'Lepet': Anatomija usamljenosti

Prihvatila sam strah kao dio života – točnije strah od promjene… Išla sam naprijed unatoč lupanju u srcu koje je govorilo: ‘Vrati se natrag’.

Ovo je citat poznate američke spisateljice Erice Jong iz njezine knjige eseja What Do Women Want?, koji se pojavljuje kao epigraf za petu zbirku kratkih priča Jelene Zlatar Gamberožić, Lepet, a koji ujedno i savršeno obuhvaća ideju koja je prožima. Radi se o trinaest priča koje naizmjence prate niz različitih, mladih muških i ženskih likova. Teško je zamisliti zbirku kratkih priča koja održava konzistentnu kvalitetu od početka do kraja sa svakom pojedinom pričom, no Lepet nije daleko od toga. Takvo što rezultat je tematske povezanosti cijele zbirke idejom promjene te izolacije mladih i gubitka identiteta kao rezultata post-COVID svijeta koji uspostavlja novo normalno, iako se još inzistira na onom starom. Svi likovi suočeni su na različite načine s velikim odlukama ili situacijama koje od njih zahtijevaju da ponovno pronađu svoj glas i volju.

Prva od njih, priča "Trebao bi", prateći neimenovanog protagonista koji kao terapiju za stres odabire odlazak na novootvorene kvartovske bazene, uvodi ključne ideje izolacije, gubitka sigurnog identiteta i društvenih uloga te vječni problem ljudske egzistencije, ponajviše kod mladih koji nemaju ni socijalnu ni financijsku perspektivu. Zlatar Gamberožić efektivnim miješanjem opisa koji usporavaju narativni tijek te tehnike unutarnjeg monologa kojim se indirektno prikazuju misli protagonista, stvara osjećaj nelagode zbog udaljenosti između implicitnog, ali prešućenog pripovjedača te samog čitatelja. Konačno upravo sama atmosfera prostora bazena dopušta da priča funkcionira kao autonomna kreacija i svijet, ne svodeći se samo na prožvakanu temu izgubljenog hrvatskog mladića kojeg sa svih strana guše društveni pritisci i vlastita egzistencija koja se nigdje ne ispunjava. Prostor bazena predstavlja prostor zajednice gdje se okupljaju svi u i izvan kvarta, za različite svrhe. Ipak, ovdje je taj prostor lišen svoje moći i uloge kao katalizatora socijalizacije jedne zajednice. Protagonist prvo odbija odlazak na bazen tijekom dana kad je tamo gužva, samo promatra bazene i ljude, što se može tumačiti kao pobuna protiv koncepta društva koje zahtijeva stalno sudjelovanje.

Osim toga važan je i detalj kako ljudi tamo plivaju “robotski i precizno (...) s jednog kraja bazena na drugi” čemu se također protivi smatrajući kako treba postići “razigranost djeteta u plićaku” kad dobije priliku. Kad kasnije ostaje sam, zaboravljen i neprimijećen u trenutku zatvaranja, prostor bazena u potpunosti ga preuzima reflektirajući kroz tu tišinu i mrak njegovu fizičku i još više psihičku izoliranost kao mladića koji nema niti partnera, grupu prijatelja ili uspješan posao, a više ni vlastite roditelje čija ga smrt i vodi do bazena koji ga konačno na kraju uvlači u sebe kad u njega zaroni.

Treća priča naslova "Otišao sam pecati" ima znatno drukčijeg protagonista, Sebastijana, koji izoliran od obitelji i bez posla (kako se saznaje dobio je otkaz zbog svog neugodnog ponašanja) preko ljeta živi u drvenoj kolibi pored jezera daleko od grada i drugih susjeda. Ovdje je vodeni prostor, za razliku od bazena, živi ekosustav te Sebastijanu postaje zrcalo u kojem je prisiljen suočiti se sa sobom od kojeg bježi. Dijalog je vrlo važna tehnika za ovu priču, za razliku od ostatka zbirke, te je ovdje on "izvrnut", nije iskreni razgovor između dvoje likova, već je razgovor Sebastijana sa samim sobom, s onim drugim Ja koji mu je odbojan, koji sa sobom nosi i neugodne istine. Nepostojanje pravog dijaloga ovdje još više upućuje na Sebastijanovu izolaciju i gubitak dijela ljudskosti s obzirom na to koliko su konzistentni i topli odnosi važni za svako ljudsko biće. S druge strane, važan je i prostor napuštenog gradilišta koje Sebastijan ritualno obilazi svaki dan kao primjer brownfielda. Ono je u sukobu s okolnom prirodom koja počinje rasti i prekrivati nedovršene betonske strukture, no brownfieldi, kao što priča ističe, predstavljaju i potencijalni ekološki problem te se trebaju vratiti u neku korisnu upotrebu što je teško jer: “Izjeda ih priroda, izjedaju sami sebe.” Za takvu transformaciju potreban je kolektivni rad, potreban je jasan plan i cilj. Sebastijan, jedini posjetilac tog bivšeg gradilišta, utjelovljenje je takvog izjedanja, koje je posljedica društvene izolacije. Prostor (i osoba) postaju fragmentirani na dvije strane: na prirodu i beton, na fizičko tijelo i odraz koje jedan glas ne uspijeva u potpunosti vezati, a njegova vezanost uz napuštena gradilišta svojevrsni je odraz njegove fizičke nemogućnosti da napravi iskorak u vlastitom životu.

Druge dvije priče uvodnog dijela zbirke prate ženske likove te uz snažnu ulogu prostora, uvode još snažniju ulogu tijela koje objema protagonisticama služi kao uporište kroz koje im se u nepovoljnim situacijama vraća njihov glas. U priči "Ne želiš biti tu" Leti je prisiljena ići na drugi kraj Zagreba da pokupi knjige za svog dečka Leona. Kao i u prvoj priči, i ovdje su prostori zagušljivi. U slučaju Letinog stana, u prvom redu je to hodnik, u kojem prvi put čuje glas koji joj ponavlja sudbonosni “Ne želiš biti tu” referirajući se time na njezinu toksičnu vezu s Leonom. Prostor hodnika tu je zanimljivi simbolički odabir upravo jer se radi o praznom prostoru, portalu između svijeta izvan stana i neke od prostorija u stanu, a sam ne čini takvu cjelinu. To je jedini nedefinirani prostor njezina života, u kojem do tog trenutka sve odluke donosi njen dečko te je stoga i jedini prostor u kojem se taj “glas pobune” može javiti. Slušajući taj glas do samog kraja, tj. slušajući vlastito tijelo i intuiciju, zauzima se za sebe i bježi, sad opet kao Leti, a ne kao nečija djevojka. Slično se zbiva i u priči "Polako se sve to događa" gdje umjesto toksične veze, središnju poziciju zauzima toksično prijateljstvo dviju mladih žena, a umjesto internog glasa, ovdje se protagonistica oslanja na svoja crijeva koja “šume” tijekom situacije gdje umanjuje sebe kako bi drugima oko nje bilo lakše. Jednako kao i Leti, i ona nalazi svoj glas i volju uspinjući se doslovno i simbolički iznad svojih strahova na krov nebodera što je želja koju ponavlja od početka priče.

Lepet svoju kompleksnost gradi i kroz protagoniste čiji potezi ne bi naišli na općedruštvenu prihvaćenost (neki iz potpuno valjanih razloga) te kroz kompetentni narativ i ponovno vezivanje uz stalne teme izoliranosti te duboko usječene usamljenosti, za te protagoniste stvarajući prostor za razumijevanje, a kod nekih i za empatiju. Primarno se to vidi kod priče "Drugi kat" koja prati neimenovanog protagonista u prvom licu koji uhodi poznatu violinisticu koju je primijetio u svom kvartovskom dućanu te postaje opsjednut njome. Opsesija raste dok je promatra u njezinu stanu te u društvu s prijateljima, dok se na kraju iluzija ne slomi kad mu se ona obrati i pokuša s njim započeti razgovor, tj. kada iz objekta postaje subjekt, bez njegove volje za takvom promjenom. Takav slijed događaja nešto je odbojno, ali nažalost i prilično stvarno za veliki broj žena. Sam poriv za uhođenjem ili opsesija prema osobi koju pojedinac ne poznaje nije novi fenomen, no stavljanje ovakve priče u zbirku kao što je Lepet, koja se uvelike bavi modernim odnosima, usamljenošću i izolacijom dobiva drugačiji kontekst. Iako je teško imati simpatiju za njega, njegovo razmišljanje svakako otkriva trenutni problem ljudskih odnosa koji uz sve jaču digitalizaciju postaju parasocijalni. Kad se o osobi može saznati gotovo sve iz njihove biografije na Tinderu ili kroz njihov instagram feed ili objave koje dijele, razbija se dosadašnji tipični način naših međusobnih interakcija i razumijevanja. Osoba tu nije jedna neuravnotežena cjelina čije se slojeve otkriva kroz vrijeme, već jedna kurirana slika koja želi impresionirati i zadovoljiti drugu osobu više nego biti stvarna, a time se paradoksalno međusobno sve više udaljujemo jedni od drugih.

Sve priče odlikuje vrlo realističan i razgovorni stil osim tri koje jasno odskaču: "Dječja soba", "Priča o gubitku" te "Riblje oči". Upravo posljednja od te tri jest i najmetaforičnija od svih priča te se skoro u potpunosti udaljuje od svakodnevnice. Ona prati neimenovanu protagonisticu i njezina muža (kojem se obraća u drugom licu) koji nakon pandemije dobiva oči koje su uvijek napunjene vodom no iz kojih se ta voda nikada ne prelijeva. COVID pandemija i veliki zagrebački potres pojave su koje se u Lepetu dotad javljaju samo usputno spomenute u fragmentima razgovora. Oni su nešto što do ove priče ostaje zanemareno, kao nešto što se dogodilo, ali o čemu se ne može pričati. Već su ranije priče primjer gubitka jezika, zajedništva, a upravo se ovdje sudaraju ideje promjene i identiteta: Može li se zapravo vratiti na staro nakon takvog jednog događaja i nastaviti ondje gdje se stalo prije tog trenutka? Priča "Riblje oči" odgovor pronalazi uvodeći treći lik “suhog” čovjeka kojeg protagonistica poziva na susret s idejom da će on izliječiti riblje oči njezina muža, no brzo postane jasno da je takav obrat nemoguć. “Suhi” čovjek ne izdržava prisutnost vode koja se počinje slijevati niz muževe oči, no protagonistica je prihvaća te grli svog muža, prihvaćajući tu poplavu koja neće prestati. Kako i sama kaže: “U toj mirnoj tišini svijeta koji se razbijao pred potresom, pandemijom, zašto je taj lik uopće mislio da će ostati suh?” Time izbor metafore i fantastike u ironičnom obratu postaje sredstvo koje konačno uvodi istinu u zbirku.

No Lepet nije bez mana. Smatram kako upravo posljednja priča u zbirci, "Sušeno cvijeće", odlično pokazuje zašto Lepet kao zbirka književno vrlo dobro funkcionira, no također i pokazuje neke njezine propuste. Prateći mladu djevojku koja se obraća svom bivšem partneru kojeg vidi u dućanu s njegovim novorođenim blizancima dok obavlja šoping, "Sušeno cvijeće" ne ostavlja prostora interpretaciji. Iako se stil naracije ne razlikuje puno od većeg dijela zbirke, ovdje se svakodnevnica umanjuje narativnim elementom liste lekcija kroz koje protagonistkinja prolazi, pokušavajući tako telepatski dobiti odgovor od strane bivšeg partnera, promatrajući njegove tjelesne pokrete i izraze lica. Tu se može primijetiti pokušaj spajanja ranijih ideja tijela i psihe kao modusa komunikacije u trenutku kad riječi i jezik više ne uspijevaju dati značenje ikom od protagonista u njihovim odnosima, no ovdje ono poprima pomalo naivnu formu nekog Substack eseja kojem je više cilj zadržati pažnju čitatelja nego postići neku osobitu estetsku kvalitetu. Umjesto da protagonisticu ocrta kao ženu s kojom se može poistovjetiti svatko tko je prošao kroz gubitak neke važne veze, stilistički izbor dočarava je više kao nezrelu.

Ali s druge strane, "Sušeno cvijeće" ne ostavlja gorki okus na samom kraju zbirke. Završetak koji uvodi motiv loma kao pokretačke energije koja pojedinca usmjerava naprijed, a čija je pojava stalna kroz život, konačno tematski povezuje sve ranije priče u kojima su svi protagonisti pokušavali, a neki i uspjeli doživjeti taj lom iako ga nisu imenovali kao takav. Lom nije detaljno opisan niti su njegove posljedice prikazane. Priča (i zbirka) naglo završava rečenicom: “Tada shvatim da jest [dogodio se lom]”. Ova suptilnost i mogućnost otvorene interpretacije kosi se s ostatkom priče, no dosljedno se uklapa s ostatkom zbirke, postižući time tematsko jedinstvo čime uspostavlja značenjski okvir za čitanje.

Sveukupno, Lepet se pokazuje kao siguran uspjeh već vrlo iskusne autorice koja duboko razumije vrijeme i društveni kontekst u kojem piše te kroz bogatu karakterizaciju likova i prozu koja varira od svakodnevnog do onog fantastičnog, Jelena Zlatar Gamberožić piše zbirku koja, iako ne revolucionarna ili savršena, svejedno u sebi sadrži emociju s kojom se čitatelj može lako povezati, što je možda i ključno za trenutačno vrijeme u kojem živimo.

Paula Kegalj

Tekst je nastao u sklopu mentorskog programa na portalu Booksa.hr, u sklopu projekta Kritika - danas za sutra. Mentor je bio Matija Prica.