'Gluha nota': Krik protiv rata

Bio je to ožujak 2022. godine, kad je autobus kojim sam putovala zaustavljen na dansko-švedskoj granici. Šibao nas je vjetar na rubu autoceste dok su granični policajci i psi pretresali mnogobrojnu prtljagu. Stajali smo u jednom redu, svi anonimni suputnici, a od nas tridesetak, gotovo svi bili su Ukrajinci, civili u bijegu od nedavne ruske invazije: žene i djeca posivjelih, usukanih lica i smrznutih, odrvenjelih tijela. Sjećam se lica jednog od njih, malo starijeg dječaka, izgubljenog i usamljenog u mnoštvu, koji je putovao iz Odese u Göteborg s jednim malim ruksakom i na papirima zaokruženom adresom. Sjećam se da cijelu vožnju, i cijeli pretres, nisam mogla skinuti pogled s njega. Sjećam se kako mu je glas drhtao dok ga je policajka ispitivala do konačnog pitanja, putuje li sam. Da, odgovorio je dječak iz Odese, sve vrijeme putujem sam.

Bio je to ožujak 2022. godine, kad se Maša, ruska glumica sa splitskom adresom, zatekla u Černihivu u Ukrajini, kod Bake i Djeda, pod uzbunama i bombardiranjima. Istovremeno, u Splitu, u njezinu matičnom kazalištu, redatelj Pacov postavlja Tolstojev Rat i mir, klasik koji u ratno vrijeme postaje umjetnički krik za smislom, možda personificirana ironija, a možda i aktivistički pokušaj borbe, a u kojem će Maša glumiti s Alenom, kolegom, najboljim prijateljem i srodnom dušom. Ne prihvaćajući da je Maša zapela u zemlji u kojoj jezdi rat, Alen kreće put Černihiva po nju, spreman na čin požrtvovnosti i ultimativne ljubavi, tragedije u nastanku.

Tako započinje Gluha nota, drugi roman glumca, redatelja i dramatičara Elvisa Bošnjaka. Gluha nota stiže nam pet godina nakon romana Gdje je nestao Kir (Hena Com, 2021.), a Elvis Bošnjak ponovno se hvata raspisivanja istinitog događaja, jer Gluha nota inspirirana je stvarnom osobom, autorovom prijateljicom koja je zaista 2022. godine zapela u Ukrajini u jeku invazije.

Čitanju Gluhe note pristupila sam s izrazitim uzbuđenjem, gotovo tremom, jednim književno-kritičarskim jedvačekanjem jer radi se o romanu koji spaja nekoliko mojih omiljenih književnih tema: ljubav, rat i kazalište; a susret koji sam prije četiri godine doživjela s ukrajinskim civilima i dječakom iz Odese dovoljno me obilježio da mu se često u mislima vraćam, pa su mi stoga očekivanja bila vrlo visoka.

Gluhu notu pripovijedaju tri glasa: Maša, Alen i Pacov; što romanu koji je ispisan iz ključa dramske napetosti, dodatno daje na dinamičnosti jer se glasovi u naraciji međusobno dopunjuju, iako prostorno odvojeni, zvuče kao da si šapuću između kazališnih kulisa. Mašin glas prodoran je i direktan, žilav i borben poput nje same, a iz pera autora pažljivo i vjerodostojno ispisan. Nedavno sam se u jednom od tekstova osvrnula na autore koji uspješno pišu ženski glas i perspektivu, i Elvis Bošnjak s Mašom u Gluhoj noti uspio je u tom spisateljskom pothvatu.

Radnja se kronološki odvija tijekom četiri dana s povremenim retrospektivnim scenama, a posljednjem je poglavlju dodana i jedna godina koja epiloški sažima živote likova. Takvom temporalnom strukturom prikazana je zgusnuta kronologija početka rata, ali i isprepleteni životi triju protagonista i ništa manje važnih sporednih likova, dok sekvence prošlosti podebljavaju značaj Alenovog i Mašinog odnosa, privatno i profesionalno. Alen i Maša kao likovi, ali i glumci u Pacovljevim predstavama, tragični su platonski ljubavnici čija se priča odigrava na kazališnim daskama, a i u njihovim životima, metatekstualno, gotovo pa metaljubavno jer Gluha nota u prvom je redu ljubavni roman. Od Shakespeareovih Romea i Julije, Macbetha i Lady Macbeth do Tolstojevih Nataše Rostove i Andreja Bolkonskog, ljubav Alena i Maše transcendira epohe. Oni su junaci nesretnih priča, arhetipovi ljubavnika s rokom trajanja, uvijek jedno drugom paradoksalno blizu i tako daleko, fatalno platonski i zastrašujuće bliski, lako su zamislivi u drugim razdobljima i djelima, od književnih do umjetničkih.

Alenov glas prezentira nam se kao nešto tiši, ali čelično odlučan i hrabar, spreman na žrtvu zarad ljubavi poput samog Bolkonskog kojeg treba igrati. Glas koji umjesto kazališnog zastora omeđuje cesta do Černihiva i koji prati naslovna gluha nota, ton koji Alen osjeća duboko u sebi i oko sebe, ton koji nosi cijeloga života i koji motivski obilježava roman. I dok gluha nota prati Alena, Bošnjakov roman u kontekstu teme rata, ukazuje, čini mi se, i na drugu dimenziju značenja. Gluha nota kao književno djelo sugerira nam i primiče svojevrsni dijalog gluhih, u posljedicama kojeg sa svih strana stradavaju nevini, a oni za to odgovorni, oni koji ga vode, u svojoj se manifestaciji zla na to oglušuju. Dijalog koji ne samo da je gluh, već je i paradoksalno neodgovoren, nerazrješiv, ponekad prividno jednostran, ostavljen da u vakuumu tišine postoji dok svijet potresa sveopće razaranje. U Gluhoj noti samo naizgled riječ je o ratu u Ukrajini jer Bošnjak kroz čitav roman provlači misao o besmislu baš svakog zla i baš svakog rata, jer svjedoci smo da čim završi jedan, započinje drugi. Gluha nota utoliko je aktualan roman, možda i najaktualniji baš onda kad je objavljen jer nosi neodvojiv pečat stvarnosti.

Likovi Mašinih Bake i Djeda, u svojoj nemoći i infantiliziranoj starosti koje svako malo iskoraknu u tragikomičnu grotesku, zaista su realno ispisani, što ostavlja gorak okus i svijest o životu što se neminovno, i neglamurozno, gasi. Kao u sumanutom začaranom krugu, Baka i Djed ljudi su čije je djetinjstvo obilježio rat, a ponovno će im okaljati i starost. Djed će tako, u trenucima demencije, lebdeći u fragmentiranim sjećanjima između Drugog svjetskog i Domovinskog rata, i balansirajući na tankoj oštrici crnog humora i suosjećanja, Mašu gotovo dječački izgubljeno pitati koji je to rat od kojeg sad moraju bježati, i pritom asocirati na djeda iz romana Što na podu spavaš Darka Cvijetića, dok na samrti bunca „otkud ovaj rat, i je li ovaj rat i onaj rat“.

Posebno je zanimljiv i treći pripovjedni glas, onaj redatelja Pacova, kroz čije oči dobivamo jasan uvid u kazališni kolektiv. Kao književni lik Pacov je utemeljen u slojevima umjetničkog vizionarstva, empatičnosti i dubokih osobnih previranja, a položaj u kojem se nalazi jednako je nezahvalan koliko je i savršeno složen. Postavljanje Rata i mira, ruskog klasika u vrijeme invazije na Ukrajinu, za Pacova, kazalište, ali i kulturnu javnost uopće, sa svih strana obeshrabrene ne tako nemogućom prijetnjom kulture otkazivanja (na što Pacova upozorava i intendantica), postaje gotovo invazivan kazališni postupak. Pitanje angažirane umjetnosti i njene spone s ratom koji ju intenzivira, potiče i s kojom se prepleće kroz povijest, izraženo je kroz lik redatelja koji se treba, štoviše mora, prihvatiti tog osjetljivog zadatka i pokušati, makar privremeno, iz pozicije umjetnosti ratu uzvratiti udarac. Tolstoj kao literarni orijentir, što u književnopovijesnom, što u moralnom smislu, jer i sam je Tolstoj tragao za odgovorima o ishodištu rata, a Rat i mir u tom je kontekstu upravo reprezentativno djelo, za Pacovljevu je fiktivnu predstavu, kao roman u cijelosti, stoga najlogičniji, a i najprikladniji odabir.

Nije Gluha nota, međutim, roman bez mana. U inače vrsno uvezanoj prozi, zamijetila sam dvije slabe točke koje su ipak, kad se roman sagleda u cijelosti, dovoljno zanemarive, no važne za ukazati. Scena Alenovog susreta s ukrajinskim vojnicima od ostatka fabule ipak mrvicu odskače po prenaglašenim likovima koji se pak povremeno okliznu u manje uvjerljive dijaloge, i brzo nestaju iz priče. Likovi vojnika tako graniče s karikaturama, među kojima se ističe quirky vojnikinja s irokezom koja nakon jednog razgovora dubinski razumije Alenovu i Mašinu ljubav, što me neobično podsjetilo na standardnu scenarističku mlakost u tipičnim holivudskim akcijskim ili ratnim filmovima. Završetak romana, pak, iako generalno emotivno upečatljiv i skladno izveden povezivanjem svih pripovjednih linija, u Mašinoj priči tek rubno visi na obronku proznog klišeja gorko-slatkog kraja za koji ne mogu reći da mi je u potpunosti legao, ali spašava ga vještina Bošnjakovog pisanja koja odlikuje cijeli roman.

Čitanje Gluhe note asociralo me na mnogošto, a katkad, baš kad to nisam očekivala, na dječaka iz Odese. U romanu će se tako pronaći i dječak iz Černihiva kojeg Alen susreće na svom putu, negdje usred Ukrajine, čija je cijela obitelj pobijena, a on svoj još nepoznati put nastavlja s ljudima koji bježe u istom smjeru. Dječak iz Odese i siroče iz Černihiva imaju nešto zajedničko: iako je jedan stvaran, a drugi fiktivan, obojica su se pronašli na cesti, u bijegu od nemilosrdnosti ratne mašinerije koja ne staje, koja se oglušuje čak i na patnju onih najslabijih, i na svoj način u borbi za opstanak obojica ostavljaju trag.

Gluhu notu tako karakterizira višeslojnost sadržaja, uz upečatljivo pripovjedno troglasje i angažirani podtekst, kao i značenja, a i velikih pitanja kojima se posvećuje. Elvis Bošnjak pri samom će kraju romana minuciozno upisati Sandburgov citat iz pjesme People, Yes 23, o djevojčici koja promatra vojnu paradu: „Jednom će napraviti rat i nitko neće doći“, i kad se sve razine romana naposljetku slože, svrstati Gluhu notu u kategoriju romana koji se, među ostalim, hrabro hvata u koštac s realnošću.

Snažne su te Bošnjakove prozne slike u Gluhoj noti, jednako začudne koliko i majstorske, pretapaju se s fronta na front, iz rata u ljubav, iz ljubavi u umjetnost, iz umjetnosti u sva aktualna pitanja pa poput probijanja četvrtog zida na filmu, probijaju granicu papira i miješaju se sa samom stvarnošću. Upravo zato, Gluha nota monumentalni je roman o kriku protiv rata i zla što nas okružuje, roman o nesebičnoj, dubokoj, oplemenjenoj ljubavi koja se svjesno žrtvuje i koja postoji čak i kad se nikada ne ostvari, o slojevitoj snazi umjetnosti i njenoj angažiranosti kad je najpotrebnije, roman koji je aktualan u srži, dramski u iskazu, udaran u jeziku i nepošten kao život.