Page arrow
Bek 728x90px 1Bek logo boja negativ 2 300x250

Sigurnija mjesta – 'oaze smisla oivičene ljubavlju'

Large haley truong ve357 uow94 unsplash Haley Truong; Unsplash.
Četvrtak
17.12.2020.

Subject: Sigurnija mjesta – "oaze smisla oivičene ljubavlju"
To: Ivana Bodrožić

Ivana, dušo moja draga,

ne mogu, a i više i ne želim, dokučiti što se točno dogodilo s mojim prošlim pismom koje sam ti, pod istim naslovom (nadam se da nije uklet) prošli put poslala kao prazan dokument. Ali tješim se da je tako moralo biti, kako sam konačno uselila u svoj stan, tih se dana za istim stolom jelo, pilo, pisalo, šminkalo, održavali se Zoom sastanci i predavanja, učilo, crtalo, sastavljali se ormari, mišala pitura, zabijale brokve. A onda je pao i snijeg, led je raširio neke rupice na krovu koji je proljetos razdrmao potres i u dnevnom boravku je dva dana padala kiša u maštila, kante, lonce i škrovade – dok nisu došli krovopokrivači.

Otkad je počelo ovo s koronom, radim neprekidno, kao na traci koja stalno ubrzava, radim uglavnom neke u mom sistemu sporedne stvari, dok ne osjetim potrošenost i mogućnost da bi me to moglo ozbiljno ozlijediti; a novac koji zaradim nestaje takvom brzinom da ni ne primijetim da mi je sjela uplata, a već je sprčkam. Kao pijana milijunašica, samo trijezna i bez milijuna.

Eto, tako sam, umorna pritisla neku krivu tipku, zaklopila laptop i nekoliko sati pisanja poslala u vjetar. Neko vrijeme zabezeknuto sam gledala u prazan ekran, malo se nervirala, malo uz pomoć kćeri pokušavala spasiti stvar, a onda odustala. Pogledala sam u kaos oko sebe i postalo mi je smiješno: baš ću se sad radi teksta nervirat ili ovog krova koji kapa, jebe te led. Svaki dan je užasna vijest, a opet dovoljno je da pogledam kroz prozore, slušam radijatore kako grgolje, ispravim zadaće polaznicima pjesničke radionice, da dovršim neku sitnicu u stanu i pratim kako se pretvara u dom ili da se, na kraju dana, prevalim preko madraca, ušuškam sa Zagajewskim i bude mi lijepo.

Vrijeme nikad nije bilo gore, ali reći ću ti nešto bogohulno: dobro sam. Ne stalno, naravno, ali u nekoj koštici, nekom temelju iznad kojeg je sve krhko, prolazno, nesigurno, strašno, ali on svejedno ostaje na mjestu, kao konstanta, netaknut. Sreća je neumjesna, ali do nekidan je bila neumjesna i tuga. Čini li se i tebi da su sve emocije u današnjem svijetu neumjesne? Osim bijesa i straha, to su ozbiljne i javne stvari, uostalom jedine s kojima se rađamo. Jedan dan sam greškom upalila TV i shvatila da smo u paklu, sve rjeđe svraćam na Facebook i svaki put naletim na neku novu virtualnu bitku u malom začaranom krugu ljudi, borbu za nikog i za ništa, ali protiv svega i svih. S jedne strane strah od smrti, s druge panika od života; ako već korona ne radi nekome o glavi, evo ljudi da se (po)zabave. Jučer sam mazeći i gnjaveći svog psa promatrala njegove zube i ozbiljno razmišljala kolika je sreća što ljudi nemaju takve očnjake. U prvoj krizi razderali bi zbog bezveznih razloga jedni druge, gdje tko dohvati.

Bez da pokušam biti osobito pametna (kao da bi to pomoglo), ugasila sam sve to i odlučila da izgubljeni tekst, pokoj mu vječni, neću rekonstruirati po sjećanju. Napisat ću novi; iako mi je pisanje katkad privlačno koliko i pranje suđa, možda i manje jer je napornije, još se uspijevam prisjetiti zbog čega ga volim i dovući se do one točke kada uživam.

