Page arrow

'Pišem za one koji žive u mraku, čak i kad vide bolje od mene.'

Large novonovopexels photo 2978800

Eren Li; Pexels.

Petak
25.06.2021.

Udruga slijepih Karlovačke županije 2012. godine objavila je knjigu poezije. Znajući duže vrijeme da dvije članice i korisnice udruge pišu poeziju i prozu (kratke priče), koje su već prethodno objavljivale u časopisu udruge, pristupili su im s prijedlogom da im objave zajedničku zbirku; knjiga je prijavljena kao projekt, sufinancirana je od strane grada Karlovca i Karlovačke županije; autorice su odabrale svoje tekstove, napravljen je prijelom, lektura, a knjiga je popraćena i ilustracijama. Objavljena u nakladi od 200 primjeraka, knjiga Dodir okuplja 34 pjesme Tanje Jurić te šest kratkih priča, tri pjesme i sedam pjesama u prozi Lidije Aman Živanov, zajedno s ilustracijama Steve Živanova. Do danas, to je jedina knjiga u kojoj su objavljene Tanjine i Lidijine pjesme, premda one redovito objavljuju svoje radove u časopisu Život slijepih.

Kao i većina književne produkcije izvan centara, a osobito produkcije izvan opsega nekog uvriježenog shvaćanja književnog polja, a k tome i produkcije koja nije cjelovita zbirka jednog autora, knjiga Dodir prošla je relativno nezapaženo. Prošla je relativno nezapaženo i u lokalnom kontekstu grada Karlovca; ili barem ako je bila popraćena medijskim reportažama, one nisu sačuvane na matičnim internetskim stranicama komercijalnih i neprofitnih lokalnih medija. Prema razgovorima s radnicima u udruzi, postojao je lokalni (gradski i županijski) medijski interes, no on je ostao većinom na reportaži samog događanja predstavljanja knjige kao aktivnosti Udruge slijepih Karlovačke županije.

Prilikom prvog razgovora i intervjua s predsjednikom udruge, Denisom Velimirovićem, podatak da je udruga objavila knjigu poezije svojih članica motivirao me za ovaj tekst; dok se društveni diskurs o socijalnom uključivanju ranjivih skupina, poput slijepih i slabovidnih osoba, kako u društveni život općenito tako i specifično u kulturu, često zapliće oko projektno-strateškog komentiranja potreba i prepreka i u percipiranje slijepih i slabovidnih kao pasivnih konzumenata književnosti, ova knjiga i spisateljski rad njihovih članica bili su snažan trenutak priznanja da slijepi i slabovidni aktivno sudjeluju u stvaranju kulture. Tim povodom, ovaj tekst je hibridne forme – dijelom kritika poezije, a dijelom intervju s jednom od autorica, pjesnikinjom Tanjom Jurić.

Rođena u Metkoviću a odrasla u Pločama, gdje je završila srednjoškolsko obrazovanje, Tanja Jurić živjela je i radila u Pločama do svoje trideset osme godine. Mimo rada u financijskoj agenciji u Pločama i Ogulinu, bila je aktivna članica kazališne grupe „Marijani“ iz Ploča te je 2000. godine primila nagradu za najbolju žensku ulogu. Danas živi u selu Lapat u Karlovačkoj županiji. Članica je Udruge slijepih Karlovačke županije. Oslijepila je naknadno u životu, s trideset i osam godina: "Ablacija je u pitaju, odcjepljenje mrežnice od oka. Kako postoje bodovi u goblenu, tako izgleda i mrežnica, i njeni 'bodovi' odumiru. Meni se to dogodilo uslijed trauma glave: imala sam saobraćajnu nesreću na motoru, on je cili pao i skršia me, tako da je došlo do velike traume. No nije se dogodilo odma...“

Poeziju je počela pisati u ranom djetinjstvu; majčina ljubav za poeziju, osobito onu Sergeja Jesenjina, obilježila joj je djetinjstvo, ali i život, s obzirom na to da je ime dobila po Jesenjinovoj pjesmi Tanja („Lepotica beše Tanja, nema takvih sad u selu / Crveni porub krasio je dolamicu snežno belu“). Tanja je nastavila pisati poeziju i nakon srednje škole te je piše i danas; promišljajući o ovom, objasnila je da je bilo vezano ne samo uz obiteljskih život iz djetinjstva nego i uz njezinu osobnost: "Kako sam nastavila? Nastavila sam pisati jer sam shvatila da se najbolje izražavam i da poruku te poezije najbolje razumijem ako je napišem. Sve moje pjesme su upućene meni, Tanji, onoj uplašenoj, ona koja nije dovoljno dobra da bude kao sestra Jelena. (…) Moje pjesme su bile upućene meni, od prve do zadnje."

Pjesme objavljene u knjizi dio su njezinog stvaralaštva. U razgovoru je istaknula da i dalje piše, objašnjavajući nam da to radi: "S vremenskim odmakom, svaku pjesmu ne napišem odmah, dam joj vrimena da se posloži, da se slegne. U mojoj glavi imam ideju da se ta slova premještaju u teci pa ostavim i vratim se kasnije. (...) Kad ja pišem, to je moje, to sam ja. Kad ju ostavim da se slegne i da se moje emocije slagnu, onda je tek mogu pročitati. Nisam ja pjesnik. Ja ljubim metaforu. Kako da pričam o uzorima kad napišem pjesmu u godinu dana? No uzor su mi: Jesenjin, Cesarić, Ujević. A. B. Šimić mi je isto dobar. To su pjesnici koji gutaju, žvaču i probavljaju metaforu." Uz njih Tanja prati i suvremene autore poput Dylana Hormana (pseudonim Aleksandra Pavlovića) i splitske pjesnikinje Pietre Fon Tillen (pseudonim Dijane Podrug).

***

U Dodiru objavljene su, kako je prethodno napomenuto, 34 pjesme Tanje Jurić. Većinom su srednje duljine, naslovljene i bez velikih intervencija u grafičko oblikovanje stiha; uz nekoliko pjesama na ikavskom dijalektu, većinom su pisane na standardu. Pjesme su najvećim dijelom pisane u strofama od najčešće četiri stiha, s tek pojedinim pjesmama čije strofe variraju u veličini.

Osim strofama, Tanja Jurić svoje naginjanje ranoj modernoj poeziji jasno pokazuje i snažnim oslanjanjem na rimu i ritmičko oblikovanje poezije. Premda u jednostavnim shemama, većinom jednosložna ili dvosložna rima dosljedno je provedena, uz rijetko ponavljanje, a većinom u svrhu zvučnosti i ritmičnosti, manje značenjskog povezivanja stihova, inače kratkih, slikovno i značenjski bogatih i gustih. U tim okvirima, Jurić vrlo učinkovito, s velikim rasponom i visokim standardom koristi sinergiju rime i ritma. Unatoč tome, Tanja Jurić u pojedinim pjesmama koristi slobodan stih te u nekoliko pjesama postupke u kojima evocira određene pjesničke postupke čileanskog pjesnika Pabla Nerude (ponavljanje uvodnih stihova na kraju pjesme).

S obzirom na to da se radi o izboru pjesama, pjesme Tanje Jurić u Dodiru imaju širok tematski obuhvat – od pjesama koje tematiziraju emocionalno i psihološko proživljavanje i tumačenje sljepoće, pjesama koje su posvećene bliskom osobama (djeci, doktorici, prijateljicama), epistolarnih pjesama (čestitka), rodoljubnih (o rodnom kraju) i domoljubnih (o domovini) pjesama, apolitičnih pjesama, do ljubavnih pjesama i lirskih fragmenata.

S obzirom na ovo, kao i ranije spomenut podatak o tome da svoje pjesme često objavljuje u časopisu udruge, pjesme se može razdijeliti u barem donekle jasne kategorije pjesama koje su nastale kao preokupacija temom ili motivom (npr. Oči, Stihovi, Kako ja doživljavam sat), pjesama posvećenih i konkretnim osobama (npr. Mojoj maji, Antonija Karlovačka, Preludij za dr. Ljubu S.) te od prigodničarskih pjesama (Božićna čestitka). Međutim, jasno je da je ovakva kategorizacija proizvoljna te dijelom neodrživa, s obzirom na to da mnoge pjesme mogu skliznuti iz jednu u drugu, a posebice što Tanja Jurić u svojim pjesmama gusto isprepliće tematske preokupacije, služeći se jednima kao okosnicama ili odskočnim daskama u promišljanju drugih.

Tako primjerice, pjesme koje tematiziraju žal za rodnim krajem ili prostor djetinjstva pjesme su u kojima Jurić ujedno tematizira prisne odnose s članovima obitelji, poput majke (Mojoj maji), sina (Nino) ili djeda (Oproštajna). U njima Jurić manevrira različite kompleksne i tek naizgled kontradiktorne ili paradoksalne emocionalne pozicije pjesničkog subjekta. Pjesma Nostalgija, ključno, već u prvoj strofi prepoznaje rad nostalgije kao one koja izglađuje prošlost u idealiziranu predodžbu za kojom se osjeća žal („Djetinjstvo, mladost, interna suđenja / Zasjeni azurno more“); dalje kroz pjesmu prepoznaje i artificijelnost nostalgičnog žala („Odškrinuta vrata od konobe trule / A meni su najliša u ličkome snu“). Zazivajući kroz pjesmu želju ne za vidicima koliko mirisima i zvukovima, pa čak i onim koji naizgled ne pristaju uz romantičarsku ideju nostalgije („Furešti žamore, kruzeri trube / Dida je reka – neka njih tu“), tako završetkom ukazuje na paradoks naslovnog osjećaja, žudnju za izgubljenim objektom usidrenu u stanju i prostoru u kojem pjesnički subjekt živi:  „Ne triban boje i pejzaža / Ma ni pogled ni slike / Samo molim glasove i vonj / Moje Dalmacija, al' u srid Like“. Pjesma Oproštajna, posvećena djedu, a supostavljena Nostalgiji u prijelomu zbirke, otvara kompleksnu emocionalnu sliku, intimne i osobne pregovore između osjećaja pripadnosti novom domu i nostalgije za djedovinom, strasti i sreće ljubavnog/bračnog života i osjećaja krivnje slijedom kojeg traži oprost (npr. u stihovima „Zbogom tebi oj ognjište / Likom moje sriće vrište / Pod cjelovom mog Ilije / krv dalmatinska Likom vrije / Tu će ležat moje kosti / Oprosti mi, dida, oprosti…“). U tom smislu, Jurić vrlo kompetentno manevrira kroz međusobno suprotstavljene emocije.

Ključno je, međutim, da su ove pjesme pisane na njezinom materinjem ikavskom dijalektu. Kako je istaknula u našem intervjuu, to što većinu pjesama piše na književnom hrvatskom duguje uplivu rada u kazalištu i profesionalnom radu sa strankama, obavezi „pristojnosti prema sugovorniku“: „Tu moraš koristiti književni jezik. Kada radiš radio-reklamu: književni jezik. Kada u kazalištu: onda opet književni jezik. Jer je to neka pristojnost za onoga tko će to slušati, tko će čitati.“

U određenom smislu, međutim, i ove pjesme pregovor su između standardnog i dijalektalnog jezika, kao uvjet razumljivosti za čitatelje. No opisujući ove pjesme koje prepliću žal za rodnim krajem, djetinjstvom i često žal za članovima obitelji, Tanja Jurić istaknula je da su one: „Vrisak u prošlost, čupanje osmijeha i radosti iz prošlosti, iz bezbrižnosti. Tako kad se naiđe na neku moju pjesmu, recimo onu posvećenu mom ćaći, ili onu posvećenu mom didi, to su pjesme koje su vapaj za nekom sigurnošću autoriteta starijih, koji su mi krv, koji su moje pleme, kako bi se reklo. Pjesme na ikavici su vrisak, očaj melankolije.“ Ove pjesme poput Nostalgija, Mojoj maji, Oproštajna, dakle, suptilno i dobro izvedeno opjevavaju različite kompleksne emocije. Usidrenost u rimi i metru, strukturiranost izražaja, ne umanjuje efekt „vriska“ ili melankoličnog zaziva, već evociraju starije usmene forme poput naricaljke kao vrlo strukturirane i ritmične pjesničke forme, odnosno duboku usidrenost u pjesničku tradiciju strukturiranog izražaja. Šest cjelina pjesme Detalji, ipak, ističu se jer kao lirski fragmenti – u svega četiri ili pet kratkih stihova uvode više motiva, otvaraju temu, te ne odgovaraju posve na nju, ostavljajući osjećaj napetosti ili neizvjesnosti o lirskom subjektu koji ih piše; šest fragmenata je o osjećaju prolaznosti, iznevjerenosti, gubitku nade. 

Osobito su u zbirci intrigantne pjesme Bijeli štap i Oči, koje i otvaraju izbor pjesama Tanje Jurić u knjizi Dodir jer tematiziraju iskustvo slijepih i slabovidnih osoba. One su svojom temeljnom tematskom izjavom ne poetski tretman ovog alata ili organa, koliko svojevrstan prkosni odgovor s osnažujućom porukom i odgovor, djelomično, društvenim stavovima prema slijepima i slabovidnima, a posebno sažaljenju. Sljepoća je u njima opisana prvenstveno kroz metaforu mraka ili noći, kontrastirana ideji unutarnjeg vida i sinestetičkim iskustvima („I svaki osjet je slika / U tisuću boja poražena tama“, Bijeli štap). Pjesma Oči, međutim, razvija motiv tame/mraka/noći kao prvotne metafore za sljepoću u metaforu za onemoćalost, očaj ili žalovanje, a razvijajući motiv unutarnjeg vida u unutarnje svjetlo kao metaforu za prkos, otpor i izdržljivost osobe. U tom smislu, one su manifestno prepoznavanje unutarnje snage i želje za životom.

***

Pjesme slijepih osoba o sljepoći intrigantne su i rasvjetljujuće za pitanje kako osobe koje imaju to iskustvo književno obrađuju svoje stanje, književno posredovani iskaz onih koji to iskustvo najbolje poznaju, koji nema drugu osobu za posrednika.

U našem razgovoru Tanja Jurić istaknula je da premda su neke njezine pjesme imale terapeutski učinak na nju – primjerice, da joj je pjesma Mojoj maji pomogla u oplakivanju i žalovanju za majkom nakon njezine smrti – ona ne piše pjesme s namjerom da one budu književno posredovana autoterapija. Ključno, pjesme koje tematiziraju sljepoću, poput spomenutih Bijeli štap i Oči, istaknula je, nije pisala iz potpuno subjektivne perspektive, kao iskaz vlastitih emocija i promišljanja; pisala ih je kao osnažujuću poruku za osobe, slijepe i slabovidne, za koje vjeruje da su se predali tami – onemoćalosti, očaju, žalovanju.

„Za mene nisu terapeutske, virovao ili ne, zato što ja u sve ove godine nisam sebe svrstala među one koji su u apsolutnom mraku – i kada budem u apsolutnom mraku, što je vrlo izvjesno i skoro, to smo rezimirali, neću se doživljavati kao žena u apsolutnom mraku jer to ne dozvoljavam. Čak mislim da to nije bijeg niti zanemarivanje, to je samo moj izbor. U nekim pjesmama koje sam napisala stavila sam se u poziciju osobe koja je apsolutno u mraku, koja je nemoćna, kojoj treba pomoć, kojoj treba bili štap… Ja sam to pisala onima koji nemaju dovoljno hrabrosti i žive u mraku, slijepi su, čak i onima koji vide bolje od mene, ali su više slijepi od mene zato što su patetično prihvatili tu dijagnozu. Ne, ja je odbijam. Okej, ne mogu pročitati Slobodnu Dalmaciju, ne mogu uzeti knjigu ovdje u hladu, kao što ne mogu ni plesat balet s pedeset šest godina... Te 'namjenske', kako ih ja zovem, pjesme za Dan bijelog štapa, upućene su onima koji su odlučili biti slijepi jer nemaju snage, i to nije za osudu. Ipak, ja ne dozvoljavam sebi taj filing da sam netko tko je nemoćan. (…) Ljudi su osjetili moju emociju. Golac [raniji predsjednik Udruge slijepih Karlovačke županije – opaska T.A] mi je za pjesmu Oči rekao da je to njima 'ludilo', da su je stavili na brajici na zid. Gdje god sam je pročitala, tko god mi je tražio da mu recitiram Oči, shvatio je da je to radosna oda, to je oda radosti osobe koja ne vidi. Ja imam pravo na svoj život.“ 

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Možda će vas zanimati
U fokusu
Homepage photo 1591951425600 d09958978584 27.09.2021.

Nu-j identitet făr dă ljimbă* – O bajaškim varijetetima rumunjskog jezika

O bajaškim varijetetima rumunjskog jezika, kojim govori značajan broj Roma u Hrvatskoj, piše Selma Pezerović.

Piše: Selma Pezerović

Podcast
Homepage large large novo podcast cover 24.09.2021.

Booksin podcast: Literatura u migraciji #3

U novoj epizodi Booksina podcasta 'Literatura u migraciji' Tomislavu Augustinčiću u studiju se pridružila novinarka Anja Tomljenović.

U fokusu
Homepage novovuntitled design  1 20.09.2021.

Nesigurnost društvene margine – o dometima književnog teksta

Pročitali smo i usporedili dva najambicioznija i najhvaljenija recentna romana o romskoj tematici: 'Oblak boje kože' Nebojše Lujanovića i 'Ciganin, ali najljepši' Kristiana Novaka.

Piše: Luka Ostojić

U fokusu
Homepage kazali%c5%a1te3 17.09.2021.

Svijet je pozornica – uvod u romsko kazalište

Budući da smo prethodno detaljnije istražili romsku poeziju i usmenu romsku prozu, u ovom tekstu dotičemo se i dramskog stvaralaštva i kazališnog rada Roma.

Piše: Anja Tomljenović

Podcast
Homepage large novo podcast cover 10.09.2021.

Booksin podcast: Literatura u migraciji #2

Fokus druge epizode podcasta 'Literatura u migraciji', u kojoj je gostovao Petar Radosavljević, bio je bajaški dijalekt, jedan od jezika kojim govore Romi u Hrvatskoj.

U fokusu
Homepage novophoto 1506677383390 84397709dfa7 31.08.2021.

Bilo jednom… – uvod u usmenu romsku prozu

Zahvaljujući generacijskom prenošenju s koljena na koljeno, usmena književnost Roma opstala je tijekom stoljeća. U ovom tekstu načinjemo temu usmenih proznih vrsta - dotičemo se legendi, šaljivih priča, bajki i zagonetki.

Piše: Anja Tomljenović

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu