Stiglo je kalendarsko proljeće, što znači da slavimo Svjetski dan poezije!
Krenimo odmah u glavu, s razbijanjem jednog mita: unatoč često pesimističnim prognozama, ne moramo strahovati za nestanak poezije među mladima.
Svake se godine u okviru Goranovog proljeća, uz nagrade Goranov vijenac za cjelokupni pjesnički opus i Gorana za mlade pjesnike (do 30 godina), dodjeljuju i priznanja osnovnoškolcima i srednjoškolcima. Mladi su i dalje zainteresirani za stihove i u to nas je uvjerila članica žirija i pjesnikinja Ana Brnardić: "Imamo dojam da se poezija i čita i piše. Djeca s kojom smo se imali prilike upoznati vrlo su motivirana, neka od njih već u osnovnoj školi biraju Baudelairea ili su ponosna na svoje znanje o poeziji, istražuju na internetu i društvenim mrežama, smatraju da poezija nudi odgovore, da pridonosi shvaćanju sebe sama, da je vrlo blizu odgovoru na pitanje o smislu, pa se u tom prostoru i sami žele naći kao oni koji odgovore stvaraju ili se igraju, nudeći te odgovore."
Dakle, mladi se bave istim pitanjima kao i odrasli. Na portalu smo prelistali nekoliko godina unatrag i podsjetili se koliko je poeziju važno i smisleno pisati. Što su nam o poeziji rekli naši pjesnici i pjesnikinje, zašto je čitaju i pišu, odnosno iznova otkrivaju i posežu za njom – o svemu tome čitajte u nastavku.
"Svi prepoznaju poeziju u svakodnevnom životu, samo možda ne znaju izreći, ali vide, osjećaju. Čovjek od pamtivijeka ima tu potrebu da pjeva riječi da bi opjevao ili oplakao život. U poeziji u užem smislu, u pjesništvu, ostala je i ta nečujna muzika i taj ritam i ta drevna potreba pjevanja svijeta tamo gdje običan govor nije dovoljan." – Olja Savičević Ivančević
"Poezija nikad nije prazna, trivijalna, prvoloptaška misao. Čak i poezija koja je sklona jednostavnosti jezika, kad je u pitanju ta dobra poezija, koliko god da je jednostavna, nije jednodimenzionalna. Ona je sabijena emocija i teško je objasniti što se dogodi u nama kada pročitamo dobru pjesmu, ali ona je naprosto u mogućnosti postati naša. To je čudo poezije koje se svakodnevno događa, pjesme se, otkako je civilizacije, završavaju u slušateljima i čitateljima, ondje se nanovo ispisuju. Svaka napisana pjesma tako je napisana onoliko puta koliko je njenih čitatelja i to je možda jedina alkemija koja postoji. Možda je to dobra pjesma, ona se može završiti u nama. Možda je, razmišljam sad, stvar u istini, možda su one naprosto istinite, proživljene, autentične u svojoj emociji. Pjesnik ne može bježati od sebe, on mora svakom pjesmom ići prema sebi, čak i kad piše naizgled o drugima, i možda se u tom limesu događa dobra poezija." – Monika Herceg
Svaka napisana pjesma tako je napisana onoliko puta koliko je njenih čitatelja i to je možda jedina alkemija koja postoji. Možda je to dobra pjesma, ona se može završiti u nama.
"Nisam sklona poeziju promatrati kao porod, za mene je to više proces koji počinje činom obdukcije nad nečim što je još živo. Potrebno mi je da, čak i kad pišem o najosobnijem, izađem iz sebe i promotrim se kao da sam neko tijelo koje leži na stolu i čeka da ga zareže nož koji otkriva što ima unutra. U tom dijelu procesa ja sam i ona koja hladno reže i ona koja osjeća bol, a ono što postoji u tijelu i na tijelu postaje potom materijal kao i svaki drugi. Nakon obdukcije slijedi konstrukcija. To je više zanatski dio posla, nalik stolariji ili građevini. Dok sve to traje, uopće ne razmišljam o svijetu i o svrsi onoga što radim. Uzaludnost je, osim toga, lijepa. Mene svijet ne anestezira, nego boli. Možda bi se prije moglo reći da me pokušava staviti pod sedative." – Martina Vidaić
"Pjesma mora biti radikalna uvijek, ili ne treba biti. Radikalnost pritom promatram kao apsolutnu predanost, potpunost, na neki način poistovjećenost. Jebo poeziju koja će biti takva samo kada govori o ljubavi. Biti posve predan jednoj amebi, jednom crijepu ili udaru vjetra koji ga ruši – biti na taj način posvećen načinu na koji jezik veze njihovu sliku – to za mene znači pjesničku radikalnost. Ljubav je motiv, a mene malo zanima radikalnost motiva. Ono što me interesira neprekidna je, uopće ne nužno ekscesna, ali konstantna napetost pjesničkog jezika." – Marko Pogačar
Biti posve predan jednoj amebi, jednom crijepu ili udaru vjetra koji ga ruši – biti na taj način posvećen načinu na koji jezik veze njihovu sliku – to za mene znači pjesničku radikalnost.
Kako biste proslavili današnji dan, iznenadite svoje najbliže kojim stihom (inspiraciju, dakako, možete pronaći i na našem portalu u rubrici Proza i poezija, a sigurni smo da ćete koju dobru misao pokupiti i usput), zaputite se do festivala Goranovo proljeće koji je u tijeku, a možda baš danas odlučite krenuti s pisanjem poezije! Zašto ne?
Mi smo okruženi stihovima svaki dan, ali danas ćemo ih baš posebno prigrliti. Uživajte u ovom danu!
Anja Tomljenović
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
