Novi ženski pjesnički blok projekta BEK!

Na stranici Besplatne elektroničke knjige (BEK) objavljen je novi ženski pjesnički blok sa sedam novih naslova: Može i kaktus, samo neka bode Asje Bakić, Autobus za Trnavu Sanje Baković, Središnji god Marije Dejanović, nagrađenu Zdravkom Pucakom, Brojanje grešaka Lare Mitraković, također nagrađenu Zdravkom Pucakom, Sutra ćemo praviti anđele u padu Maje Ručević, Suho mjesto Vide Sever, nagrađenu Goranom za mlade pjesnike, te Kraćenje razlomaka Marije Skočibušić, za koju je autorica dobila nagradu Na vrh jezika.

U nastavku pronađite detalje o svakom od naslova, a intervjui sa svakom od pjesnikinja uskoro slijede na portalu Booksa.hr!

Svojom prvom i, za sada, jedinom zbirkom pjesama Može i kaktus, samo neka bode Asja Bakić dokazuje da poezija nije i ne mora biti prebiranje po liri, nego da može biti i aperkat u lice moći,pri čemu je biće pjesme istovremeno i socijalno biće koje stanuje u semantički prozirnim, duhovitim i ironičnim stihovima i stisnutih šaka traži bolje sutra. Ova vrsta poetike, prošivena često (auto)destruktivnim humorom kojega u hrvatskoj poeziji kronično nedostaje, postat će trajno obilježje autoričinog književnog, ali i medijskog angažmana.

Zbirka pjesama Sanje Baković naslovljena prema gotovo programatskoj pjesmi Autobus za Trnavu po svojoj strukturi i kronologiji predstavlja moguće vremensko, geografsko i simboličko putovanje (Istok vodi na istok, nakon istoka novi istok). Perpetuiranjem svojevrsnog ženskog višeglasja kroz različite dobne i socijalne kategorije, Autobus za Trnavu vozi strmim i vijugavim otočkim cestama, zagrebačkim ulicama i prašnjavim putevima daleke Indije donoseći prozore života i smrti, grubosti i nježnosti, straha i sjaja, ističe se u uredničkoj bilješci Nade Topić.

Središnji god Marije Dejanović jedan je od dvaju nagrađivanih prvijenaca  kojima se autorica predstavila 2018. godine. Poetizacijom iskona, prapočetaka jedinke, jezika i društva, Dejanović ispisuje dojmljivu, metaforom bogatu, stilski cizeliranu i slojevitu zbirku, svojevrsnu novu mitologiju, ili pak mitologizaciju važnih narativa o porijeklu, stavivši u srž toga svijeta ljubav, dijalog i razumijevanje kao željene okosnice trasiranja budućnosti. Time istovremeno trasira put Etici kruha i konja, svojem drugom prvijencu, već objavljenom u e-izdanju.

Drugo, izmijenjeno izdanje prve, Pucakom nagrađene zbirke Lare Mitraković Brojanje pogrešaka više je nego dobar podsjetnik na jedan od estetskih vrhunaca književne grupe 90+. Ispovjednim tonom, dakle narativno, a ipak dovoljno lirski, pjesnikinja dojmljivo spaja otok svojega djetinjstva i sazrijevanja s bivanjem u velikom gradu (Zagrebu), kao produžetkom i nad(o)gradnjom onoga što je s obale Jadrana donijela – sebe, prije svega, sa svim osobitostima, osobinama i navikama koje će ponekad nazivati i greškama, uvlačeći nas u svoj mali šarmantni otočić usred vreve velegrada, studentskog života i prvih (ozbiljnih) ljubavi.

U književnosti je uobičajeno da pisci prvo objave poeziju, pa kada uhvate spisateljskog daha, raspišu se i završe u prozi. Maja Ručević krenula je obrnutim putem, prvo je objavila roman Je suis Jednoruki pa tek onda zbirku pjesama Sutra ćemo praviti anđele u padu. Zbirka je to koja ne slijedi trenutne poetske trendove, već gradi svoj osebujni pjesnički prostor, vješto meandrirajući između emocionalne zaključanosti i poziva na razgovor. U tom lirskom prostoru subjekt propituje važne teme poput ljudskih odnosa, identiteta i vlastitih emotivnih sukoba.

Zbirka Suho mjesto, prvijenac Vide Sever ovjenčan Goranom za mlade pjesnike, pažljivo je razrađena jezična potraga za suhim mjestom u svijetu uronjenom u košmar svakodnevnih odnosa, dojmova i osjećaja. Pjesničke preokupacije obitelji, prijateljstvom, ljubavi, djetinjstvom, snovitim vizijama i njihovim tumačenjima posložene su i raspodijeljene u pet ciklusa, a lirski im subjekt pokušava pridati značenje stvarajući vlastiti jezični kôd – ambivalentni vizualno-taktilni jezik natopljen, na trenutke i preplavljen, vodenim motivima kojih se subjekt uvijek istovremeno nastoji i osloboditi, kako u svojem prikazu ističe Lucija Relić.

Nagradu Na vrh jezika Marija Skočibušić dobila je na pragu punoljetnosti, kao sedamnaestogodišnjakinja, i to treba istaknuti iako je književnost sve prije nego biološka kategorija: njezin se karakter, štoviše, koliko god je to moguće opire vremenu. Dominantne teme Marijinih stihova istovremeno su za to razdoblje sazrijevanja specifične i posve univerzalne: toposi tijela, pitanja porodice, problemi vlastitog mjesta i identiteta, a njezin pjesnički izričaj formiran je prvenstveno iskustvima aktualnog, živog i dinamičnog domaćeg pjesničkog polja. Kraćenje razlomaka razglednica je iz budućnosti našeg pjesništva, uvod u njegovu najmlađu generaciju koja još uvijek – autoričinim riječima – pripitomljava vlastiti jezik, ističe u uredničkoj bilješci Marko Pogačar.

Odličan početak novog radnog tjedna, zar ne?