Za mene je pisanje od vremena "kad sam bila jedini pisac na svijetu" do danas ostalo ono sigurnije mjesto, u kojem besmisleno i ružno prerađujem u smisleno i lijepo ili smisleno i lijepo konzerviram u trajno, recimo nekakva oaza smisla. A evo, spomenut ću još nekoliko takvih mjesta, očekujući da od tebe čujem tvoje. Trebamo malo ljepote, Ivana, iako je nije baš lako pronaći ovih dana. Slažeš li se? I to ne za godinu ili deset godina, ponešto trebamo odmah i sada. Ovo su, trenutno, moje oaze:

UNUTRAŠNJA DVORIŠTA. Unutrašnjost stambenih blokova u Zagrebu otkrila mi se kao tajno carstvo čuda. Ovdje gdje živim stari dio grada odavno se popeo u šumu. Po danu i po noći, gledam nepristupačne vrtove iz dječjih slikovnica ili prozore i balkone u susjedstvu kuće u kojoj stanujem. Prozori su s obje strane taman toliko udaljeni od susjeda da im razabirem lik i otprilike ono što rade, ali ne i lice, a tako i oni vjerojatno vide mene. Da se sretnemo, ne bismo se prepoznali, ali nakon deset dana već znam tko puši na balkonu, tko vježba jogu, u kojem stanu živi mladić koji uvijek nosi crnu majicu kratkih rukava i tko je u prozor stavio zlatnu lampu koja svijetli cijelu noć; znam da u vrtu postoji pas koji se zove Div i crno-bijela mačka i u kojim stanovima ima, a u kojima nema ljudi. Mnogobrojnost života u mome prozoru me veseli, dokazi da postoji, da se odvija, netko uređuje balkone i kiti prozore koji ne gledaju na glavnu ulicu, one za neznanke s druge strane vrta i dvorišta. To me umiruje. Osim toga, kad ne pada kiša, ti su vrtovi puni glasnih ptica pjevica, nema vrana. Razmišljam kako ću u kuhinju, pored prozora, staviti jedan mali stol za prvu jutarnju kavu. Dečko iz Sloboštine koji nam je pomagao donijeti namještaj, bacivši pogled kroz prozor, rekao je: "Ideš, ovo je k'o da sam na moru."

TELEFON. Kad smo kod mora i Dalmacije, glavno znaš, otišla sam 23.8. s nekoliko kufera za Gorski Kotar pa u Pulu pa u Zagreb, misleći kako ću već u listopadu doći dolje, ali evo do danas nisam. Zbog korone, posla, stana itd. Isprva, sestra mi je slala neke slike maslina i mora, što mi je bilo smiješno. Toliko sam se u životu nagledala maslina i mora da mi je teško zamisliti da će mi nedostajati (pretpostavljam da jednom ipak hoće). Vlastita me ravnodušnost nekad začudi, ali sam joj zahvalna, nikad se nisam puno osvrtala, spisateljica sam, znam gdje ide točka.

Iako živimo na različitim adresama od moje osamnaeste godine, mama mi svaki dan kaže u telefon: "Meni je sad kao da si ti otišla na Jupiter. Bolje bi bilo da si ranije otišla pa bih se ja navikla."

Nekidan smo se na radionici poezije, polaznici i ja prepirali je li u nekoj pjesmi bolje stoji riječ mobitel ili telefon. Svi su imali svoje argumente, a pobijedio je telefon (ja sam izgubila). Onda sam razmišljala kako mi je za sve druge kontakte mobitel mobitel, ali kad se s njom čujem, postaje telefon: ona je jedina osoba na svijetu kojoj se uvijek javim, kojoj telefoniram.

RADIONICE POEZIJE. Kad smo kod radionica poezije, one su za mene istinsko sigurnije mjesto i oaze radosti srijedom i četvrtkom navečer. Veliko je ono što su mi ti ljudi dali. Bez velikih ambicija da od poezije grade karijeru, raspoloženi za igru, čitanje, rad, razgovor i smijeh. Znaš da me svaka ljudska zajednica veća od deset ljudi užasava, pa makar počivala na plemenitim postavkama. Možda je stvar i u tom magičnom broju jer zbog korone na radionicama od početka može biti manje od deset ljudi. Gledati potpune neznance, pod maskama, koji se pred mojim očima preko poezije pretvaraju u prijatelje za što bi im u nekom uredu ili razredu možda trebalo nekoliko godina, zgrijalo mi je srce za još tri zagrebačke zime.

Ovdje moram stati, jer sam upravo prekucala normu, a nisam spomenula ova pisma tebi na Booksi, koja su moje posebne oaze smisla.

Umjesto toga, izazov! Tko je autor rubno romantičnog citata u subjectu? "Oaze smisla i ljepote oivičene ljubavlju"? Pomoći ću ti, radi se o autoru kojega ti ne podnosiš, notornom ciniku ako se izuzme ovaj cringey citat, ali ja sam mu sklona progledati kroz prste jer me stara zakerala uvijek kupe na neki štos. Odgovor ćeš mi reći večeras, kad se nađemo na Cvjetnom. Google ti neće pomoći, toliko da znaš, a ako pogodiš, dobit ćeš kuhano vino, možda i fritulu. Ako se ne sjetiš do večeras, ja dobijam vino. U svakom slučaju, bogato životno iskustvo mi kaže: vino će biti loše, fritule žilave, večer hladna, grad sablasno prazan, ali koga briga, svejedno se izlasku jako veselim.

Tvoja O. (Olja, ne oaza.)

 

Subject: Sigurnija mjesta – "oaze smisla oivičene ljubavlju"
To: Olja (Oaza) Savičević Ivančević

Draga moja prijateljice,

di su fritule? Di je vino? Prošli petak uvečer izmaknula si mi oazu ispod nogu jer si bila neoprezna, izvrnuvši svoju nogu, počela si šepat unutar tri sata. Mene si ostavila na Cvjetnom da se domišljam koga to ne podnosim, a ima tako lijepu rečenicu i kako ću sad doma ovako praznih ruku? Jer, suprotno tvojim najavama i kamčenju alkohola, nit smo se smijale, nit smo se jadale, nit smo bile zajedljive i ironične, a najdraže mi od svega, nismo si uzele ni pola sata da budemo blesave. Zato, znala ja il' ne znala tko je autor "oaza smisla oivičenih ljubavlju" ima da prvom prilikom kad me ugledaš iz daljine, staneš tamo u onaj red ispred Bonite za kuhano vino, a onda ćemo razgovarati i razriješiti dugove koje imamo da sad ne uvlačimo dublje čitateljice/čitatelje.

Pitaš me, nekoliko redova gore, smatram li da su osim bijesa i straha, sve emocije u današnjem svijetu neumjesne. Smatram da se puno toga svelo na jeftinu emotivnost koja nema nikakve veze s dubokom osjećajnošću koja nam je neophodna da bismo razumjeli kompleksnost svijeta i života. Taj šareni šećer kao masni, ljepljivi preljev prelio se preko jednog spektra javnog prostora, zahvatio knjige, filmove, reklame, društvene mreže. Svi se osjećaju sretno, rade na sebi, besmislena pozitiva liječi bolesti, vibriramo visoko, samo poželi, živimo u najboljem od svih mogućih svjetova... You name it. S druge strane nalazi se gusti i neprobojni mrak u kojem se hoda samo u krug. Kad se zagrebe površina svjetlucave plastike, dočeka nas buka i bijes, ignorancija, duboki nesklad između onog što osjećamo i onoga što živimo, ponor toliko strašan da se pravimo da ne postoji. I sve je to pomireno na jeziv način.

Otvori samo portale gdje u ozbiljnim medijima, nakon brojeva i grafikona zaraženih, ozdravljenih, na bolničkom liječenju, na respiratoru, pa konačno umrlih, bok uz bok stoje vijesti o tome kako je prema izvješću UN-a neophodno klimatske promjene uvrstiti u glavni prioritet politika svih zemalja jer uskoro nećemo imati ni Zemlju, a pored toga rolana piletina iz pećnice kakvu nikada niste probali, dok se u lijevom kutu uz obnažene fotografije žene koči naslov "Razotkrila bunga bunga tulume... danas konačno uživa". Sve je to svedeno na istu ravan, sve je nivelirano i preliveno istom bojom, sugerirajući nam kako u najboljem od mogućih svjetova sve nabrojano ima istu težinu.

Unutar toga, ti si postavila ponovo pravu temu; pronaći oaze smisla - postaje ključno pitanje naših života, ispunjenosti, pa i mentalnog zdravlja. Zato ću rado odgovoriti na tvoj izazov sa svojih nekoliko oaza. Iako, kad kažem oaza, prva asocijacija mi je disko klub Oaza u Kumrovcu u koji sam prvi put izašla u osmom razredu, a uz tu oazu umjesto okusa madeleine kolačića vežem okus juice votke, čujem Cro dance i Coco Jumbo, pa u potrazi za izgubljenim Kurtom Cobainom hrabro kročim u odrasli život u kojem tek treba pronaći oaze smisla. Držat ću se ovih aktualnih da ne širim polje predaleko i preširoko, neka budu konkretne, vezane uz ovo opako vrijeme i mjesto, pa možda nekome i posluže kao inspiracija. Moja prva oaza u tom kontekstu je kretanje.

TRČANJE ILI HODANJE. Nikako stajanje na mjestu iako to možda na prvu zvuči paradoksalno jer oaza je cilj, mjesto u koje sklonimo, kuća ili stan. A meni je baš ovo, dok stavljam nogu ispred noge, svedeno na suštinu, znam da još ima nade, da se stvari mogu pomicati, mijenjati, ići nekamo, ići na bolje. Tako ponekad trčim uz Martin Breg (to je jedno brdo u mom gradu/selu) već nekoliko godina i iako danas ima sve više sličnih trkača, prije to nije bilo tako uobičajeno u malom mjestu pa su mi jednom na usponu stali vatrogasci da me pitaju treba li me povesti do vrha. Dok trčim ili hodam nezamislivo znatiželjno gledam kuće pored kojih promičem, smiruju me, slično kao i tvoja unutrašnja dvorišta. Je li to neka veza između naše neutažive želje za ljudskim pričama koju utapamo u pisanju ili samo romantizirani voajerizam, ne mogu odrediti, ali uvijek me jednako, nakon toliko godina, ushiti kućica ispred koje su kipovi lavova i dalmatinera te jedna narančasta na samom rubu šume. Nemam pojma tko tamo živi i ne želim znati, ali njihove kuće dio su jedne moje oaze. Kako nam je kretanje sve više ograničeno, pronašla sam još jednu rutu, kad krenem u grad, mislim Zagreb, radije siđem na željezničkoj postaji Maksimir pa pješačim, slušajući glazbu, sve do Cvjetnog gdje ćeš me ti, ovoga tjedna, čekati s čašama pred Bonitom.

DUGOGODIŠNJA PRIJATELJSTVA. Ovdje bih iskoristila tvoju sintagmu pijane milijunašice, ali u jednom drugom kontekstu (iako, s parama sam ista ko i ti, nesreća u sreći je bila ta da smo samo mjesec dana živjele zajedno – procvale u svakom smislu, propale bi u financijskom). Znaš, kad si jako mlada ili samo mlada, uzimaš i ostavljaš ljude na jedan drugi način. Pred tobom je beskonačno puno vremena, druženja, kava, odnosa, poziva na koje se ne javiš, obećanja koje nikad ne ispuniš (sebi i drugima), i ponašaš se baš tako, kao pijana milijunašica. Međutim, kako godine prolaze, svu tu buku oko odnosa počinješ sve bolje i bolje raspoznavati. Ostane onih nekoliko glasova uz koje možeš tako dobro šutjeti. Vrijednost koju nosi dugogodišnje prijateljstvo čak i ono, a možda pogotovo ono, koje se vratilo s ruba propasti, prava je ljudska oaza smisla. Drugi u kojima si, u kojima sam, usidrena na taj način meni donose mir, čuvanje i briga o njima, najbolja je briga o sebi. Sjedim tako jučer s jednom od svoje dvije Zrinke na klupi, pričam joj kako me K. ispituje što sam ja radila dok sam markirala, a ja joj objašnjavam kako mi to nije bilo pametno jer sam samo nagomilala više problema i da se nisam dobro osjećala. Kažem joj – nemoj ti, nije ti to dobro, a uostalom, onda je bio rat! – moram nešto smisliti da dijete odvratim od markiranja. A ona će mi na to: "Dobro mama, ali sada je pandemija." Zrinka i ja se smijemo, pobjegle smo skupa s fizike, bila je 1997. godina i prvi put smo u restoranu jele lazanje. Dijelim s njom taj trenutak. Prošlo je 24 godine. Ako to nije oaza, ne znam što je.

GLAMUR. Ovo će možda neke iznenaditi, ali tebe, jer ionako spadaš u kategoriju ponad ove, znam da neće. Dakle, moja treća oaza je da u svemu do čega mi je stalo tražim glamur. Znaš koliko volim kolače, e pa želim samo najbolje. Kad kuham prvu jutarnju kavu, ne pristajem na manje od svježe pržene Brazil Montecristo u kojoj se osjeti cacao, dark brown caramel, ripe black cherry, dark chocolate. Imam dva para čizama na petu (valjda u cijelom životu), ali jedne od njih, bila si sa mnom kad sam ih kupila, prave su zmijske, potpuno dekadentne, impresivne, nose u sebi onu večer kad smo otišle gledati španjolske plesove, nose zvuk noćnih ulica i komplimente zgodnog ciganina Marina koji nam je na ulici pokazivao flamenco. Imam dva ruža za usne koja nosim, rozi i crveni Chanel, sve ostalo nije vrijedno spomena. Moje najljepše uspomene su vezane uz glamur, onaj pravi, suštinski, recimo prvi val pandemije, prijateljice, dekica na travi u Maksimiru, gin tonik, ružine latice, kore od naranče, papar, led. Ej, i led! Peglanje rečenica do svjetlucavosti. Veliko i najbolje tražiti u sitnicama. Tako bih ja to rekla, jedan od onih čarobnih oksimorona, to je prava oaza. Ne za godinu, ne za deset, nego sad.

Javljam ti kad krenem.
Ljubim te glamurozno,
Tvoja Iv.

Možda će vas zanimati
Video
Homepage 186845999 3923416274438507 7021523380776588581 n 31.05.2021.

Pjesnikinja petkom: Poezija ne trpi prenemaganje

Na tribini 'Pjesnikinja petkom: Poezija ne trpi prenemaganje' u parku ispred Bookse gostovale su Olja Savičević Ivančević i Ivana Bodrožić. Kako je protekao razgovor - otkrijte u videu!

Četvrtkom u četiri oka
Homepage ok  boomer 14.01.2021.

Najboomer (protekle) godine

"I, eto nas opet kod krivih Drina, na koje nažalost nije moguće odmahnuti u 'ok, boomer' stilu  jer, kao što smo obje primijetile, boomer može imati i dvadeset."

Piše: Ivana Bodrožić i Olja Savičević Ivančević

Četvrtkom u četiri oka
Homepage tim marshall catzhuz7z8g unsplash 31.12.2020.

Prijateljici umjesto čestitke

"Pisale smo sasvim drugi tekst za kraj godine, ali malo je toga ostalo primjereno za reći i napisati u ovom trenutku."

Piše: Ivana Bodrožić i Olja Savičević Ivančević

Četvrtkom u četiri oka
Homepage photo 1604230729027 8459422f69da 05.11.2020.

Poljakinje svih zemalja, ujedinimo se!

'Poljakinjama ili već sutra o nama, preostaje samo solidarnost, međusobno razumijevanje i poštivanje tuđeg izbora.'

Piše: Ivana Bodrožić i Olja Savičević Ivančević

Četvrtkom u četiri oka
Homepage judy garland ruby slippers ht mem 180904 hpembed 23x15 608 22.10.2020.

Posljednji tulum u gradu: o jednoj i drugoj mladosti

"I tako smo nas dvije, Crvenkapica i Dorothy u nešto zrelijim godinama, krenule istom stazom oko teatra, da sretnemo one nedavne sebe..."

Piše: Ivana Bodrožić i Olja Savičević Ivančević

Četvrtkom u četiri oka
Homepage secret 3037639 960 720 08.10.2020.

Literarna reportaža: književne influenserice na tajnom zadatku

Ivanina i Oljina reportaža iz jednog neobičnog kluba!

Piše: Ivana Bodrožić i Olja Savičević Ivančević

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu