku. Pišući tako nadao sam se da će čitatelji skontati „ovo su imena evanđelista, možda oni svi pričajući o sebi, zapravo pričaju o glavnom liku“.

Ali možeš normalno i pročitati roman bez da primijetiš imena, nego eto samo četiri zanimljiva lika sa svojim zanimljivim pričama. U vlaku/vozu, ovisno gdje se nalazi pruga.

U nekoliko intervjua spominjali ste iskustvo izbjeglištva i osjećaj bezdomstva iz djetinjstva i formativnih godina. Koliko su ta iskustva oblikovala teme i atmosferu Vašeg romana kao i priča koje ste pisali i pričali na javnim nastupima?

Roman je skroz pod utjecajem toga. Svo moje književno pisanje je pod tim utjecajem. U stand-up komediji je manje tog utjecaja, ali samo zato što sam u međuvremenu našao dom. Naime, dom mi je tamo gdje mi je sinu dom.

Kako danas gledate na vlastiti razvoj od novinara i pisca do stand-up komičara i producenta? Je li Vam književnost i dalje jednako važna kao i javni nastupi na sceni?

Krivo mjesto za reći, ali stand-up me je skroz uzeo. Evo sad već 10 godina čim imam neku ideju, guram je u stand-up formu. Malo na društvenim mrežama raspisujem u pisanoj formi, ali to je to. Iako, vratila mi se ideja da bih mogao ponovo sjesti i napisati nešto književno.

Poznati ste kao stand-up komičar koji ne priznaje tabu teme. Humora i ironije ne nedostaje ni u romanu Karte, molim!. Navodno je i Vaša karijera proizašla upravo iz jedne paralelne pripovjedne sekvence ovoga romana. Kako balansirate ozbiljne i duhovite tonove u književnosti i Vašim nastupima? Postoji li granica koja se ne prelazi? Po čemu procjenjujete koliko i što publika može podnijeti?

U književnosti sam više slučajno duhovit. Nisam nikada išao namjerno pisati tako da se čitatelj nasmije. U stand-up komediji je preduvjet da se publika nasmije. Izazovi su zapravo suprotni. Želiš da ti književnost bude duhovita, da ima duha, a isto tako želiš da ti stand-up ima ozbiljnu podlogu. Ako želiš, naravno. Imam kolega komičara kojima je izazivanje smijeha jedini cilj, što je isto ok. Meni bi bilo dosadno da ne pokušavam i kroz stand-up komediju izraziti sebe. Publika ti dadne do znanja može li nešto podnijeti ili ne. Za neke teže teme, primjerice pričam o smrti oca na pozornici, moraš moći podnijeti groznu tišinu koja nastane kod otvaranja takvih tema. A s nastupima se treniraš upravo u podnošenju tih tišina. I u nalaženju pristupa svakoj temi. Ali tabu tema mislim da ne bi trebalo biti. Može samo biti nešto za što još nisam dovoljno vješt da obradim u stand-up formi pa moram još vježbati i poštimavati na večerima „Novo Novcato“ koje s kolegama iz BIS Comedy kolektiva radimo u Zagrebu. Isto kao i u svim drugim formama, ne znam da se može reći da ima tema koje bi bile tabu u književnosti, slikarstvu, filmu… Ako nađeš ključ da te publika prati u temu, uspio si. Jedino što u stand-up komediji to možeš samo raditi uživo pa neke publike budu izložene sirovim verzijama.

Elektroničko izdanje Karte, molim! otvara roman novoj publici. Mislite li da će digitalno izdanje promijeniti način na koji čitatelji doživljavaju vašu priču? Čitate li Vi osobno knjige u elektroničkom obliku ili preferirate papirnata izdanja? Pratite li portal Besplatne elektroničke knjige?

Opet sasvim iskreno, pratim otkako znam da će i moja knjiga biti tamo. A u zadnje vrijeme premalo čitam općenito. Dok sam imao zdravu naviku čitanja, to su uglavnom bile papirnate knjige. A u zadnje vrijeme sam jače ušao u audio knjige, samo ne baš fikciju, više biografiju Džingis-kana i slično. Ne znam što se tiče doživljaja, mislim da neće, nije mi roman baš predug. Ali vjerujem da će doći do nove i šire publike. Em je besplatno na par klikova udaljen, em sam ja sad popularniji nego prije 10 godina pa ću i na svojim društvenim mrežama probati to malo pogurati.

Više informacija o muškom prozno-esejističkom bloku pronađite na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.