KRITIKA 56: Jasmin Imamović

Ko na tvrdoj stini svoju povist piše, tom ne može niko, prošlost da izbriše – pjevao je početkom devedesetih Dražen Žanko, upisujući se na taj način u povijest hrvatskog glazbenog trasha, iznova perpetuirajući mit o nemjerljivoj starosti hrvatskog naroda i vjekovnom i bogomdanom pravu na ovo malo tla na razmeđu Istoka i Zapada. Pjesme devedesetih, u službi ratne propagande i buđenja domoljubnog zanosa obavljale su istu ulogu kao i one koje su se, stotinjak godina ranije, u Gajevoj Danici ukazivale pismenim ljudima i najavljivale ilirsko buđenje. Nije mi ovdje namjera uspoređivati stihotvorne domete Petra Preradovića i Ive Cvitića (autora spomenute Žankove pjesme), već ukazati na sličnost konteksta iz kojega se izrodila potreba za liričkim povratkom u prošlost. Devetnaesto stoljeće, kao i dvadeseto, u trenutcima krize posezalo je za prohujalom starinom kao jedinim autentičnim izvorom iz kojega se mogla crpiti duša naroda i koji je mogao biti temelj za njegovo ponovno ujedinjenje. Ilirski su se pjesnici pri tom vodili romantičarskim idejama koje su pokupili od Herdera i Goethea, dok su stihotvorci devedesetih koristili iste retoričke postupke bez jakog teorijskog zaleđa. Svjedoci vremena reći će kako im isto nije ni trebalo. Bilo kako bilo, temelj cijeloga projekta ležao je u ideji o povijesti kao ogledalu i ključu spoznaje koji je odgovarao na pitanja sadašnjosti. Inteligenti je čitatelj/slušatelj u povijesnim imenima i događajima trebao prepoznati vlastito vrijeme i vođen nepogrešivom autorovom rukom spoznati u kojem je trenutku učinjena nepravda i kako tu istu nepravdu ispraviti. Ideje o nepouzdanosti izvora, kao i uzrečica staroga Heraklita po kojoj samo mijena vječna jest, držale su se podalje, da ne bi kojim slučajem zarazile recipijenta i dovele utemeljenu ontološku istinu u pitanje. Povijesni se roman kretao istim putem. Osnovni idejni koncept povijesnog romana – cikličnost vremena, pružao je autorima mogućnost didaktičkog djelovanja i tek su rijetki, poput Jasmina Imamovića doveli to u pitanje. Prepustit ću, na trenutak, riječ autoru:

(...) Dušana uvijek prate pisari. Oni pišu o onome što je bilo. Ako se desilo nešto što nije po želji Dušanovoj, oni napišu onako kako bi po njegovoj volji bilo. To rade i ostali vladari.
 
Ovih nekoliko redaka iz knjige Molim te, zapiši (V.B.Z., 2009.) dovoljno govore o vjerodostojnosti povijesnih izvora i prizivaju u sjećanje narodnu sentencu po kojoj povijest pišu pobjednici. No, ti se retci ne zaustavljaju samo na paušalnom razmišljanju o mogućnosti spoznaje koja za svoj temelj uzima pisani tekst, već dovode u pitanje i samog pripovjedača ovoga romana – Gorčina iz Soli, vlastelina i vjernog službenika bana Stjepana II. Kotromanića. Narativ o povijesti, koji nas vraća u sredinu četrnaestog stoljeća, od prve do pretposljednje stranice, izlazi iz usta gorespomenutog Gorčina i na čitatelju je da odluči vjeruje li mu, ili ne vjeruje. Gorčinova priča, sama po sebi, ne daje izravan povod zbog kojeg bi u nju posumnjali (barem ne onako blatantno kako to čini Wolfeov pripovjedač u epohalnoj Knjizi novog sunca), no sam status pripovjedača, njegovo samorazumijevanje, niz opaski o velikašima i dvorskim intrigama u kojima Gorčin i oni koje poštuje bivaju lišeni svake ljage, kao i fantastične u kojima pripovjedač ne gubi vlastiti glas, pružaju dovoljno materijala da u čitatelju izazovu utemeljenu sumnju i čitavu pripovijest dovedu u pitanje.

Vjerujemo li Gorčinu, tada ćemo biti uvjereni kako je Bosna za vrijeme Stjepana II. Kotromanića bila mitsko mjesto. Kako je smještena na razmeđu Istoka i Zapada, između rimskog pape i bizantskog patrijarha, vještim poslovanjem i mudrom diplomacijom uspijevala očuvati 'heretičke' prakse Crkve bosanske, kako je Stjepan II. oko sebe okupio čitavu svitu učenjaka kojima je otvorio vrata i ponudio zaklon od inkvizicije. Gorčin će nas uvjeravati kako je u banovo vrijeme narod s veseljem obavljao posao, kako su se zidine zidale i kule utvrđivale uz pjesmu i kako su zli velikaši rogoborili protiv neumjerenog trošenja državnog novca na učenjake, njihove eksperimente i prepisivačke radionice. Vjerujemo li Gorčinu, Bosna kasnog srednjovjekovlja ukazat će nam se kao ovozemaljska utopija u kojoj su suživot bez trvenja mogli ostvariti i vjernici i nevjernici, ljudi raznih običaja, vlastela i kmetovi. Sve dobro, Gorčin prikazuje kao stari bosanski običaj, kao vječnu i tradicijom potvrđenu politiku nenametanja. Element razdora u ovom zlatnom dobu uvode prakse uvezene sa Zapada - dvorsko spletkarenje, ratno profiterstvo, težnja za besramnim bogaćenjem i pokoji osvajač koji se s Istoka zaputi u bosanska brda ne bi li si proširio teritorij i osigurao otvoreni put prema moru. Vladari su dobri i pametni, susjećaju s narodom, a njihova su djeca oličenje dobrote i inteligencije koju može iskvariti jedino bosanski izrod koji banu spletkari iza leđa. Naravno, kako je pripovjedač i sam pripadnik vlastele, porijeklom iz dobre obitelji, o svemu ćemo tome saznavati kroz razgovore velikaša, preko diplomatskih putovanja po stranim zemljama uz neprestano koketiranje s damama visokog roda – kmetovi, obrtnici, i 'niža' sorta ljudi u ovoj pripovijesti neće doći do glasa – oni će biti tek 'pomoćnici' na državnim projektima i primatelji banovih milosti i dobročinstva. U skladu s idejom da povijest pišu pobjednici (i prije svega pismeni ljudi), ovakav je postupak samorazumljiv, no kao takav se savršeno uklapa u sliku o tendencioznom pripovjedaču i još jednom podjaruje sumnje u pouzdanost i istinitost čitavog prikaza. I autorska instanca sudjeluje u ovoj krivotvorini. Natpisi na biljezima (stećcima), zapisani u kamenu (i ako je vjerovati Žanku – neizbrisivi), koji tu i tamo prodefiliraju tekstom poantirajući određeni motiv ili atmosferu, preuzeti su sa izvornih stećaka, prepravljeni, preispisani i nadopisani ovisno o potrebi. Tekst transliteriran sa bosančice čitavom narativu podaruje potreban dašak patine i povijesne uvjerljivosti dok autorska intervencija od njega čini još jedan u nizu retoričkih postupaka kojima se mit o zlatnom dobu smješta u ironijski okvir. Ako smo uspjeli poljuljati vjerodostojnost teksta i same priče koju nam Gorčin podaruje ostaje nam odgovoriti na pitanje o ulozi čitavog romana.

Priklonimo li se mišljenju kako je žanr romana o povijesti tek jedan u nizu književnih postupaka kojima se posredno progovara o sadašnjosti, oslanjajući se na ideju o vječnom povratku i identitetu između Onda i Sada, moramo se upitati kako je moguće održati tu relaciju ako je vjerodostojnost pripovijesti o povijesti narušena. Stoga mi se čini kako se ideja o cikličnosti kod Imamovića ne pokazuje u identitetu događanja, već u načinu na koji se konstruira sam narativ. Molim te, zapiši ne advocira, dakle, povratak u zlatno doba niti potrebu za suradnjom među narodima i kulturama, već iznosi na vidjelo način na koji suvremenost, u skladu s vlastitim potrebama, preispisuje i kreira prošlost ne bi li u njoj pronašla odgovor i iskupljenje za vlastite postupke.

Naravno, čitav se roman ne iscrpljuje u razglabanju o ontološkom statusu teksta. Čitatelj, nezainteresiran za ovu problematiku, pronaći će u njemu još pokoju stvar vrijednu pozornosti. Bilo da je riječ o ljubavi, umjetnosti meditaciji o smrti ili mudrostima proizašlim iz nekog od mnogobrojnih ratova, Imamovićev nam pripovjedač nudi zanimljive, privlačne i životnim iskustvom obojane rečenice. Samo zbog njih isplatilo bi se čitati Molim te, zapiši. Dodavši tome i podtekst o kojemu sam govorio, možemo reći kako je Molim te, zapiši jedan od boljih romana koji su se pojavili ovoj godini na izmaku. 

Matko Vladanović
fotka: didi lej (flickr)

Matko Vladanović (1984, Split) - pripada prvoj generaciji koja na glavi nije nosila pionirsku kapu. Privodi studij filozofije, hrvatskog jezika i književnosti kraju, a s onim japanskog jezika tek otpočinje. Objavljivao svoje tekstove u Futuri, Kvadratu, na Studentnetu, a sada i na Booksi. Voli sve što vole mladi.
***

KRITIKE - aktivna suradnja mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.