Begoña M. Rueda: 'Poezija je potraga za ljepotom i kao takva nikada nije uzaludna.'

Begoña M. Rueda pjesnička je senzacija podrijetlom iz andaluzijskog grada Jaéna. Mlada pjesnikinja dosad je objavila dvanaest zbirki poezije, a dobivši nagradu za svaku od njih postala je najnagrađivanijom španjolskom pjesnikinjom svoje generacije. Rueda je nedavno virtualno gostovala u zagrebačkoj Auli Cervantes kako bi predstavila svoju pandemijsku zbirku poezije, Praonica rublja (Servicio de lavandería, Hiperión, 2021). Tim je povodom s Begoñom razgovarala i intervju prevela Karla Škrlec.

Tvoja književna produkcija na zavidnoj je razini i kvantitetom i kvalitetom - dobri poznavatelji poezije španjolskog govornog područja sigurno znaju tko si. Sad se prvi put predstavljaš hrvatskim čitateljima. Tko je zapravo Begoña?

U životu imam raznolike uloge. No ja sam, prvo i osnovno - pjesnikinja. Imam tu sreću da je kvaliteta moje poezije dosad uvijek bila prepoznata te je svaka zbirka poezije koju sam objavila ujedno bila i nagrađena. Moj život je neprekidno pisanje, ali i neprekidno čitanje - možda je to još važnije naglasiti. Osim što pišem, držim radionice pisanja poezije. Činim to virtualno, što omogućuje da se na radionice prijave i polaznici koji nisu iz Španjolske. Kroz radionice sam upoznala puno prekrasnih ljudi. Vođenje radionice omogućuje mi postojano učenje i dobivanje povratne informacije – to kako moji polaznici vide poeziju uvelike utječe na mene, učim iz njihovih pogrešaka i uspjeha. Što se tiče života izvan književnih okvira, što reći osim da me vjerno prati prekarnost. No dobro, ja to sve pretvorim u pjesnički materijal. Bit će još mnogo poezije u budućnosti.

Upravo prekarnosti možemo zahvaliti nastanak tvoje zbirke Praonica rublja, svojevrsnog pjesničkog dnevnika koji si naposljetku odlučila objaviti. O čemu pišeš u toj zbirci za koju si dobila i prestižnu nagradu Hiperión?

Praonica rublja moja je najpoznatija zbirka jer govori o pandemiji koronavirusa koju smo 2020. godine kolektivno proživjeli. U toj zbirci pandemija nije predstavljena samo kao univerzalno ljudsko iskustvo tog vremena, već je sagledana iz perspektive radnica u bolničkoj praonici rublja u kojoj sam i sama tada radila. Iz tog sam razloga, iako je smrt bila prisutna u životima svih nas, ipak njome bila okružena više od prosječne osobe. Zbirku sam prikladno odlučila podijeliti u četiri djela koja sam nazvala po programima perilice rublja – pretpranje, pranje, ispiranje, centrifugiranje. Pretpranje i Centrifugiranje dijelovi su zbirke koji se sastoje od samo jedne pjesme, i to uvodne i zaključne. Pranje sadrži pjesme napisane tijekom pandemije, 2020. godine, a Ispiranje sadrži pjesme napisane 2019., to jest godinu prije. Između te dvije godine u zbirci postoji paralelizam te se ona može čitati i tako da se uspoređuju događaji istog dana 2019. i 2020. godine.

Praonica rublja plod je pandemije koronavirusa. Rijetko tko od nas može se pohvaliti iznimnom produktivnošću u to vrijeme maski i karantena. Kako je tebi pošlo za rukom napisati i objaviti zbirku poezije?

Pisanje zbirke bilo je težak proces. Ne zbog samog pisanja, jer je iza mene tad bilo već nekoliko objavljenih zbirki, nego zbog teškoće postojanja u tom trenutku. Teško je bilo živjeti u svoj toj nesigurnosti, ne znati hoćemo li ja i moje kolegice žive dočekati sutrašnji dan. A pored očitih razloga poput karantena, ja sam se tad osjećala užasno usamljenom i zato što sam bila kilometrima udaljena od obitelji i prijatelja. Naime, zbog posla u praonici rublja preselila sam se u drugi grad i to me je emocionalno jako potreslo, što je vidljivo i u mojoj kasnijoj zbirci Exitus. Stalno me pratila tjeskoba, ali s njom i potreba da je izrečem – kako nisam imala uho od povjerenja koje bi me saslušalo, kao i uvijek, književnost, a osobito poezija, predstavljale su mi spas. Dolazila bih s posla i bacala se na zapisivanje dojmova toga dana – i to ne samo onih tragičnih. Važno je naglasiti da ovo nije samo tragična zbirka, u zbirci pišem o najrazličitijim iskustvima koja sam doživjela u vrijeme pandemije, poput voća koje su moje kolegice donosile na posao i prodavale jedna drugoj. Naime, pisanje je za mene u tom trenu bio pokušaj pronalaska utjehe i jako sam ponosna kad ljudi to prepoznaju. Kad ne vide samo estetsku ili tehničku vrijednost moje poezije, nego kad sa mnom podijele i to koliko ih je dirnula moja poezija, koliko im je pomogla, koliko su se u njoj prepoznali. Mnogima je pomogla zato što sam njihovim razmišljanjima i osjećajima, koje sami nisu znali izraziti, kroz svoje pjesme dala glas. Zato sam uvijek zahvalna poeziji – ne samo zbog onoga što meni pruža dok je stvaram, već i zbog svega onoga što pruža čitateljima.

Kada govoriš o zbirci, ističeš zajedništvo s drugima nakon objavljivanja i utjehu koju si u pisanju pronašla. Naglašavaš činjenicu da nije sve u zbirci tako crno, da su u njoj ostali zapamćeni i lijepi trenutci. Ipak, ona je uistinu ispunjena smrću, od početka do kraja. Kako je sveprisutnost smrti u tvom životu u doba nastajanja zbirke utjecala na tebe i tvoj odnos prema smrti?

Svega se tu nakupilo… Od suprotstavljenih osjećaja do onih koji se nadopunjuju. Od pjesama u kojima poželim da smrt dođe i uzme baš mene do onih u kojima, promatrajući ptice, razmišljam o svima onima koji to više ne mogu. Prisutan je ponekad i određeni osjećaj srama koji je u suštini poštovanje prema onima koji više nisu tu. U nekim ih pjesmama molim za oprost jer možda su upravo oni, a ne ja, zaslužili biti ovdje i promatrati ptice. Uvrnuta su to razmišljanja, mračna. No u prvom su redu pjesnička i željela sam im dati život kroz poeziju. Jasno da me smrt pratila i nakon pandemije, mislim, dugo smo još nosili maske, ljudima su smrti njihovih bližnjih i dalje bile jako svježe, neki nisu ni bili pokopani odmah nakon smrti. Dugo se još disalo u mračnom ritmu. To se, kako sam već spomenula, osjeća i u mojoj zbirci Exitus. A i danas, pišući, ponekad mislim o tome. To me životno razdoblje potreslo i ubralo je svoj danak - kako privatno, tako i profesionalno.

Vratimo se životu i nekim njegovim, nažalost također neugodnim, aspektima. Praonica rublja prožeta je opisima podcjenjivanja i zanemarivanja rada radnica u praonici rublja, što si doživjela na vlastitoj koži. Usput se dotičeš i predrasuda vezanih za pjesnički poziv, koje te i dalje prate na profesionalnom putu. Kako je moguće da pjesnikinja čija je poezija osvojila toliko nagrada ne uspijeva naći svoje mjesto pod suncem na književnoj sceni?

Da, i u samoj zbirci ima pjesama u kojima jasno dajem do znanja da nisam samo pjesnikinja koja se kreće između života i smrti, već i pjesnikinja koja ne pronalazi svoje mjesto – ni među radničkom klasom, ni na poslu, ni u svakodnevnom životu, ni u pjesničkim krugovima. Nema za mene na ovom svijetu mjesta. Dodaj tome činjenicu da se činilo kako se svijet približava svome kraju, da svakodnevno umire zajedno s tisućama žrtava koronavirusa. Ova zbirka prenosi taj osjećaj stalnog gubitka, nemogućnosti pronalaska mjesta kojemu pripadam, ljudi koji me razumiju. Nitko ne cijeni moj rad u praonici, a kako uopće ijedna bolnica može funkcionirati ako nitko ne pere plahte? Isto tako, kako ljudsko biće može preživjeti bez poezije? Čini se da to nikoga nije briga.

A tom dojmu ne pomažu ni sve nagrade koje sam dobila. Istina, donijele su mi određenu prepoznatljivost. No živjeti od poezije meni je i dalje nemoguća misija. Mislim da to mogu zahvaliti, a reći ću to posve otvoreno te iznimno bijesno, činjenici da sam žena, radnica i dio LGBT zajednice. Da nisam na sjecištu raznih potlačenih društvenih skupina, da sam liječnica, inženjerka ili profesorica, mogla bih živjeti od poezije. Ili bih barem uživala puno bolji status u tom svijetu. To jako boli, neću lagati. No koliko god romantizirano zvučalo, za mene je poezija nešto drugo. Ona za mene predstavlja mogućnost mijenjanja društva, svijeta i same sebe. Poezija je potraga za ljepotom i kao takva nikada nije uzaludna. Ona nadilazi nagrade, novac i status.

Slijede dvije Begoñine pjesme u prijevodu Karle Škrlec. 

18. svibnja 2019.

Na dan predstavljanja moje knjige
ponetko mi priđe kako bi me upitao
čime se bavim, jesam li profesorica.
Nije ni prvi ni zadnji put
da ljude začudi
što radim u praonici rublja,
kao da me to
čini lošijom pjesnikinjom.
Mislila sam
da si žena s aspiracijama,
najnježniji je odgovor
neke djevojke na predstavljanju moje knjige,
pogledala me tako svisoka
da si je morala
povrijediti vratne kralješke.

23. ožujka 2020.

Mrtvački pokrovi gomilaju se u kartonskim kutijama
pokraj vrata kupaonice.
Jedini su bolnički odjevni predmeti
koji se ne peru nakon upotrebe.
Kao i sve ostalo u ova vremena
i oni dolaze u plastici,
smrt upakirana poput industrijskog pekarskog proizvoda.
Pitam se tko izrađuje te pokrove,
koji ih hladan stroj šije i pakira
spremne da pokriju svako tijelo
koje nijemo leži u mrtvačnici.
Ja bih kao pokrov željela ruke svoje majke,
da umrem prije nje
i iznova se začnem u njezinoj utrobi,
da opet postanem djevojčica i da pojma nemam
o bolničkim praonicama rublja
u kojima se smrt gomila
pokraj nužnika.