Klub Booksa je na godišnjem do 24. kolovoza, dakle dotad ne radimo! Uživajte u ljetu! / Booksa is on a vacation until August 24th. Have a great summer!
Close
Page arrow

Najboomer (protekle) godine

Large ok  boomer Foto: Canva.
Četvrtak
14.01.2021.

Subject: Najboomer (protekle) godine
To: Olja Savičević Ivančević

Draga moja prijateljice,

Još sam ti prije strašnih potresa uoči početka nove 2021. godine najavila da ću ti napisati Božićno-novogodišnju poslanicu kao zadnje pismo u prošloj kalendarskoj godini, zamišljajući sebe kao neku kardinalku u grimiznom plišu nasnimljenu pored živih očupanih borovih grančica okićenih s pravim staklenim kuglicama, a ne onim plastičnim iz Pevca (Pevxca) gdje me svečano čitaš i vizualiziraš uz još pokoju našu čitateljicu i čitatelja. I mislila sam u toj poslanici poslati tebi pregršt (mislim da sam ovu riječ prvi put upotrijebila u pisanom obliku) želja, vrlo specifičnih, koje se najčešće onda odnose i na mene: zdravlje, knjige, zlatna djeca (može nekad i drugačijim redom), zagrljaji, brod za Korčulu, još Wisławe Szymborske, Elizabeth Strout, ali i Elizabeth Arden, zdrav razum i vrtlog osjećaja koji stvaraju knjige, sigurnija mjesta i sve ono što nam je potrebno da bismo se osjećale dobro i živo.

Ali evo, skidam ovaj neugodni pliš sa sebe, besmislenu kapicu prošivenu zlatnim koncem, raskitila sam grane s kuglicama, odustajem od specifičnih, zapravo sebičnih želja (što je isto u redu) i shvaćam da nema predaha čak niti oko rođendana Isaaca Newtona ili Isusa Krista dokle god postoji Damir Boras kao rektor Sveučilišta u Zagrebu.

Dakle, ono je bilo strašno za gledati. Bolno. I sad mi dođe da se pokrijem dekom preko glave samo dok se prisjećam kadra u kojem ocvali čovo u jeku svjetske pandemije svojim unjkavim glasom naređuje kadetkinji da skine masku kako bi svima pokazali da je lijepa. Kadetkinji je vidno neugodno, ona to ipak čini, ali negdje u sredini kralježnice osjeća se poniženo, kao da joj je netko naredio da skine gaće, pa neka pokaže svima što je zapravo ono što na njoj vrijedi. Nakon te grozomorne scene kad rektor Boras biva upozoren od strane novinara na neumjerenu i seksističku gestu, počinje sunovrat u bezdan bizarnog. Od ljepote duše koja se ne vidi dok je maska na licu, preko starih Grka pa do pohvale podobim mladićima i pohvale stereotipima kao takvima, kao da je prošlo desetljeće zla, toliko se činilo da trajao taj njegov sramotni govor. Ponižavajuć i skandalozan čin mnogi su komentirali, neću reći da je prošao bez reakcija, ali ono što je ključno jest da takva gadost neće snositi posljedice i da on sam, bidan i jadan, zaista ne shvaća o čemu se radi. Kako je to moguće?

Kao i toliko puta do sada, prosvijetlilo me djetešce. Ne ovo iz jaslica, nego iz prvog srednje, žensko. Vozimo se u autu i slušamo radio, baš tog dana, pa nakon rektorovog sunovrata u zlo i novinarskog začuđenog komentara ide i njezin. "Jedva čekam da izumru ovi boomeri. Mislim, nemoj se ljutiti, ali s njima ne možeš ništa." Mislim, ne ljutim se, teške su to riječi i ona zna još tamo od treće godine da je moj stav takav da ljude treba pokušati odgojiti, dati im priliku, pridobiti ih kroz empatiju, pokušati sve, a čak niti onda ne odlučiti se za dokinuće. Iako, tehnički gledano, izumiranje je prirodan proces i tu ništa ne možemo učiniti. Ukratko, naš razgovor se odvija tako da ja pokušavam saznati tko su točno prokazani boomeri (ti to možda već i znaš, znam i ja najopćenitije) i čemu tolika fiksacija na njih kao na biblijsko zlo.

Dakle, boomeri, da sažmemo, rođeni su nakon Drugog svjetskog rata pa sve do gornje granice 1964. (godina u kojoj slavimo rođenje Željke Markić), u periodu najvećeg ekonomskog uzleta i specifične vrste sebičnosti. Pa kad mladi pokušavaju boomerima objasniti da postoje klimatske promjene, da je rodna ravnopravnost zaista važna, da ovaj svijet danas možda boomerska generacije ne može do kraja emocionalno i iskustveno shvatiti, onda se mladi moraju boriti protiv desetljeća neznanja i pogrešnih informacija. Budući da su današnji mladi shvatili da im se to ne da i da se ne isplati boriti protiv te nakupine patrijarhalnog balasta, specifičan termin kojim ih otresu, a bogme i ponize jest: ok, boomeru. Korak dalje je logičan – izumrite.

Kad sam malo bolje razmislila postalo mi je jasno koliko su u pravu. Naravno, nisu mladi u pravu zato što su mladi niti zato jer ovaj svijet njima pripada na gladniji, važniji, odgovorniji i izravniji način, u pravu su zato što se najteže boriti baš protiv tih desetljeća krivih Drina. Jer kako drugačije objasniti ispad Damira Borasa, on je taj koji živi u boomer balončiću smatrajući kako je, kao i mnogi slični njemu, s tom smiješnom željezarijom oko vrata i citiranjem starih Grka zaista nešto spoznao. U neprobojnoj besvijesti on smatra da je naređen gotovo svakom biću, a kamoli ne mladim kadetkinjama za čije se on iskustvo svijeta, dajem ruku u vatru, nikada nije zapitao kako izgleda, niti mu se činilo da je to potrebno. Tu je, legitimnije nego išta, odrezati s "ok, boomeru" i pričekati da priroda učini svoje jer očito nema drugog načina.

Ali, ali! Ne bi ovo bilo vrijeme u kojem smo netom proslavili nove početke i rođenja, a da ne ponudimo nešto osim simple izumiranja. I nisam luda da sav svoj roditeljski trud ne usmjerim i onima koji nam mogu biti roditelji i ne ponudim alternativu. Ovo se, dakako, odnosi, da ne propustim naglasiti, na boomera kao stanje duha, a ne isključivo generacijsku odrednicu. Složit ćeš se sa mnom, u toj generaciji su neki i neke od naših najprogresivnijih uzora i inspiracija na svim poljima, kulture, književnosti, filma, umjetnosti općenito, novinarstva, feminizma itd. Ali one i oni imaju već sve što se može poželjeti i njima ne ide ništa od onoga što bi išlo Borasu i ekipi u ćošku.

Dakle, dragi "ok, boomeri", a pogotovo Damire, u duhu blagdana, želim da shvatiš kako svijet ne počinje i ne završava s tvojim iskustvom i vrijednostima koje je tako lako bilo nametati, za koje se nikada nisi morao boriti i koje su privilegirale samo one tebi slične. Želim ti, od srca, iskustvo mlade žene koja, iako izuzetna, biva ponižena pred kamerama, bez ijednog važećeg argumenta natjerana da skine masku s lica kako bi pokazala koje je tvoje i vaše pravo lice. Površno, patrijarhalno, seksističko i u suštini primitivno. Teško se boriti protiv toga pred svjetlima kamere i stoljećima, a ne desetljećima, nagomilanog neznanja, predrasuda i krivih informacija. Kada bi takvo iskustvo bilo nešto što bi se bar jedne godine našlo pod borom u Borasovim, reži me gdje hoćeš, skupim jaslicama, bio bi to pravi, katarzičan, u duhu ponovnog rođenja, poklon. Nadam se da mu je ova blamaža donijela barem iskricu toga jer ako je, bit će to ljekovito.

Eto, prijateljice moja, vidiš me na kraju ove poslanice, svako malo ustanem od radnog stola, raščupana hodam gore dolje po stanu, a onda mi, kao u nekom filmu s radnjom u idiličnoj zimi, stigne tvoja poruka da vani pada snijeg. Sjećam se, ova mala što rezignirano i s pravom čeka određene prirodne procese bila je baš malena kad si jedne zime, prije više godina, došla kod nas. I tada je padao snijeg, pravi, debeli. Neko vrijeme smo mu se divili kroz prozor pred spavanje, a onda me je K. šapatom upitala, ozarena tom mogućnošću: "Je l' ti to prvi put u životu vidiš snijeg?!" Bilo je smiješno i simpatično, ali tebi želim takvu radost, prvoga puta, što više novih prvih puta, i jedan snijeg koji će nam vratiti vjeru u ravnotežu Zemlje da još nisu, da još nismo, baš sve uništili.

Ljubim te blagdanski kroz cijelu godinu,
Tvoja Iv.

 

Subject: Najboomer (protekle) godine
To: Ivana Bodrožić

Draga Ivana,

Tvoje bih pismo vjerojatno pročitala na drugačiji način da sam ga čitala prije potresa što mi je, kao slični prošlogodišnji i ovogodišnji izazovi, izniveliralo Borasa, boomere, kardinale, patrijarhat, prolifere i antimaske u istu skupinu s kućnom prašinom koja me nedavno posolila, naglo razbuđenu, s grede nad glavom. Ako nas je godina na zalasku ičemu naučila pa višestruko podcrtala, to je da se u prašinu lako pretvoriti – i najboljima i najgorima.

