Sukladno važećim mjerama klub Booksa zatvoren je od 28.11. do 21.12. / Due to COVID-19 Booksa is closed from November 28th until December 21st.

Posljednji tulum u gradu: o jednoj i drugoj mladosti

Large judy garland ruby slippers ht mem 180904 hpembed 23x15 608 Foto: scena iz filma 'Čarobnjak iz Oza', Youtube.
Četvrtak
22.10.2020.

Ivana: Što misliš o temi ovih mladih ljudi koji se skupljaju kod HNK, a većina odraslih ih sotonizira?

Olja: Dobra je tema, jedino mi malo smeta što su se svi već izjasnili o tome.

I: A jesu li? Nisam onda upratila... Mada, vjerujem da mi možemo naći svjež pristup tome.

O: Zapravo da. Dobro je to.

I: Možemo pisati i generalno o mladosti/starosti u ovom vremenu, svemu što ti donosi i odnosi, zapravo, sad oboje samo odnosi... Pogotovo u svjetlu različitih nedavnih događaja.

O: Da, da. Zahvalna je tema. :)

I: E, super, sutra ti šaljem. :)

O: Sorry šta odgovaram ka da sam svoj robot, zakasnila sam poslat neki tekst pa tipkam na drugoj strani. A mogle bi se večeras spustit doli i vidit uživo?

I: Joj, to ti je super ideja. Samo meni malo curi nos, ne smijem nikome reći, nemam temperaturu ili nešto slično, ali znaš kako je. Šta bi rekla moja mama, danas je manja sramota prdnit nego kihnut. Aj vidim kako ću bit, mogle bi se tamo naći na satak dva. Jedino, kad oni počinju dolaziti, kasnije, je li? Oćemo li budne dočekati? To se pitam!

O: Pa ajmo! Obuci se adolescentski da nas ne zamijene za korona redare.

I: Hahahaha! Ajmo po cijenu zdravlja! Kad se nađemo, 10, 11?

O: Ma 21:30, ja ću u 11 zaspat, nisam više ona stara, stara sam.

I: A ma znam, i ja ću. Nego kažu u novinama da se tamo skupljaju iza ponoći. Aj onda u 21:30 u onoj slastičarni Čokolada pa ćemo pojest kolač.
....

I: Mico, ovdje zasad pljušti i grmi, što ćemo? Kako je kod tebe, javljaj!

O: Nema kiše. Ajd, vidit ćemo.

I: (Au, šit... da mi je ostat na kauču)

....

O: Kaj ćemo? Jesi još entuzijastična?
I: Aj, idem se spremat, si ju sun.


To: Olja Savičević Ivančević
Subject: Posljednji tulum u gradu: o jednoj i drugoj mladosti

Draga moja,

kao prvo, molim te, ne zamjeri što sam sa svima podijelila našu prepisku iz mobitela. Em je bilo jednostavnije uvesti ljude u temu, em je danas popularno sve što sadrži notu rijalitija, bilo da je to kuhanje, mršavljenje, život u paru, život na mreži. A kako smo se uhvatile onih kojima ova sadašnjost najviše i pripada, mladih, povela sam se za trendovima pa nas uvukla u taj vrtlog. Uostalom, prošli put smo htjele biti influenserice (to je bila više tvoja ideja) pa se vidi da sve to ima neku logiku. Drugi razlog jest da te navedem da mi napišeš pismo o tome kako ti je bilo sa mnom vani dok smo pokušavale upasti na zadnji tulum u gradu. Iako smo bile skupa, bile smo i svaka za sebe, a ja ću ti iskreno napisati što mi je prolazilo kroz glavu od samog početka te večeri.

Prvo što ću reći jest da sam, prije nego sam krenula sastati se s tobom, izvela psa u šetnju. Planirala sam ga samo odvesti gore i nastaviti u grad, ali sam se vratila da obučem štrample ispod traperica. Štrample u listopadu. Da li ti to govori nešto? Meni govori da je magična crta nepovratno pređena. Nije da mi je toliko žao, samo konstatiram, a i bilo mi je toplo. Toplije nego što bi mi ikad prije bilo. Dok sam te čekala u Masarykovoj, osjećala sam se čudno, bila je subota navečer, a opet sve je izgledalo nekako praznjikavo, šuplje, kao nespretan fotošop pustog grada kada se nekoj blijedoj, generičkoj scenografiji žele nakalemiti izlozi koji svijetle i ljudi koji se smiju.

Onda sam ugledala tebe u tvojim crvenim čizmama, to mi je zagrijalo srce, iako možda to sad nije ništa važno, iako je fotošop bio oko nas, iako ćemo samo pojesti kolač, sjetila sam se kako uvijek imaš neke lijepe crvene cipele, na nastupima, na putovanjima na kojima smo bile skupa, one su nešto kao tvoj humor koji se, crven i razigran, provlači kroz dosadne ljude i priče. Umjesto kolača izabrale smo gin tonik. Ja sam te ozbiljno pitala, što ćemo s ovom koronom, a ti si mi, duhovita i mrtva ozbiljna, otpuhujući dim, odgovorila: "Moja preporuka je da živimo dok možemo." Smijala sam se, ali zapravo mi nije bilo smiješno, to ti nisam rekla.

Ti ponekad izgovoriš neke stvari koje ljude humorom razgale, ali ja znam koliko si ti u svojoj duhovitosti ozbiljna i ponekad, kao tu večer, smrznem se od istine. Pričale smo uobičajeno, o knjigama, o senzacionalističkim naslovima koje urednici posebno biraju za intervjue autorica, o djeci, ti o L. koja na prvi dan predavanja na faksu ne može nikoga upoznati jer mora sjediti sama u klupi s maskom, a ja o K. koja dok gleda film izjavi kako joj je čudno da glumci nemaju masku kad ulaze u neku zgradu. Mene od toga hvata jeza.

Vidim dvoje ljudi izgubljenih, unezvijerenih pogleda kako stoje nedaleko od nas, dugo promatraju i nas i druge, nekim nervoznim, čudnim pogledom. To ti ne govorim, držim ih na oku da te mogu zgrabiti za ruku i da zbrišemo ako se počnu još čudnije ponašati.

Do HNK smo već jednom bile, još nema mladih, tek nekoliko prometnih redara. Moj stav je beskompromisan, unaprijed stvoren i ništa ga ne može promijeniti. Ni razbijene boce, ni pišanje po zgradi, ni odbačene ambalaže, ni uništavanje krovnog hrama hrvatske kulture. Hrvatska kultura ne postoji bez ljudi, bez mladih, slobodnih ljudi. Uskoro će to biti odrasli, zreli ljudi, a prije samo par godina bili su djeca, mi smo ih odgajali. Trenutno im je zabranjena normalna škola, normalan faks, normalna druženja, sastajanja, bliski neophodni kontakti, samo ih se krivi, proziva, detektira kao loše, neodgovorne, neodgojene. Da ti netko stalno to ponavlja, što će jednom od tebe nastati, što ćeš mu jednog dana vratiti?

Nakon kolača koje smo pojele, moram ti reći da mi je vrhunac večeri bio onaj liker od šljive. Sjetile smo se boravka u Alicanteu i onog čudnog nastupa za stolom dok smo nekim bakicama i dedicama čitale naše tekstove, a oni su nas gledali kao da smo pale s Marsa. Onaj jedan deda nas je stalno ljubio, sjećaš se toga? Svako malo nam je nešto čestitao, a onda bi nas sočno cmoknuo. Nadam se da je dobro.

Poslije toga smo se ponovo vratile do HNK, već je bilo više od dvadeset redara i policajaca. Kako bi se koja skupina mladih približila, tako bi ih ovi tjerali. Najgore od svega mi je bilo kad su nama dvjema rekli "dobra večer", uopće nas nisu ni percipirali kao nekog tko bi tamo došao po malo sadašnjosti koja sliči na bolju prošlost, po malo zabave i slobode. Došlo mi je da sjednem na pod kod onog malog pankera u uskim hlačama koji je tamo sjedilo sam s jednom bocom koka kole i jednom jeftinog vina. Iskreno sam ti rekla, ja bih sad sve njih kući povela, a ti si me pitala: "A šta bi, skuhala im čaj s rumom?" Da, to je dobra maštarija. I dalje smo se smijale našem istraživačkom debaklu, smrti zadnjeg tuluma u gradu kojoj smo svjedočile, našem nastojanju da hodamo okolo u crvenim čizmama, našim planovima za skoru budućnost.

Oprosti ako sam u ovom pismu odveć zabrazdila u sentimentalnosti, ali imala sam potrebu sasvim subjektivno se svrstati, i dalje prateći preporuke liječnika i znanstvenika, ali s dubokim osjećanjem da bliskost i neposrednost moraju pronaći put da bi život bio moguć. I da mladost nema vremena, da je se ne može natjerati da čeka, inače će proći, a onda ni ta prošla mladost neće imati razumijevanja za novu. Eto, to ti nisam stigla reći dok si izlazila iz mog auta, i nagnula se da mi pošalješ poljubac, dok ti se crvena naušnica njihala iznad ramena. Hoću reći, trebale bismo i češće izlaziti.

Čuvaj se, doskora,
Iv.

 

To: Ivana Bodrožić
Subject: Posljednji tulum u gradu: o jednoj i drugoj mladosti

Draga prijateljice,

U zadnje vrijeme sanjam te neke čudne snove, sve u nekakvom steampunk aranžmanu, dovoljno sumanuto da me L. nagovara da pišem "dream journal" za Tumblr, da konačno uhvatim korak s vremenom, a ja bih to radije zaboravila jer ujutro nakon takvih snova od svog vjernog psa vidim samo pseće dlake, a od ljudi paranoike i kliconoše "nemoćne protiv lica i ameba". Inače, i nakon boljih noći kad se probudim, bolje me zaobići, a jutros – blago sunce koje trepće na istočnom prozoru, kava i tvoje pismo na ekranu – dobar početak. Zaboravljam stvarnost o kojoj pišeš, uljuljkujem se u rečenice, razmišljam kako je dok te čitam, dok pišem, ta ista slika stvarnosti drugačija, kako kroz nju provaljuju smijeh i svjetlo i ispire noćnu mrzovolju.

A one večeri kad samo stigle na fajrunt zadnjeg tuluma u gradu, krenula sam prema tebi ni ne sluteći da su se ulice navečer ispraznile od našeg nedavnog zadnjeg izlaska, umjesto ljudi – eto tjeskoba, a onda, eno tebe gdje mi mašeš s drugog kraja Masarykove s crvenom kapicom na glavi i prilaziš mi odlučno, kao najveselija članica francuskog pokreta otpora. Sad će Ivana sve to vratiti na mjesto, ponekad pomislim, kao da imaš neke supermoći u momentu popraviti svijet. Usput, kad si spomenula sve one crvene cipele koje rado nosim u posebnim prilikama, pročitala sam da simboliziraju žensku energiju i samostalnost – ne znam što bi na to rekao Papa, ali simpatično mi je, asocira me na magične cipelice Dorothy iz Čarobnjaka iz Oza. Ne znam kakve štrample spominješ, pa neš ti. A crvena kapica?! Kao da si onaj isti curetak koji je nedavno dobio Mladog Gorana za poeziju, kad sam te prvi put uživo ugledala i pomislila: Gle ovu vražju Ivanu Bodrožić, dobro piše, dobro izgleda – e neću joj se javit!

I tako smo nas dvije, Crvenkapica i Dorothy u nešto zrelijim godinama, krenule istom stazom oko teatra, da sretnemo one nedavne sebe jer to je do maloprije bio naš svijet sa svim svojim privlačnostima i sitnim devijacijama, vježbama iz odrastanja i pobune koja će ionako biti brzo ugušena u suhom znoju ureda i suhim suzama svakodnevnih egzistencija.

Ono što sam ja vidjela tamo, na svoje oči, bio je prizor u kojem je fotograf jedne od najčitanijih hrvatskih novina nagovorio mladog pijanog pankera da se popiša na zid kazališta da bi ga mogao fotografirati. I tu se mladi bezmozgaš dočepao svojih pet minuta popišane slave, ali, sjeti se, uvijek ih je bilo, u nikoga nisu ispalili rafal, najgori su bili po sebe. Ono što mi je stvorilo osjećaj mučnine ta je lažna predstava za medije pred kazalištem, kao da nam ono što je autentično nikad nije dovoljno istinito i uvjerljivo. Vidjela si, ono nešto mladih što su se pokušali skupiti (ni po čemu suštinski različiti od adolescenata kakvi su bili oni koji su se isti vikend okupili na posljednjem tulumu pred Jabukom – osim što su imali manje sreće pa žive u gorem vremenu), redari su rastjerali kroz sat vremena.

Ne znam kako je ovdje u Zagrebu, ali u Splitu ja kultura "nema kafića do zidića" dio tradicije otkad pamtim, Riva, Matejuška, "isprid Labuda", danas i Zapadna obala... "Na zidiću" je bio sastanak, kasnije se ponekad sa zidića u skupinama išlo u disko, a zatim su uslijedili ratni studentski tulumi na kojima se nije znalo ni tko što pije ni tko se s kim ljubi. A daj se sad s nekim poljubi, zapali ukrug, budi mlada i luda ako smiš. Vjerujem, kao što kažeš, da će oni ipak naći neke svoje načine do odžive mladost, inače čemu sva cjepiva ako se svijet pretvori u univerzum starmalih moralizatora bez ijedne gluposti u životopisu. "Srce ne vrijedi dok ne poludi", rekla bi dobra Marija Čudina, pjesnikinja koja je o divljoj duši znala i zapisala puno.

Kasnije pričam sve ovo kćeri, brucošici, opisujem prizor koji smo ti i ja zatekle, mlade u klapama koje dolaze i odlaze, rijetki zastanu, ne ostaju, redare u grupacijama, reportere. L. me pogledala preko skripte i izgovorila: "Apokalipsa." Iako se nasmiješila, imala sam poriv kazati joj: Oprosti, mila moja što baš 2020. imaš osamnaest godina. Ali nisam, samo sam se sjetila kako sam provela svoju prvu studentsku noć u gradu u kojem tada nisam poznavala nikoga, a usred noći počele su padati granate i ja sam ležala, gledala u strop i čekala da to prođe, izbrojala sam jedanaest eksplozija, a nakon jedanaeste zaspala kao da ne padaju bombe nego noćna kiša. Tada sam mislila da se radi o pukoj pospanosti, ali bio je to osjećaj besmrtnosti, važan sastojak mladosti. Valjda zato mladi ginu lako.

Dok si me, na povratku, vozila u automobilu, na zadnjem sjedištu sjedili su Holden Caulfield, Boško Buha, Palmina Piplović i Štefica Cvek – možda je pravo vrijeme da se pojavi neki ovovremeni sveti adolescent i ponudi nam odgovore ili barem postavi prava pitanja. Grabeći kroz Importane ugledala sam djelatnicu fast fooda na povratku iz večernje smjene u žutoj majici na kojoj piše: Kids, the future is yours. Pročitala sam to prvo tako da mi zazvuči kao prijetnja. Zatim tako da mi ne zvuči kao prijetnja, nego kao istina sa svim što nosi život. I ostala sam pri tome.

Veselim ti se, uskoro, neumorno,
O.


P.S. Malo smo zanemarile pjesme, pa evo šaljem jednu, uz ovaj tekst i uz život.

[S večeri, nakon glasa zvona]

S večeri, nakon glasa zvona
ja pitah majku: hoću li moć
objasniti sve moje dane
i kako pripremit moju noć.
Duboko, iz temelja uvijek željeh
reć bez ostatka sve što me dira
i u akordima pronaći pravi
zvuk, koji cijelu mene svira.
Sad tiho slušamo jedna drugu
I moja mati opet me sanja
I pogađa, ko pjesma stara
dur i mol moga postojanja.

Ingeborg Bachmann (preveo: Mile Stojić)

Foto: scena iz filma Čarobnjak iz Oza, Youtube.

Možda će vas zanimati
Četvrtkom u četiri oka
Homepage rowan heuvel ri frmxeyf4 unsplash 19.11.2020.

Ima li života prije smrti?

"Magle, mrakovi, vlaga, okretanje podzemlju i smiraju, sve je to karakteristično za studeni koji svog drugog dana obilježava, ni manje ni više, nego Dan mrtvih."

Piše: Ivana Bodrožić i Olja Savičević Ivančević

Četvrtkom u četiri oka
Homepage photo 1604230729027 8459422f69da 05.11.2020.

Poljakinje svih zemalja, ujedinimo se!

'Poljakinjama ili već sutra o nama, preostaje samo solidarnost, međusobno razumijevanje i poštivanje tuđeg izbora.'

Piše: Ivana Bodrožić i Olja Savičević Ivančević

Četvrtkom u četiri oka
Homepage secret 3037639 960 720 08.10.2020.

Literarna reportaža: književne influenserice na tajnom zadatku

Ivanina i Oljina reportaža iz jednog neobičnog kluba!

Piše: Ivana Bodrožić i Olja Savičević Ivančević

Četvrtkom u četiri oka
Homepage 4684668959 70bff53e6f c 24.09.2020.

S brda na brdo; Zagreb tak imam te rad

Ivana i Olja vraćaju se nakon ljetne pauze s kolumnom o novim počecima.

Piše: Ivana Bodrožić i Olja Savičević Ivančević

Četvrtkom u četiri oka
Homepage 3028574128 b24d85587c b 16.07.2020.

Kratka odjava za varljivo ljeto

Oljina i Ivanina kratka odjava prije ljetne pauze. Čitamo se opet u rujnu!

Piše: Ivana Bodrožić i Olja Savičević Ivančević

Četvrtkom u četiri oka
Homepage 47108279111 fc20ac8422 c 02.07.2020.

Kako nastaje ljudsko biće?

'Rekla bih, to pitanje je presudno, ne kada, nego kako nastaje ljudsko biće?'

Piše: Ivana Bodrožić i Olja Savičević Ivančević

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu