Kada je prije četiri godine eksplodirao Weingate i #metoo pokret buknuo diljem poznatog nam svijeta, elektricitet bijesa i nade obećavao je tektonske pomake u društvenim dinamikama moći. No neprestano nove iteracije pokreta koje se i dalje zadržavaju primarno u virtualnim prostorima mogu stvoriti pomalo tegobni osjećaj da se neprestano resetiramo i počinjemo razgovor iznova te da promjene koje bi posegle dublje u problematiku uporno izostaju. Ipak, značaj ovog diskurzivnog otvaranja potentan je i nepovratan, a sudeći po rastućoj umjetničkoj i šire kulturnoj produkciji koja ga nastanjuje i instrumentalizira, interes za (auto-)tematizaciju iskustva rodnog i seksualnog eksplicitnog i implicitnog nasilja rašireniji je no ikada. Nekoć prisutne primarno u relativno marginalnoj feminističkoj para-tradiciji, sada su teme rodnih dinamika moći i seksualnog nasilja prodrle duboko u mainstream, ovjenčane Bookerima i Oscarima, popraćene čak i u najsrednjim od srednjestrujaških medija. No kako mapirati ovaj fenomen unutar književnog polja, onkraj nužno reduktivne mainstreamizacije i hashtagizacije teme koja po svojoj biti nužno izmiče reprezentaciji?
Polu-anonimna priroda društvenih mreža omogućila je da sveprisutnost iskustava seksualnog zlostavljanja postane vidljivom i opipljivom na dotad neviđene načine, prodirući u cyber-segment svakodnevnice silinom i širinom koju je bilo nemoguće ignorirati ili dovesti u pitanje. Među osobama koje su dijelile iskustva razvijala se solidarnost i podrška, a mnoge su po prvi put u okrilju online kulture artikulirale svoje točke loma i traume. Međutim, masovnost brzopoteznih #metoo ispovijedi dovela je i do određene inflacije značenja, utapanja pojedinačnih priča u anonimnu nepreglednost koja dostiže momentum lavine zahvaljujući kritičnoj masi u kojoj sve nesretne priče počinju nalikovati jedna na drugu. U nekom se momentu intenzitet senzibilizacije svekolike javnosti preokreće u desenzibilizaciju uslijed prezasićenja te se čini da svaka nova varijacija na #metoo sve brže izgara.
Paralelno, neoliberalna mašinerija, po svojoj vlastitoj prirodi, iznalazi načine da kooptira, komodificira i monetizira sve što se pojavi na horizontu, pa tako i narative čije je ishodište trauma. Ni relativno tromo književno izdavaštvo nije imuno na trendove i ako je knjigu moguće marketinški podboltati trending okvirom i usput hashtagirati, taj će se potencijal izmusti do maksimuma. Što je podjednako neizbježno i u redu, iako takvo brendiranje umjetničkog rada usput nužno usmjerava recepciju, potencijalno alijenira dio publike, i sadrži opasnost da se djelo vezuje za specifični momentum što zakriva njegov potencijal umjetničke dugovječnosti. Cijeli je #metoo pokret baziran na ispovijedima, no dok online testimonijalne priče snagu dobivaju jasnoćom i neupitnošću koja je ključna za aktivistički impakt, književnost se gradi u slojevima ambivalencije.
Kratka priča Kristen Roupenian Cat Person (2017.) bila je jedan od prvih značajnih književnih tekstova koji su upali u post-#metoo kategoriju, pripovijedajući u prvom licu o tenziji upoznavanja dvoje ljudi i nice guy mikrofašizmima. Iako je bila definitivni instant-hit, reakcije su bile podvojene ponajviše ondje gdje se tekst čitao kao nedostatno ozbiljan i rezolutan u danom kontekstu te kao autobiografski narativ, iako je riječ bila o fikciji. Sličnu je kontroverzu doživjela i pripovijest Mary Gaitskill This is Pleasure (2019.) nekoliko godina kasnije zbog dvostruke fokalizacije i pripovijedanja koje istražuje racionalizaciju seksualno neprimjerenog ponašanja na poslu iz pozicije kažnjenog zlostavljača i njegove lojalne, iako rastrgane prijateljice. Bila su to dva književna slučaja promašene recepcije koja je tražila od književnosti da se etički i biografski pozicionira u kodu tada dominantnih online ispovijedi, no srećom su takve kneejerk reakcije kratkoročne koliko su brzoplete. Miješanje fikcije i fakcije u ovom je slučaju simptomatično za diskurs koji je još uvijek tražio svoje sidrište te prioretizirao jasne granice pred slojevitim višeznačjem koje, uostalom, čini dobru književnost dobrom književnošću.
U književnom se univerzumu doista pojavilo i nekoliko naslova koje bi se dalo punokrvno nazvati (post-)#metoo literaturom, poput publicističkog hita She Said (2019.) Jodi Kantor i Megan Twohey, istih autorica koje su napisale prvi ekspoze o Weinsteinu za New York Times. Knjiga je posvećena upravo pozadinskoj priči o članku koji je pokrenuo #metoo valove, a koji za dlaku nije tada vidio svjetlo dana. Zatim, medijski eksponirani slučaj Brocka Turnera, studenta koji je silovao onesviještenu djevojku pored kontejnera, dobio je svoj književni nastavak u memoarskom djelu Chanel Miller (djevojke dotad poznate kao Emily Doe) pod naslovom Know My Name: A Memoir (2019.). Ne treba posebno naglašavati da, kada je riječ o seksualnom nasilju, klizava kategorija istine igra odlučujuću ulogu te se povjerenje premješta ovisno o tome tko govori i tko sluša. S obzirom na sistemsko i sistematsko nepovjerenje kada je riječ o ženskim svjedočanstvima boli, memoarski je književni modus najprirodniji produžetak #metoo prakse kao proširenje geste zauzimanja subjektne pozicije i ponovnog pronalaska oduzetog glasa, a ponekad ono ima moć prodrijeti i izvan korica knjige.
Vanessa Springora početkom je prošle godine objavila memoar Pristanak, nedavno izdan i u hrvatskom prijevodu u nakladi Oceanmore. Bombastični narativ oko narativa opisuje roman kao „Molotovljev koktel bačen u lice francuskom kulturnom establišmentu“, usmjeravajući pozornost više na izvanumjetničku stvarnost negoli na sami književni tekst. Pritom je roman krojen od tkanja stvarnosti koju u krajnjoj konzekvenci teži i donekle uspijeva promijeniti. Trinaestogodišnja V. upoznaje pedesetogodišnjeg renomiranog pisca G.M. i nakon salve tirkiznom tintom ispisanih pisama koja joj pristižu na kućnu adresu, V. i G. započinju „aferu“ koja će potrajati godinu dana. Počevši od naslova koji tupo udara u trbuh, Springora se bavi ambivalencijom pristanka, najočitije krenuvši od pitanja kakav pristanak može dati mlada osoba na pragu adolescencije u rukama predatora, ali i progovarajući o pristanku koji je implicitno ili eksplicitno zlostavljanju dala okolina, uključujući njezinu majku, preko kulturnjačke kreme, do društva u cjelini. Osim što je riječ o vrlo nijansiranoj i pametnoj knjizi, Pristanak je potaknuo desetljećima okašnjelu društvenu reakciju te bi G.M., odnosno Gabriel Matzneff, ove godine konačno trebao sudski odgovarati za godine zlostavljanja, dok će se na klupama za svjedočenje meškoljiti drugi pripadnici intelektualne elite. U razgovoru za New Yorker, Springora je i sama izjavila da roman ne bi dobio vidljivost i reakciju koju je dobio da je izašao samo pet godina ranije, i neugodno je vjerojatno da je u pravu.
Manipulacija etičkog relativizma kada je riječ o umjetnicima koji snose odgovornost za izvanumjetnička nedjela uvodi u diskurs grandiozno pitanje autonomije umjetnosti, prognozirajući varijaciju na Fahrenheit ako „teror političke korektnosti“ odnese pobjedu u javnom diskursu. Međutim, osim što ova paranoidna logika miješa mehanizme cenzure i bojkota, što će reći principe koji se nameću despotski odozgor od onih koji niču demokratski odozdo, nema naznaka da će se takva distopija realizirati. Pritom ova samodopadna obrana svete pozicije Umjetnosti može doći samo iz pozicije ekstremne privilegije. Teme fokusirane na žensko iskustvo i kreativnost kod velikog dijela načelno benevolentne maskuline intelektualne publike izazivaju određeni meki mačo ennui koji još uvijek uokviruje feminine teme kao partikularne i sužene u odnosu na pseudo-univerzalnu maskulinu tradiciju. Prije nego što je ženski glas uopće započeo priču, već su prestali slušati, u najboljem slučaju tiho klimajući uz koji suptilni eyeroll dok čekaju da bude gotovo. Averzija koju nezanemariv dio muške publike, stručne i rekreativne, osjeća prema književnosti sa ženskim potpisom, iracionalni otpor kao kod djece koja tvrde da ne vole nešto što odbijaju probati, bili bi urnebesni da sustavno ne čine štetu.
Dio tog otpora artikulira se u varijacijama na besmisleni #notallmen kvazi-argument koji nije samo promašen jer je redundantan, nego apriori onemogućuje da se na supstancijalniji način sagledaju ponekad vrlo suptilni mehanizmi rodne dinamike moći i njihove manifestacije kakve, između ostaloga, raspisuju i istražuju upravo neki od romana koji sačinjavaju post-#metoo literarni val. Veliki dio ove produkcije bavi se problematikom seksualnog uznemiravanja i zaobilaznog zlostavljanja koje je u slaboj vidljivosti utoliko lakše gaslightati, no kada se prekorači u nasilje, stvari postaju neupitne, pregovori ništavni, a regulativ nužan.
Vanessa Springora, inače urednica direktorica izdavačke kuće Julliard, pametno balansira na kliskom terenu autonomije umjetnosti, uvažavajući nemogućnost artikulacije univerzalnih pravila kada je riječ o etičkim pregradama unutar umjetničkog univerzuma. Međutim, na stranu neupitni izvanknjiževni zločin koji Matzneff nije trebao biti u mogućnosti opetovano polu-javno vršiti i još na tome graditi karijeru, ideja da autor i sustav koji ga podupire ne snosi nikakvu odgovornost za propagiranje moralno dubioznih ili naprosto neprihvatljivih pozicija toksična je i reflektira cinizam elite spram na različite načine ranjivih osoba i iskustava. Kada je Gabriel Matzneff u sedamdesetima objavio manifest u obranu seksualnih odnosa s maloljetnim osobama, objašnjavajući kako inauguracija u seksualnost u rukama zrele osobe nije samo prihvatljiva, nego i poželjna kako bi iskustvo bilo što ugodnije, poziv na zakonsku fleksibilizaciju prema pedofiliji potpisala su zvučna imena francuske kulturne scene. Simone de Beauvoir. Louis Aragon. Roland Barthes. Jean-Paul Sartre.
U suvremenoj je perspektivi teško imati razumijevanja za logiku koja bi opravdala ovu bjelodanu demagogiju koja je težila legalizirati pedofiliju s umobolnom patinom plemenite prakse. No čini se da su se mudre glave intelektualne elite dale zavesti upravo manipulativnim formulacijama o seksualnoj autonomiji mladih (pred)adolescenata i hiperliberalnim predodžbama o seksualnosti koje su mutirale u nešto posve jezivo. Kultura u kojoj živimo danas sasvim sigurno nema posve zdrav odnos prema seksualnosti, i vrijedilo bi voditi razgovor o važnosti seksualnog odgoja mladih ljudi te afirmacije njihove autonomije unutar područja seksualnosti i šire. Ali po mogućnosti ne pod dirigentskom palicom seksualnog predatora koji je slavu izgradio na erotizaciji destruktivne perverzije koja je prouzročila nezacjeljivu traumu nizu mladih ljudi.
Kada Springora piše događaje koji su uslijedili nakon prekida, njezina joj se nedavna mlada povijest vraća izmijenjena, ogoljena i mračna, opsjeda je i briše, te ona postepeno prestaje nastanjivati vlastito tijelo i kopni. A čak i kada uspije iskoračiti iz limba traume, G.-ovi neprestani progoni, njegova eksponiranost na kulturnom polju, nova izdanja romana, pisama, dnevnika i fotografija u kojima ona figurira kao lik, istovremeno iščezavajući kao osoba, ne dopuštaju joj da iziđe iz živog pijeska. Postoji element radikalnog nasilja u uskrati zaborava. „Kako bih se ohrabrila, naposljetku sam se uhvatila za ove argumente: ako sam jednom za svagda htjela iskaliti svoj bijes i povratiti to poglavlje svog života, pisanje je nesumnjivo bilo najbolji lijek,“ pripovijeda Springora.
"Pisati znači nestajati u određenom smislu", pisao je Michel Deguy, ali jednako je istinito da pisati u određenom smislu znači i nastajati. Sami čin utiskivanja traga na površinu podrazumijeva rascjep između prisutnosti i odsutnosti, istovremenost bezvremenosti i zauvječnog vremenskog pomaka; pišući proizvodimo tkanje koje izlazi iz vremena dok nastaje, i ostaje u klinču prošlosti-sadašnjosti kad se transformira u imaginaciju očima koje čitaju. U ispisanom tkanju rezonira osobni, filtrirani i apsolutni samotni glas, ali i jednako apsolutna tišina iz koje drugi glas preuzima priču i stapa se s prvim u nešto treće. Na taj se način oblikuje nevidljiva povezanost, građena na povjerenju jer čitajući ne možemo ne slušati glas koji iznutra bridi. U uvodnom dijelu knjige What Does a Woman Want? (1993.) Shoshana Felman opisuje feminizam kao bond of reading, podcrtavajući važnost pisanog teksta za oblikovanje povezanosti među inače udaljenim čitateljicama kao ključni element feminizma kao afektivnog, intelektualnog i društvenog pokreta. Književnost je zapravo oduvijek igrala ogromnu ulogu u praksama solidarizacije alijeniranih i marginaliziranih iskustava, ne samo kao medij u tenziji prisutnosti-odsutnosti, nego na određeni način i zahvaljujući knjigama kao artefaktu koji prelazi iz ruke u ruku.
Kada je riječ o artikulaciji traume, osnovni je modus pripovijedanje; prvo posežemo za jezikom, i ako možemo izreći događaj i osjećaj, čvor se traume već malo otpusti. Trauma preživljava zahvaljujući osjećajima izolacije i iskorijenjenosti iz vlastitog bića, a onda i okoline, stoga upravo probijanje osjećaja samoće otvara mogućnost zacjeljivanja. No ponekad je nemoguće naći izraz za destruktivno iskustvo, i tada njegov odraz u drugom glasu, prepoznavanje zajedničkog iskustva u tuđoj individualnoj pri/povijesti koja jest i nije individualna te koja uvijek transformira inicijalni solipsizam pisanja u raspršeno zajedništvo, pomaže rasteretiti osjećaj osamljene zatočenosti u vlastitoj boli. Pisanje tako postaje reakcija na negaciju subjektiviteta sadržanu u rodnom i seksualnom nasilju, a gradnja autobiografije čin ultimativnog pisanja/brisanja traume, apsolutnog živog bivanja u svijetu, i istovremeno simboličke oslobađajuće smrti jednog dijela našega bića.
Trauma ne stari, ne podliježe iluziji linearnog vremena, nego ostaje u svojoj inicijalnoj boli dok se eventualno proradom donekle ne anestezira. Postoji nešto naprosto nasilno u sjećanju, u nemoći da se vrijeme naslaže između sada i tada. Nedavno ovjenčan Oscarom za scenarij, film Promising Young Woman Emerald Fennell potaknuo je polarizirane reakcije upravo jer svoj rape revenge narativ vodi do frustrirajućeg ambivalentnog završetka koji donosi tek parcijalnu zadovoljštinu, postižući osvetu, ali ne dopuštajući da bijes sasvim evaporira. Trauma je neprikaziva, kao što je bol nevidljiva. Kada Elaine Scarry u knjizi The Body in Pain (1985.) piše o ekstremnoj fizičkoj boli, jedna je od središnjih ideja ne samo nemogućnost da se ona prikaže i uprizori, nego činjenica da „ekstremna bol uništava jezik“. „Vlastita bol predstavlja apsolutnu sigurnost, dok tuđa uvodi sumnju“ upravo jer možemo samo vjerovati osobi koja izražava svoju bol. Kada je riječ o ekstremnom nasilju, ne postoji katarza, nikada zapravo niti potpuno, ne postoji mogućnost oprosta za čin koji temeljno dehumanizira, koji poništava subjektivitet, dijelom jer razbijeni subjektivitet nema poziciju iz koje bi mogao oprostiti.
„Pričamo si priče kako bismo živjele", pisala je Joan Didion na početku zbirke eseja The White Album (1979.): „Tražimo propovijed u suicidu, društvenu ili moralnu lekciju u ubojstvu petorice. Tumačimo što vidimo, biramo najizgledniji od ponuđenih odgovora. Živimo u potpunosti, osobito ako smo pisci, namećući pripovjedni tijek neskladnim prizorima, stvarajući 'ideje' s kojima smo naučili zamrznuti nestalnu fantazmagoriju koja zapravo sačinjava naše iskustvo.“ Didion mogućnost pripovijedanja suviše uzima zdravo za gotovo, ali joj točno detektira važnost. Bez pripovijedanja nema života, nema identiteta, nema podloge na kojoj se možemo boriti, stvarati, pružati otpor. #Metoo je u najširem smislu postao diskurzivni pomak koji svoju temu otvara i premeće, i što više vremena prolazi od njegovih početaka, to se pristupi i interesi sve snažnije šire, krojeći književnost koja je daleko od deklamatorne i tendenciozne. Ponekad možemo svjedočiti poetskim mrakovima, a ponekad se aktivira humor i ironija, igra i eksperiment, uron u osobnu povijest ili pak putovanje s onu stranu zrcala.
Lisa Halliday u dvadesetima je imala aferu s više od četiri desetljeća starijim Philipom Rothom, jednim od ultimativnih bad-boy-tvrde-proze autora novije književne povijesti. Nekoliko godina kasnije, oko te je epizode izgradila narativ svoga prvog romana Assymetry (2018.), koji dio slave može zahvaliti svojoj muškoj muzi. No riječ je o prilično zanimljivom trodijelnom romanu od kojih je samo prvi u autobiografskom ključu, prikazujući asimetrični odnos između literarnog genija na zalazu i spisateljice u nastajanju, s nježnom ironijom koja omekšava vrlo složenu dinamiku između dvoje ljudi u kontaktu. Nakon toga slijedi roman u romanu, neočekivani zaokret koji za pripovjedača ima iračkog emigranta zatočenog u londonskom aerodromskom limbu, segment u kojemu spisateljica istražuje koliko se daleko može odmaknuti od vlastitog iskustva i porinuti u imaginaciju. Roman završava radijskim intervjuom koji Ezra/Philip daje o glazbi koju bi ponio na pusti otok, usput beskrupulozno flertujući s novinarkom. Halliday očito ne piše iz prostora traume, njezin su fokus asimetrija ljubavnog kontakta, zamjena konvencionalnih rodnih obrazaca, profesionalnih i generacijskih pozicija, te potencijali radikalnog odmaka od vlastite priče koji traži i radikalnu empatiju.
U sferi teorije i publicistike Katherine Angel nedavno je objavila knjigu Tomorrow sex will be good again (2021.), koja problematizira pristanak kao primarno odgovornost žene u patrijarhalno pristranom i nasilnom sustavu te postavlja pitanje o sivim zonama žudnje u kojima apsoluti izmiču, a pretpostavka da uvijek i kategorički znamo točno što želimo raskrinkava se kao fikcija. Iako je od izrazite važnosti sačuvati prostor u kojemu se nasilje niti na trenutak ne relativizira, razgovor na toj maglenoj granici seksualnosti i žudnje podjednako je teško i neophodno voditi.
Rafal post-#metoo književnosti i umjetnosti trebao bi biti tek proboj u spotlight narativa i modusa naracije koji će s vremenom oblikovati vlastitu dalekosežnu i razgranatu tradiciju. Književna i ina produkcija nastala na krilima #metoo varijacija demonstrira potencijale ove tematike, kao i potrebu za prostorom da se oni artikuliraju te se ne iscrpljuje u ispovjednom modusu koji je dominirao mikro-pričama diljem društvenih mreža. Kulturološki gledano, ženski bijes još uvijek izaziva zazor, a ženska se patnja fetišizira ili bagatelizira, no s rastom pluralnosti novih performativa i reprezentacija ovih sklopova, postaje moguće zamisliti promjenu paradigme. Dinamike moći koje u svojim najotrovnijim konzekvencama proizvode nasilje nije moguće pomirljivo integrirati u monolitni diskurs, nije moguće prevesti u medij, uokviriti i reprezentirati, nije moguće sasvim okončati, barem dok se ne dogodi strukturalna promjena utopijskih razmjera. Dotad nema završetaka, nema katarzi, nema otpuštanja boli i bijesa, nema privilegije tišine.
***
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.
