Petšest pitanja za Lucu Kozinu

Povodom e-izdanja zbirke mikroproza Važno je imati hobi Luce Kozine na portalu Besplatne elektroničke knjige, za koju je dobila nagradu Prozak, s autoricom je razgovarao Tihomir Dunđerović.

Njezin reduktivni stil, evocirajući Kafkine alegorije i fragmente Lydije Davis, spaja prozu i poeziju te pretvara svakodnevne trenutke u hibridne narative bez suvišnih zapleta. Autentične priče o djetinjstvu i suptilnim odnosima, ljubavi, tijelu i izolaciji, o pisanju i položaju pisca sažete su u ritmički precizne kratke rečenice, a ponekad i u samo jednu rečenicu koja nosi cijelu priču.

Dobitnica si nagrade Prozak baš za ovu novoobjavljenu zbirku Važno je imati hobi, također osvojila si nagradu Mak Dizdar za mlade pjesnike, nagradu Ulaznica (prva nagrada za poeziju) te nagradu Poezija natenane izdavačke kuće Kontrast u kategorija Priroda. Što za tebe osobno znače književne nagrade? Jesu li one utjecale na tvoj razvoj kao spisateljice te na perspektivu o tome što čini uspješnu kratku priču ili pjesmu? Koliko su nagrade bitne za književni život i književnost općenito?

Jesu, dale su mi puno toga na čemu sam zahvalna, pogotovo poticaj za nastavljanje pisanja i priliku da upoznam zanimljive ljude. Ali su mi isto slađe uspomene na periode kad sam pisala i brisala te rukopise, u skladu s onom Freudovom rečenicom: „One day, in retrospect, the years of struggle will strike you as the most beautiful.“

Nagrade mogu biti filter za nove autore, dobar poticaj za daljnje pisanje i privremeni ušutkivač unutarnjeg kritičara, mini financijski poguranac i prilika za putovanje i upoznavanje ljudi. Ali nisu garancija onog najvažnijeg – osjećaja i pogotovo uvjerenja da pisanje ima smisla. Opet je autor taj koji mora sebe „gurati“ prema čitateljima i nastaviti sebe motivirati za pisanje jer ti vanjski poticaji prekratko traju. Da su samo nagrade motivacija, odustala bih od pisanja davno. Želim da moji radovi dođu do onih kojima trebaju u tom trenutku, bilo kao utjeha, potpora ili naprosto zabava.

Uostalom, O. Vuong kaže da se nagrade zapravo odnose na prošlost i da zato nisu potvrda sadašnjeg tebe.

Pišeš poeziju, prozu i književnu kritiku. Po čemu određuješ hoće li tekstualni materijal postati poezija, mikroproza, priča ili metatekstualni zapis o pisanju? U kojoj mjeri se tvoja poezija, proza i kritika prepliću u jedinstveni umjetnički izraz?

Često dobijem ovo ili slično pitanje. I gotovo svaki put se bojim da dam drukčiji odgovor zato što mi je teško retroaktivno procijeniti kada i kako se događa taj moment određivanja forme teksta. Najiskreniji odgovor je naprosto kako mi dođe. Ali isto tako, mislim da ulogu igra i što u tom trenutku čitam. Jedna sam od onih pisaca na čije pisanje puno utječe ono što trenutno čitaju.

Ali isto tako mi se čini da se preplitanje ovih formi događa sve više kako postajem starija, čitam i doživljavam više. Svaka forma i žanr me uče kako pisati i misliti iz različitih uglova. Samo što ponekad zaboravim ono što sam naučila ili se ispostavi da nisam naučila kako treba.

Kako tvoj rad kao književne kritičarke utječe na vlastiti proces pisanja proze i poezije? Koje kriterije koristiš pri ocjenjivanju suvremenih hrvatskih autora u svojim recenzijama?

Analiza tuđih djela omogućuje da vidim njihov kostur, da ne ostanem samo na površini teksta, a to zauzvrat povlači za sobom prepoznavanje uzoraka bilo u stilu, strukturi ili likovima. Ako mi se nešto svidi, vjerojatno (nesvjesno) nađe put i do mojih tekstova, a ako mi se ne svidi, nastojim to izbjegavati.

Za mene je idealna knjiga svijet u koji možeš uroniti, izgubiti se, a da ne zaboraviš na sebe. Isto tako, niti je pretenciozna, niti je glupasta. A kriteriji koje treba ispuniti su beskonačni, ali kad bih izdvojila neke to bi bili: upečatljiv pripovjedački glas, dinamična priča, višeslojni likovi, čvrsta struktura koja ne privlači pozornost i iskrena emocija.

Kako gledaš na hrvatsku književnu scenu? Oblikuje li tvoj fizički „izmješteni“ kulturološki kontekst Splita i tvoju perspektivu u kritičarskim i književnim tekstovima?

Itekako. Što više vrijeme prolazi, shvaćam koliko je mala književna scena u Hrvatskoj, a i koliko su pisci, pogotovo oni koje bi se moglo kategorizirati kao lit fic, koncentrirani u Zagrebu i okolici toliko zapleteni da mislim da ih ni Aleksandar Veliki ne bi uspio rasplesti. Zato ima smisla zašto nema toliko iskrene i realistične kritičke recepcije (čini mi se da je iznimka kad su autori kritike i autori djela na suprotnim ideološkim polovima), a da ne govorim o dobro uređenim rukopisima, pogotovo onima već ukotvljenih autora (o ovom fenomenu priča i Kazuo Ishiguro). Iako sve više upoznajem „igrače“ na sceni, geografska izmještenost mi daje definitivno prednost pri pisanju i oblikovanju stava o nekom djelu, a i ne zarađujem za život od toga, tako da nemam, da upotrijebim radionički izraz high stakes. Ali napominjem da to ne znači da mi je to dopuštenje za raspištoljit se u tekstovima i pretvoriti se u kopiju predsmrtnog Igora Mandića.

Svakom tekstu pristupam tako da mu pronađem vrline i mane, a i da je zaključak odmjeren i realističan. Ponekad je zato potrebno pročitati knjigu i više puta. Prvi dojam zna varati jer je, barem meni, čisto čitateljski, dakle emocionalniji.

U svojim pričama često tematiziraš pisce i sam proces pisanja, vodila si radionice kreativnog pisanja, a ujedno si i koautorica (zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Tvrdić) priručnika za pisanje (Priručnica za pisanje: od ideje do priče, 2023). Može li svatko naučiti pisati, postoje li univerzalne upute za apsolutne početnike? Je li talent presudan za dobru priču ili pjesmu? Može li pisanje biti hobi?

Naravno, svatko može naučiti pisati. Svaka priča ima likove, mjesto i vrijeme radnje, početak, sredinu, kraj, unutarnji i vanjski sukob. Samo pitanje je hoće li kombinacija ovih osnovnih elemenata napraviti onaj klik koji od priče koja zadovoljava formu napravi dobru ili odličnu priču. Za to je potrebno nešto više od priručnika i radionica (iako ova pomoćna sredstva nisu naodmet) – puno kopanja po sebi, iskustva, čitanja, uvida drugih čitatelja i samokritike. A to je proces koji nikad ne prestaje. Jer čak i kad prokužiš neke stvari, opet počinješ iznova kad kreneš pisati novu priču, pjesmu ili knjigu. Svako (dobro) djelo je jedinstveno i neponovljivo.

Tvoj sažeti stil u formi mikroproze stvara višeslojna značenja i tu svaka riječ nosi više od površnog smisla. Kako biraš koje riječi ostaviti u pričama, a koje izbaciti da bi postigla tu konciznost i ritam? Može li jedna rečenica, redak ili stih nositi cijelu priču, odnosno pjesmu?

Trebam pročitati tekst puno puta, odmaknuti se od njega, pa opet čitati, pa rezati, pa vraćati, pa rezati sve dok ne osjetim da ne mogu dalje. Iako se ponekad ispostavi da ipak može dalje u što sam se uvjerila kad sam prolazila kroz zbirku za potrebe ovog izdanja.

Može, meni neke riječi same po sebi mogu nositi cijelu priču, ovisno o njihovom kontekstu – npr. riječ sutra koju izgovara osuđenik na smrt.

Ironično, a krenula sam s pisanjem od ove „najmanje“ forme upravo zbog površnog pouzdavanja u njenu kratkoću. A radi se formi koja je puno više od toga. Štoviše, jedna je od najtežih. Ali eto, malene stvari su gotovo uvijek varljive.

Što očekuješ od e-izdanja svog prvijenca Važno je imati hobi na portalu Besplatne elektroničke knjige? Čitaš li i inače knjige na našem portalu? Preferiraš li čitati klasična, papirnata izdanja knjiga ili ne praviš razliku?

Kratke priče su odlična forma za elektronička izdanja, a mikro priče pogotovo. Tako da se baš veselim vidjeti Hobi među vašim izdanjima od kojih sam mnoge čitala, poeziju pogotovo. Inače, pratim novitete na vašoj stranici već godinama i veoma sam sretna što više puta godišnje iznenadite čitatelje s novim izdanjima, pogotovo neafirmiranih i zanemarenih autora.

Zadnje tri godine više čitam knjige na Kindlu iz praktičnih razloga. Mogu ih čitati bilo gdje, mogu čitati bilo što, ne trebam ih oskvrnjivati kemijskom ili olovkom, i najbolje od svega, ne peku me oči. Naravno, i papirnate su tu – volim prelistavati i čitati knjige koje već imam, pogotovo one koje su mi prirasle srcu.

Više detalja o novom ženskom proznom bloku potražite na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.