Booksa je na godišnjem od 18.7. do 30.8.! / Booksa is closed from July 18th until August 30th!
Close
Page arrow

Plagiranje – pitanje morala ili društvene konvencije?

Large jonah lehrer
Ponedjeljak
25.06.2012.

Priznali to ili ne činjenica jest da je svaki pisac i novinar tokom svoje spisateljske karijere na ovaj ili onaj način plagirao samoga sebe. Pri tome valja reći kako postoje različite vrste takozvanog plagiranja. Postoji plagiranje gdje autor plagira sebe ili drugog autora na nivou tekstualne doslovnosti, a postoje i slučajevi kad je riječ o idejnoj razini, gdje pisac reciklira tuđe ili vlastite ideje ili način pisanja, bez direktnog prepisivanja.

Poznat je primjer klasika francuske književnosti dvadesetog stoljeća, velikog provansalskog romanopisca Jeana Gionoa (čiji je roman Colline, sjajni antimodernistički roman uronjen u vitalističke i panteističke ideje s početka dvadesetog stoljeća, preveden nedavno i kod nas pod nazivom Brdo, i objavljen u izdanju Litterisa), koji je nakon svoje provansalske panteističke romaneskne trilogije zašao u svojevrsnu krizu zbog toga što je postao autoapologet i plagijator vlastitih ideja, nakon čega je izjavio kako mu je 'dosta pisanja u stilu Gionoa'.

Plagiranje bez ikakve sumnje u današnjem društvu ima izuzetno negativnu konotaciju, zbog čega je prilično teško razumijeti da sve donedavno to nije bio slučaj. Danas optužiti pisca za plagijat jest najveća moguća objeda, iako su mnogi veliki pisci u svojim karijerama bili optuživani za plagiranje, bilo drugih autora bilo vlastitih tekstova.

Plagiranje kao nešto nemoralno i nepošteno u povijesnom je kontekstu relativno recentnog datuma, iako je teško definirati neki konkretni 'post quem datum'. Činjenica jest da plagiranje i kopiranje kao nešto negativno možemo smjestiti u okvir inelektualnog i duhovnog prostora Europe konca 18. stoljeća, s pojavom novog romantičarskog duha koji je cijenio originalnost i inovativnost, nasuprot težnje za kopiranjem starih majstora i to u svakom pogledu (stoga ne treba čuditi da je upravo moderni klasicist T.S. Eliot, koji ni u kojem slučaju nije bio zagovornik 'originalnosti' kakvog ga je promoviralo 19.stoljeće, bio u nekoliko navrata optužen za plagiranje. To je, dakako, prilično velika besmislica, gotovo na razini najpoznatije optužbe za plagiranje u jugoslavenskoj književnosti - one protiv Danila Kiša i njegove Grobnice za Borisa Davidoviča).

No, postoji plagiranje i plagiranje. Naime, jedno je preuzimanje nekih postavki ili koncepta od drugog autora i inkorporiranje istih u vlastiti tekst, a drugo je kopiranje po principu prepisivanja od riječi do riječi. Također, plagiranje možemo razlučiti na više različitih nivoa s različitim stupnjevima etičnosti, iako bi se kao sasvim legitimna mogla braniti teza o nemoralnosti bilo kakve vrste plagiranja pri čemu bi svako plagiranje bilo jednako nemoralno.

Primjerice, pitanje je da li je kopiranje odnosno plagiranje samoga sebe po principu prepisivanja od riječi do riječi manje ili više nemoralno od kopiranja nekog drugog autora. Kopiranje samoga sebe nešto je na što se često može naići kako u znanstvenoj zajednici, tako i na političkoj sceni, kako među piscima, tako među novinarima i publicistima. Pri tome neki brane tezu kako je autoplagiranje odnosno djelomično autoplagiranje do određene mjere legitimno, budući da je riječ o prethodnoj invenciji samoga autora, te kako u 'novom' tekstu nije potrebno naglašavati da je riječ o tekstu odnosno dijelu teksta koji je prethodno bio objavljen u nekom obliku. Neki tu postavljaju i pitanje prava autorstva odnosno autorskih prava, zbog čega bi autor koji citira samoga sebe bio odriješen od toga da citira izvor. Uostalom to je i logika kojom se vodi Jonah Lehrer koji je prije nekoliko dana u New Yorkeru, u kojem je nedavno postao suradnikom prešavši u taj ugledni magazin iz Wall Street Journala, objavio članak za kojeg je utvrđeno kako je puki plagijat članka kojega je objavio u Wall Street Journalu u travnju prošle godine. Nakon što je uhvaćen u prepisivanju samoga sebe New Yorker je dodao u svoje internetsko izdanje uredničku napomenu u kojoj stoji sljedeće: Dijelovi ovoga članka pojavili su se u sličnom obliku u travnju 2011. godine, u članku Jonaha Lehrera za Wired.com. Izražavamo žaljenje zbog dupliciranja materijala. Lehrerov pokušaj recikliranja vlastitog teksta otkrio je medijski kritičar Jim Romenesko objavivši ovo otkriće na svom blogu.    

Plagiranje među političarima

Rasprava o plagiranju među novinarima i književnicima također je potaknula medije na raspravu o plagiranju na političkoj sceni, kako kod pisanja govora samih političara (tako su neki podsjetili i na činjenicu da je slavni 'I had a Dream' govor Martina Luthera Kinga velikim svojim dijelom - plagijat) tako i kod njihovih 'znanstvenih radova' odnosno radova koji su im omogućili napredak u karijeri, zbog čega je svaki drugi političar upitne naobrazbe i znanstvenog ugleda magistar ili doktor znanosti. Jer ako, kao što smo vidjeli, plagiranje kao koncept nije samo po sebi zlo ili neetično, već je to samo zbog relativno nedavnog društvenog dogovora, kad je riječ o politici upravo je činjenica da se mora poštivati društveni dogovor odnosno konvencija ključna. I zato kad je riječ o političarima preko čina plagiranja ne bi se trebalo prelaziti samo tako.

Iako plagiranje jest uništilo mnoge političke karijere, činjenica je kako većina političara-plagijatora relativno bezbolno pređe preko tih afera.

Poznati slučaj plagiranja u Hrvatskoj bio je onaj Ante Đapića koji je plagirao svoj magisterij, i to toliko neshvatljivo lijeno da uopće nije promijenio redoslijed riječi u većini rečenica. Zbog toga se kasnije nije mogao obraniti od optužbi za plagiranje, usprkos nemuštim i skandaloznim pokušajima da umanji značaj svoga čina argumentom kako je plagiranje najnormalniji modus operandi u znanstvenoj zajednici i kako je većina magisterija i disertacija zapravo prepisana od drugih autora.

U SAD-u je donekle sličan slučaj bio onaj iz 1988. godine kad je demokratski senator Joe Biden bio prisiljen odstupiti iz utrke za predsjedničku nominaciju nakon što je otkriveno kako je plagirao jedan rad za vrijeme svoga studija. Taj skandal ga nije spriječio u tome da postane potpredsjednik Sjedinjenih Država u administraciji Baracka Obame.

Iako većina političara olako prelazi preko optužbi za plagiranje čime ukazuju na vlastiti nemoral i potpunu indiferentnost prema etici u suvremenom društvu, brišući optužbe za plagiranje poput prašine s vlastitih skupih odijela, ima političara koji su zbog svojih postupaka postupili korektno. To znači da uz javno pokajanje idu i konkretni potezi koji pokazuju kako nisu u pitanju samo prazne riječi - prije svega moralni čin ostavke.

Najpoznatiji i najrecentniji primjer jest onaj njemačkog ministra obrane i jednog od najpopularnijih njemačkih poitičara proteklih nekoliko godina, Karla-Theodorea zu Guttenberga, koji je dao ostavku sa svoga ministarskog mjesta u veljači prošle godine zbog optužbi za plagiranje doktorske disertacije. U otkrivanju ovog slučaja plagiranja veliku su ulogu odigrali anonimni njemački internet-aktivisti, koji su nakon ovog slučaja u plagiranju ulovili još nekoliko poznatih imena njemačke politike.

Pitanje je što bi se tek sve pronašlo u kaljuži naše politike kad bi i ovdje postojali aktivisti slični onima u Sjedinjenim Državama ili Njemačkoj. U svakom slučaju plagiranje ostaje goruće pitanje o kojem će se još mnogo govoriti i pisati. Također, ne treba sumnjati da bi se i u raspravama o plagiranju i plagijatima moglo naći mnogo plagijata.

Neven Svilar
foto: shelholtz (flickr)

Možda će vas zanimati
U fokusu
Homepage dizajn bez naslova  15 08.03.2021.

Praktični osmomartovski vodič za i kroz književne nagrade

Koji su sve mogući razlozi koji dovedu do tako očigledne posljedice da književnost žena nije podjednako nagrađivana i vrednovana kao muško stvaralaštvo?

Piše: Nađa Bobičić

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu