'Pisao sam već o tome, ali ovaj sam put poduzeo nešto u vezi toga, u vezi konstantne dostupnosti, u vezi svakog izlaska i dolaska na razne evente, u vezi prioriteta svog života. Ovaj sam put, prvi put, napravio nešto po pitanju vlastitog života.'
'Naravno da smo prva dva dana bili zahvalni što smo uopće ovdje, imamo gdje spavati i more je zaista tu, ali od grada ne tražimo samo arhitekturu i njegovo postojanje.'
'Nekako počinjem misliti da je stvar sreće, trenutka i slučajnosti što ima iznimaka koje samo potvrđuju pravilo jasno upisane putanje u najranijoj dobi.'
'Stojimo na balkonu i palimo svoju prvu cigaretu u Valenciji. Zamišljam grad koji žuri, ljude koji kasne na poslove, vlakove i dejtove, ali s prozora gledamo stabla naranče i palme, posvuda naranče i palme i grad diše, nitko se ne spotiče, nitko ne trči.'
"Zidovi su puni mogućnosti. Dođe nam da uzmemo čekić i zabijemo tisuću čavlića po čitavom stanu, prvi put to možemo bez da pitamo, da zovemo i molimo najmodavce da okačimo svoje slike u njihovu imovinu, da svoju privremenost sakrijemo kroz ispunjavanje prostora."
Ciklus "Održati Tamagotchija na životu što duže" Espija Tomičića posvećen je prijateljima i prijateljicama: Iris, Lazaru, Robiju, Davidu i Lani.
Serija tekstova objavljuje se u sklopu projekta "I to je pitanje kulture?".
