Petšest pitanja za Noru Verde

S književnicom i novinarkom Norom Verde Davor Ivankovac razgovarao je povodom e-izdanja njezinog zapaženog i hvaljenog romana Moja dota na portalu Besplatne elektroničke knjige. Roman je to koji nas je podsjetio na najbolje stranice tzv. otočke književnosti, roman o odrastanju i sazrijevanju, otkrivanju sebe i svijeta, formiranju svjetonazora i traženju vlastitog mjesta u zatečenom svijetu. Ipak, Moja dota kao da prvenstveno izvire iz traume, a ne nostalgije, premda se nostalgija najlakše lijepi za priče o djetinjstvu, usporenom životu u zavičaju, odrastanju uz baku – tu gotovo mitološku dobru osobu satkanu od iskustva i tegobnog života. Je li to doista tako, zašto je roman okarakteriziran kao antizavičajni ali i drugim stvarima, razgovarali smo s autoricom Norom Verde.

Roman Moja dota jedno je od zapaženijih književnih djela 2021. godine – vratio je u fokus tzv. otočku književnost, onaj specifičan otočki ambijent, dodatno naplavljen nostalgijom jer pripovijeda o djetinjstvu. Mene je podsjetio na studentske dane i čitanja Šegedina, što je očekivana literarna referenca, ali pretpostavljam da bi se tvoj roman moglo odrediti kao autofikcijsko djelo, odnosno da je inspiracija za Nelu zapravo mala Antonela?

Drago mi je da spominješ Petra Šegedina kojeg sam i ja otkrila u studentskim danima. U njegovim romanima uspijevala sam vidjeti kako disfunkcionalna patrijarhalna obitelj ranjava i odbacuje one koji se njezinom diktatu pokušaju oduprijeti i taj mi je vrlo važan kontekst koji uokviruje njegove proze bio nerijetko utješan. Na sličan način i iz srodnih razloga krijepile su me i proze Ranka Marinkovića. Oba ova autora pisala su o Dalmaciji jezikom i kritičkom oštricom koji mi je davao inspiracije da uopće zamislim mogućnost pripovijedanja o temama odrastanja u Dalmaciji. Moj bi se roman moglo odrediti kao autofikcija, ali treba reći i notornu istinu da većina čitatelja ni 5% ne haje za naše unutarknjiževne rasprave o žanrovima i trendovima. Načitala sam se u ovih nekoliko godina sjajnih i manje sjajnih književno-kritičkih tekstova koji tematiziraju literarne postupke u autofikciji i ono što sam mi je privuklo pozornost je neprestana potreba da se autofikciju proglašava svojevrsnim književnim realityjem, te da joj se na taj način odriče vrijednost, dok se autore kojima se ova oznaka prilijepi uz njihov rad stalno tjera da se nekako brane, izvlače i opravdavaju, kao da su uhvaćeni u nedozvoljenoj i neprimjerenoj pljački vlastitog života za potrebe književne koristi i slave. Annie Ernaux je za svoju književnost rekla da je nešto između književnosti, sociologije i povijesti, Edouard Louis je otišao korak dalje, negirajući element fikcije u svojim djelima.

Junakinja Moje dote je Nela i jednim svojim djelom je za njezino stvaranje doista zaslužno moje sjećanje na djetinjstvo i baku na Korčuli. Međutim, kako si točno primijetio u uvodu ovog intervjua, polazište za tekst nije bila nostalgija, već trauma djetinjstva u Dalmaciji i neprestani trud da se preživi u sredini koja je prema drugačijima okrutna i agresivna.

Pod otočkim ambijentom svakako se podrazumijeva i jezik, specifičan lokalni oblik čakavštine koji možda polako i izumire – barem ga u recentnoj književnosti ne susrećemo tako često. Koliko je zahtjevno bilo pisati narječjem? Pretpostavljam da si se godinama provedenim u Zagrebu dosta udaljila od govora iz djetinjstva?

Bilo je doista teško. Morala sam ponovno naučiti veloluški govor jer su prošla desetljeća od kada ga nisam aktivno koristila. Kao dijete do pete sam godine živjela na otoku Korčuli i tamo progovorila, ali vrlo brzo sam s preseljenjem u Split prestala biti trajno uronjena u ritam i melodiju tog govora, pa sam za pisanje ovog romana najprije morala prizvati taj izgubljeni zavičajni govor. Tek onda sam mogla početi imaginirati tekst i koncepciju. Služila sam se knjigama i dijalektalnim priručnicima, razgovarala s izvornim govornicima, putovala češće u Velu Luku. Čim sam vratila govor, mogla sam početi pisati. Ranije nije imalo smisla.

U jednom si intervjuu roman odredila kao „antizavičajni“. Što si pod tim točno mislila, o kakvom je odmaku od zavičaja riječ? Odnosno, što bi po tebi bila tipična zavičajna, a što antizavičajna književnost?

Tipična zavičajna književnost za mene bi bila primjerice poezija Josipa Pupačića, Dragutina Domjanića, Ivana Gorana Kovačića, Fran Galovića. Odlikuju je sentimentalnost i afirmacija zavičaja u svijetlim bojama i u pozitivnom tonu, vrlo rijetko sam vidjela zavičajnu književnost koja o zavičaju ne piše (ili to čini iznimno rijetko) kritički i oporo. Ako je zavičajna književnost med, onda je antizavičajna pelin. U pop muzici bih imala jasnije primjere: jedan od najvećih hitova i primjera zavičajne pop pjesme je “Galeb i ja” Zdenka Runjića i Olivera, dok je “Dalmacija” grupe Dječaci čisti i svijetao primjer antizavičajnog popa. Long story short; pod sintagmom “antizavičajni roman” mislila sam na prozu koja nudi književnost koja secira zavičaj, pokušava mu ući pod kožu i vidjeti kako “radi” na planu društvenih i intimnih odnosa, kako formira pojedinčevu osobnost i njegove životne odluke.

Svakako je važan lik Neline bake, oko koje se polagano isplela i priča o izbjegličkom kampu u El Shattu, koji, začudo, nije česta tema domaće književnosti, barem se ja ne mogu sjetiti fikcije koja je umjetnički uvjerljivo obradila tu epizodu dalmatinske i hrvatske/jugoslavenske povijesti. Koliko je to iskustvo odredilo i usmjerilo Nelinu baku u životu i što tebi to danas znači?

Putovanje, tj. zbjeg u El Shatt u Egiptu poglavlje je dalmatinske, hrvatske i ako hoćemo jugoslavenske antifašističke povijesti o kojemu u vrijeme pisanja ovog romana nisam pronašla previše primjera literarne obrade i stoga mi je bilo još važnije da ga imam u romanu. Ono je također i dio mnogih obiteljskih povijesti, pa tako i moje. Za baku iz romana Moja dota ono je jedino veliko putovanje na koje je u svojem životu otišla; ono joj je utisnulo iskustvo bivanja u progonstvu i egzilu, ali i otvorilo pogled u život izvan poznatog, nagnalo je da preispita poziciju drugačijeg i slabijeg, otvori vidike i na koncu pokaže kako funkcionira svijet izvan lokalne sredine. Za Nelinu baku El Shatt je bio formativno životno iskustvo, putem tog sjećanja ona postaje pripovjedačica. Njezino pripovijedanje i mene je fasciniralo kao slušateljicu i moguće je da sam slušajući tu priču i ja učila pripovijedati, u vremenu kada još nisam znala da ću se pripovijedanjem jednom u budućnosti baviti kao autorica.

Osim u prozi, okušala si se i u poeziji, a ne smijemo zanemariti ni tvoj novinarski rad. Pripremaš li nešto novo, što možemo očekivati u skorijoj budućnosti? Koliko uopće posao ostavlja vremena i volje za bavljenje fikcijom, poezijom, prozom...?

Upravo se nalazim u procesu završavanja novog romana koji bi trebao biti objavljen ove godine u izdanju kuće OceanMore (roman je objavljen, op.ur.). U pitanju je roman na fonu Moje dote, njegov svojevrsni follow up, nastavak. Junakinju pratimo u njezinom splitskom odrastanju na samom kraju 80-ih, uoči raspada Jugoslavije i bujanja nacionalizma i šovinizma koji jačaju. Razdoblja neposredno prije velikih ratova smatram iznimno potentnima za književnu i umjetničku obradu. Uvijek sam željela pisati o razdoblju zakuhavanja jugoslavenskih ratova; u to sam vrijeme živjela svoju adolescenciju i iščekivala veliki i pravi život koji me čeka kad se osamostalim. Rat koji je započeo pomrsio je moje nade i sanjarenja, dok je na kolektivnom planu formirana trauma koje se još nismo oslobodili i koju još nismo do kraja razumjeli. Zato je izazov pisati o tome.

Moja dota tvoja je druga knjiga koja se pojavljuje u e-izdanju na Besplatnim elektroničkim knjigama. Kakvo je tvoje mišljenje o projektu i općenito o promoviranju književnosti na novim medijima? Misliš li da će tiskana knjiga u budućnosti biti potisnuta i ima li uopće razloga za moraliziranje u vezi s tim?

Već više od deset godina prognozira se nestanak tiskane knjige i bum! – ništa se nije dogodilo, premda književnost na digitalnim medijima ima svoje mjesto i poklonike. I sama vrlo često čitam u digitalnim formatima, pratim izdanja na BEK-u koji je učinio mnogo za promociju domaće književnosti na novim medijima. Nismo uvijek u mogućnosti posuditi fizičku knjigu, pa je pronalazak nekog od starijih naslova na BEK-u pravi spas.

Mislim da nema razloga za moraliziranje nad budućnošću tiskane knjige. Ona će još neko vrijeme imati prevagu na tržištu, za što postoje opipljivi razlozi. Čini mi se da je mnogo važnije pitanje ono dostupnosti i priuštivosti književnosti za sve slojeve i vrste čitatelja, nego sam format i mediji u kojima će knjige biti prisutne. Nije zanemarivo ni pitanje ekologije; stoga pozdravljam ono rješenje koje će nas istovremeno približiti priuštivosti i smanjenju ugljičnog otiska. Mislim da je moguće pomiriti te dvije težnje, no nisam sigurna jesu li izdavački i tiskarski lobiji tome skloni.

Više detalja o novom ženskom proznom bloku potražite na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.