Spisateljska logika bi rekla da ovaj svijet ne može svome kraju ovako nezreo i nedovršen jer nismo ni blizu odraslijeg i odgovornijeg življenja ni na zemlji ni van zemlje – a znaš da u nadnaravno ne vjerujem. Ni u Supermana ni u bogove ni u kardinale, samo u one iskrice pameti koja se katkad naziva dobrotom, a zapravo je najobičnije razumno ponašanje prema sebi, drugima, svemu – da bismo opstali.

Nekad je potrebno te očigledne stvari naglasiti jer što je nama očito, drugima, češće nego što mislimo, nije. Sve, naime, vrvi od raznorodnih boomera svih generacija pa smo vjerojatno i mi nekome boomerice. Eto, na primjer, kad svojoj kćeri preporučim da pogleda Girls, ona mi s prezirom kaže da ne bi gledala jer je to "white feminism". "Što god, ali, zabavno je na pametan način", pokušavam ja. "Ne, meni nije", tvrdi osamnaestogodišnjakinja i onda krene paljba argumenata. Kada joj spomenem neki film sa Scarlett Johansson, dobijem negativan odgovor s argumentom "white washing", a J.K. Rowling koju je kao mala djevojčica obožavala, zbog stavova iznesenih u javnosti, ne može smisliti. Eto, ja sam svoje dite u hodu učila nekom bazičnom feminizmu, a sad sam kod nje na doktoratu. Za tu Z generaciju naših kćeri, koja tek što nije ni kročila u život, boomeri, čini se meni, ni ne postoje izvan spomenute fraze – pogotovo ovi naši domaći. A s obzirom na to da su balkanski boomeri oduvijek vidjeli samo sebe, nekako mi ta njihova potpuna promašenost u očima današnjih adolescenata dođe kao mala satisfakcija za sve one gluposti koje smo mi godinama u nevjerici podnosile, a bogme podnosimo i danas.

Možda se kod mladih djevojaka (i mladića), radi o promatranju ljudi kroz fenomene, puno je onog što su načule, pročitanog, i teorije, klasificiranja, a malo životnog iskustva koje je, mislim, ipak nenadomjestivo – no ne bih se dalje ukopavala u očima generacije koja nadire pa ću radije zašutjeti. Naposljetku, pretpostavljam, možemo biti ponosne jer smo odgojile klinke (a nadam se i klince, no oni su još premladi) koje neće nikad stati na stranu Borasa i sličnih kao onaj nadobudni mladac, predsjednik studentskog zbora koji je još malo dodatno ponizio kolegicu, bez svijesti koliko unižava sebe.

I, eto nas opet kod krivih Drina, na koje nažalost nije moguće odmahnuti u "ok, boomer" stilu  jer, kao što smo obje primijetile, boomer može imati i dvadeset. Uostalom, sjeti se incela. Zar to nije najnovija verzija iste priče?

Također, postoji i pitanje u kojoj mjeri boomeri, white feminism, white washing i slični pojmovi uvezeni s "trulog Zapada" mogu zaista imati veze sa stvarnošću koju živimo ovdje. Hrvatska 2020. Meni odmah pred oči iskoči dobri Matoš da s patosom zavapi na tu temu, a ne milenijalci, a kamoli ovi još mlađi. Kao nekad u more, staviš prst na tipkovnicu i povezana si sa svime, ali, prije će bit, samo s jednim socijalnim balončićem u kojem se susrećemo i sudaramo, čak i nasmrt svađamo sa sličnomišljenicima, ne šireći, nego sužavajući i usitnjavajući područja borbe.  

Moja ulica, u centru, grafitima se bori za prava životinja, ulica moje prijateljice na Knežiji bori se grafitima za prava Bad Blue Boysa. Hoće li se te dvije ulice ikad ukrižati? Teško, a to je, recimo, ono što me zanima. Trebaju li uopće? Ja mislim da bi trebale, koliko god privatno gajila antipatiju prema navijačkim skupinama. Čini mi se da svaka isključivost vodi u to da na kraju isključiš ili sebe iz svijeta ili svijet iz sebe.

Ipak, 2020. godina u svom tom kaotičnom ljudskom vrenju, u krhkosti naših egzistencija, nije otkrila da su naoko minorne i sporedne borbe besmislene, nego obrnuto, da svaka od njih koja je i za drugog, jest svrhovita i potrebna istovremeno: i za pomoć ljudima iz Banije koje je potres ostavio bez ičega, ali i za ranjeni i sebi prepušteni centar Zagreba u kojem uglavnom žive tek obični ljudi porušenih egzistencija; i ona borba koju vode vegani i klasna borba onih koji bi bili sretni da pojedu makar mesni doručak; i ona za prava transrodnih osoba koje su valjda najranjivija skupina u ovoj Lijepoj Našoj ćudorednoj, kao i borba za bolji život neke obitelji sa sedmero djece (da, podjednako je jadno i ograničeno osuđivati i jedne i druge); i da ne nabrajam.

U paketu s tim ide i svako ukazivanje na nakaradnost, koja se nepogrešivo nalazi uz moć i određene povlastice, od Borasova postupka prema mladoj ženi (jedan od nizu sumanutih), brokatnih halja i plišanih papučica starčića koji nas pod zlatnim stropovima pozivaju na skromnost i solidarnost, pa do naših znanaca boomera koje je snašla velika nevjerica jer njihov desetljećima neupitan šarm ispao ono što je oduvijek bio, samo im se nismo uvijek usuđivale reći – nepristojnost i seksizam; i, opet, da ne nabrajam.

Protiv virusa patrijarhalnog primitivizma, koji je korona u društvenom smislu, treba se boriti – procijepljenošću! Ubrizgavati male doze, ali naširoko.

Eto, to je moja želja u 2021. Što bolja procijepljenost znanjem i upućenošću za tjelesno, mentalno i društveno zdravlje.

A tebi evo jedna pjesma, da je ponekad nosiš u mislima dok šetaš ili trčiš po svojoj šumi u Dugom Selu. Sad kad su birtije zatvorene, kad nam se domovi svakodnevno ljuljaju pa se vraćamo prirodi kao utočištu i odgovoru, kad učimo od iste, često se sjetim ove pjesme vječne Emily Dickinson. Prevela sam je u suradnji s generacijom Z, dok oko nas samouvjereno skače predstavnik generacije Alfa kao da je svijet, usprkos tvrdokornim boomerima, već njegov.

"Priroda" je ono što vidimo –
Brijeg – Popodne
Vjeverica – Pomrčina Sunca – Bumbar
Ma da – Priroda je Raj –
Priroda je ono što čujemo –
Čvorak – More
Grmljavina – Cvrčak
Ma da – Priroda je Suzvučje
Priroda je ono što znamo –
Ali ne umijemo izreći –
Tako je nemoćna Naša Mudrost
Prema njenoj Jednostavnosti.

Možda će vas zanimati
Video
Homepage 186845999 3923416274438507 7021523380776588581 n 31.05.2021.

Pjesnikinja petkom: Poezija ne trpi prenemaganje

Na tribini 'Pjesnikinja petkom: Poezija ne trpi prenemaganje' u parku ispred Bookse gostovale su Olja Savičević Ivančević i Ivana Bodrožić. Kako je protekao razgovor - otkrijte u videu!

Četvrtkom u četiri oka
Homepage tim marshall catzhuz7z8g unsplash 31.12.2020.

Prijateljici umjesto čestitke

"Pisale smo sasvim drugi tekst za kraj godine, ali malo je toga ostalo primjereno za reći i napisati u ovom trenutku."

Piše: Ivana Bodrožić i Olja Savičević Ivančević

Četvrtkom u četiri oka
Homepage haley truong ve357 uow94 unsplash 17.12.2020.

Sigurnija mjesta – 'oaze smisla oivičene ljubavlju'

'Trebamo malo ljepote, Ivana, iako je nije baš lako pronaći ovih dana. Slažeš li se? I to ne za godinu ili deset godina, ponešto trebamo odmah i sada.'

Piše: Ivana Bodrožić i Olja Savičević Ivančević

Četvrtkom u četiri oka
Homepage photo 1604230729027 8459422f69da 05.11.2020.

Poljakinje svih zemalja, ujedinimo se!

'Poljakinjama ili već sutra o nama, preostaje samo solidarnost, međusobno razumijevanje i poštivanje tuđeg izbora.'

Piše: Ivana Bodrožić i Olja Savičević Ivančević

Četvrtkom u četiri oka
Homepage judy garland ruby slippers ht mem 180904 hpembed 23x15 608 22.10.2020.

Posljednji tulum u gradu: o jednoj i drugoj mladosti

"I tako smo nas dvije, Crvenkapica i Dorothy u nešto zrelijim godinama, krenule istom stazom oko teatra, da sretnemo one nedavne sebe..."

Piše: Ivana Bodrožić i Olja Savičević Ivančević

Četvrtkom u četiri oka
Homepage secret 3037639 960 720 08.10.2020.

Literarna reportaža: književne influenserice na tajnom zadatku

Ivanina i Oljina reportaža iz jednog neobičnog kluba!

Piše: Ivana Bodrožić i Olja Savičević Ivančević

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu