'Cijela poanta fikcije je da te izvede izvan tebe samog, da gledaš kroz tuđe oči i posjetiš neko drugo mjesto.'

Ako važi ona stara latinska izreka nomen est omen, onda je sudbina američke autorice Marthe Wells, počasne gošće ovogodišnjeg SFeraKona već bila određena njenim glasovitim prezimenom koje dijeli sa klasičnim piscem naučne fantastike – H. G. Wellsom. No ime dakako nije bilo dovoljno: bilo je potrebno više od trideset godina strpljivog rada kako bi njena zvijezda doista bila uočena na prenapučenom žanrovskom nebu, i to na kakav način!

Riječ je o autorici čija su djela u zadnjih par decenija apsolutno neizbježna lektira savremene spekulativne fikcije. SF serijal Dnevnici jednog Ubibota (objavljeni u izdanju V.B.Z.-a), ujedno i (zasad) jedino njeno djelo dostupno na prostoru zajedničkog jezika, zasigurno je njen najprepoznatljiviji tekst. Tome svakako ne škodi ni činjenica da je prva novela u serijalu, Svi sustavi u crvenom, dobitnik „svetog trojstva“ žanrovskih nagrada (Hugo, Nebula i Locus). Književni put Marthe Wells počinje fantasyjem, a u tom je žanru objavila nekoliko zapaženih romana, od kojih su najpoznatiji Ile-Rien i Books of Raksura, a nakon Ubibota i desetogodišnjeg „odmora“ od fantasyja, ponovo mu se vraća kroz još jednu uspješnicu, roman Witch King o zarobljenom demonu Kaiju, još jednom demonstrirajući privlačnost ne-humanih pripovjednih perspektiva.

Ubibot, serijal koji svakako najviše zanima domaće čitateljstvo, bio je glavni razlog što se autorica ovih redova upustila u višesedmičnu avanturu čitanja sedmotomne priče o pobunjenom sigurnosnom robotu mekog srca, koji odbacuje svoje korporativno ropstvo i mehaničko porijeklo i počinje otkrivati da se može postojati i na drugačiji način.

Možda ćete, kao i ja, kada prvi put ugledate naslovnicu američkog originala, pomisliti da vas čeka prilično tipičan akcioni SF, no to je doista daleko od istine. Već od prve rečenice shvatate da je u pitanju potpuno drugačija priča (kojoj, moram priznati, ne nedostaje ni klasične SF akcije), mada je možda bolje reći neočekivana narativna optika. Naime, dnevnici su upravo to – zapisi odmetnutog bota koji sagledava samog sebe u svijetu koji ga je stvorio, u prvom licu, neposredno i autentično, s dirljivom, često komičnom iskrenošću. Serijal je objavljivan od 2017. do 2023. godine, što znači da početak objavljivanja dolazi otprilike na početku prvog mandata Donalda Trumpa kao američkog predsjednika, dok posljednji svezak izlazi u osvit masovne upotrebe tzv. velikih jezičkih modela, kojima toliko često nekritički tepamo kao „umjetnoj inteligenciji“. Kao takav, Ubibot je doista dijete svog vremena, a uprkos hiperfuturističkom svijetu kojim kroči, njegov dopadljivi narator, istovremeno djetinje naivan i mašinski precizan, detektira i komentira sve one boljke savremenog društva u kojem ga čitamo: od ropskog rada, nezaježljivosti korporacija koje kontroliraju čitave svjetove do strategija povezivanja, otpora i gradnje empatije i brige u mikrozajednicama.

S Marthom Wells razgovaramo o njenim spekulativnim počecima, omiljenim knjigama, promišljanjima novele i romana u savremenoj žanrovskoj književnosti, ali ipak najviše o Ubibotu, tekstu koji u osvit potencijalne AI apokalipse nosi izuzetnu aktuelnost.

Martha, budući da je ovo Vaš prvi susret sa hrvatskim čitateljima i čitateljicama, voljela bih početi s pitanjem koje se obično postavlja na samom kraju intervjua – koje su knjige i pisci bili vaš „prvi kontakt“ sa spekulativnim žanrovima?

Vjerovatno je to bio stari primjerak Vremenske mašine. U porodičnoj kući smo imali staro džepno izdanje, i ta je knjiga nosila isto prezime kao i mi – Wells. Naravno da sam, čim sam to otkrila, nastojala da je pročitam. Sjećam se da je imala šund naslovnicu tipičnu za džepna izdanja, dizajniranu da vam privuče pažnju. Pokušavala sam je čitati oduvijek, iako tada baš i nisam znala čitati... (smijeh) Kasnije, kad sam malo poodrasla, u biblioteci gdje smo obično išli, odjeljak za dječju književnost nalazio se odmah pored odjeljka sa naučnom fantastikom i fantastikom za odrasle. Tu sam zapravo trebala skrenuti ka policama sa dječjim knjigama, ali sam uvijek nastavljala pravo. Tako sam od najranije dobi čitala mnogo naučne fantastike, fantastike namijenjene odraslima, u isto vrijeme kada sam čitala i dječju književnost. Bilo je to prije nego što se u SAD-u pojavila oznaka young adult odnosno književnost za mlade, tako da sam čitala mnogo toga, dobar primjer je Andre Norton, ili drugi autori poput nje koje mi nije bilo teško razumjeti u toj dobi. Ali Dinu sam definitivno pročitala prerano! Svidjela mi se, ali naravno da je tada nisam najbolje razumjela.

A koji su to autori i autorice savremene žanrovske literature koje preporučujete? Šta trenutno čitate?

Volim ono što pišu N.K. Jemisin, Kate Elliott, Nghi Vo kojoj je nedavno izašla sjajna nova knjiga. Tu su i Yun Ha Lee, Sharon Shinn, Ben Aaronovitch. Oh, znam da ih ima još, ali mi je sada stao mozak. No vjerujte da je to reprezentativan uzorak! A šta trenutno čitam? Trenutno čitam knjigu Ai Jiang, A Palace Near the Wind. Izvanredna je. Dodala bih još i da čitam puno novela, jer je to danas jako popularna forma. Čak i kad nemaš previše vremena, lako se uđe u priču, pročita se odjednom.

Drago mi je da ste spomenuli novelu, jer sam svakako željela da vas pitam šta je to tako privlačno u toj formi. Naučna fantastika je jedan od žanrova koji imaju jako dugu tradiciju novele i posebno je popularna posljednjih decenija. Po Vašem mišljenju, zašto je to tako?

Naučna fantastika i fantastika su oduvijek bile usmjerene ka kraćim romanima, još od četrdesetih godina, jednostavno zato što su bili jeftiniji za štampanje. Mnoge od prvih, klasičnih knjiga naučne fantastike i fantastike koje sam čitala bile su u tzv. "duplim izdanjima". To su bile knjige koje su sadržavale dva kratka romana – svaki s različitim omotom. Jedan roman bi bio "normalno" okrenut, a drugi naopako – okreneš knjigu i čitaš drugi roman. Dakle, kratki romani su dio žanrovske tradicije od početka. Mislim da su nakratko pali u zaborav tokom osamdesetih i devedesetih, ali su se vratili kada su elektronske knjige postale popularne. Prije toga, novela si mogla naći uglavnom samo u časopisima, a časopisi su uglavnom tražili kratke priče kraće od 10.000 riječi. U štampanom časopisu obično je bilo mjesta samo za jednu novelu po broju. Kada su e-knjige postale dostupne, bilo je moguće izdati novelu kao e-knjigu i postaviti cijenu na 3 ili 5 dolara ili koliko već, i odjednom je to postalo isplativo. Mnogi autori su ih počeli objavljivati sami. A onda je Tor.com pokrenuo svoju liniju novela, u štampanom i elektronskom izdanju. Danas postoji nekoliko izdavača koji to rade – jedan od poznatijih je Neon Hemlock – i još nekoliko njih koji objavljuju odlične novele. Mislim da je dio privlačnosti u tome što, posebno u Sjedinjenim Državama, ljudi nemaju mnogo slobodnog vremena – ako radiš 40 sati sedmično ili više poslova, ili dugo vozariš na posao – nemaš puno vremena za čitanje. Zato je priča koja je dovoljno kratka da se završi, a opet dovoljno duga da bude zadovoljavajuća, uvijek imala posebnu privlačnost kao format.

Kako Vi kao spisateljica promišljate pisanje novele u odnosu na i dalje itekako popularniji i prestižniji roman?

To doista zavisi od same priče. Ako želim da ispričam dužu priču, onda mi je, naravno, roman privlačniji. Ako je kraća priča u pitanju, onda je to novela – mada, obično ne volim da pišem priče kraće od 10.000 riječi. To je mnogo teže, zahtijeva skoro pa sasvim drugačiju vještinu. Novala otvara dovoljno prostora da izgradiš svijet i stvarno uđeš u priču u toj dužini, ali ne moraš provesti cijelu godinu radeći na njoj. Meni treba otprilike godina dana da napišem roman, a za novelu mi treba negdje od mjesec dana do tri-četiri mjeseca.

Dok smo još u biografskom segmentu ovog intervjua, još bih Vas pitala i kako na Vaše stvaranje utječe diploma antropologije.

Mislim da je veliki dio mog pisanja pod uticajem mog obrazovanja, jer studirajući antropologiju doista naučiš kako se jedna kultura oblikuje i kako se svi njeni različiti dijelovi povezuju – šta je ljudima važno i kako okolina, posebno u vrsti antropologije koju sam proučavala, utiče na razvoj kulture. Npr. mogućnost da se hrana pribavi i pouzdano proizvodi je važan faktor društvenog i kulturnog ustroja. Uglavnom sam proučavala kulture koje pripadaju jugozapadu Sjedinjenih Američkih Država, arheologiju tog područja, konkretno Pueblo kulture i pretpovijesne kulture koje su im prethodile. Kad pokušavaš da stvoriš sasvim novi svijet, pomaže ako znaš kako funkcioniše naš! Zato mislim da je antropologija imala ogroman uticaj na mene.

Prešla bih sada na razgovor o tome što ovdašnje čitatelje/ice i posjetitelje/ice SFeraKona vjerovatno najviše zanima – na serijal Dnevnici jednog Ubibota. Vjerovatno nisam prva koja je rekla da je ono što me je uvuklo u priču nije ni uzbudljiva radnja, ni futuristički pejzaž, nego upravo ličnost naratora i način na koji on oblikuje priču. Ubibot govori s kombinacijom humora i sirovih emocija, postepeno otkrivajući „humanost“ u sebi dok prolazi kroz sve opasnije i opasnije avanture... Kako se začela ideja Ubibota?

Najtačnije je reći da sam u Ubibota unijela mnogo sebe. Počela sam ga pisati u jako teškom periodu – to je bila 2016. godina. Naša politička situacija je već tada išla nizbrdo. Osjećala sam sam puno bijesa i straha zbog onoga što bi se moglo desiti ljudima iz moje porodice, prijateljima, svima koje poznajem. I sve sam to pretočila u priču. Takođe, oduvijek sam bila osoba koja, kad stvari krenu loše, koristi crni humor kao način da se izbori s tim (smijeh), pa sam i to unijela u lika. Činilo mi se da je lik koji sam stvorila idealan za takve osobine, da bi to moglo funkcionisati. Tako je nastao taj glas. Za mene je naratorski glas – pogotovo kad je priča u prvom licu – jedan od najvažnijih elemenata. Dok ne pronađeš pravi glas za priču, ništa neće funkcionisati. Konačno, imala sam i sreće. Kad sam dobila ideju, počela sam pomalo da zapisujem i taj glas je jednostavno došao sam od sebe.

Istražujući ovaj serijal novela, prije nego što sam došla do hrvatskog izdanja, zapazila sam naslovnicu originala na kojoj je ta zastrašujuća figura kiborga u borbenom egzoskeletu. Moram priznati da me je ta naslovnica navela da očekujem nešto posve drugačije od ovog djela, a sasvim sigurno ne stidljivog, autorefleksivnog mislioca koji pažljivo opaža svijet oko sebe i umiruje se u trenucima krize gledajući sapunice. Kako ste razvili takvog junaka i njegovu pripovjednu perspektivu, posebno s obzirom na to da ova priča nije klasični asimovljevski narativ gdje robot, kakav god bio, ipak najviše od svega želi postati čovjek?

Prije svega, nisam ja ta koja birala naslovnicu, nego Irene Gallo, umjetnička direktorica mog američkog izdavača. Ona je donijela odluku o naslovnici vrlo svjesno, željela je da slika odražava kako likovi u priči vide Ubibota. A onda otvoriš prvu stranicu, počneš da čitaš, i više ga nikada ne možeš vidjeti kao to zastrašujuće biće. Tako da je to zaista nešto što su ona i izdavač uradili kako bi ti ostavili takav prvi utisak i ja sam se s time rado složila. Mislim da je način na koji su to izveli zaista pomogao priči, jer je to u suštini metafora za cijelu priču – ne možeš po nečijem izgledu znati kakav je njihov unutrašnji svijet.

A što se tiče drugog dijela pitanja, napisano je mnogo priča – mnogo dobrih priča – o robotima ili mašinskim inteligencijama koje žele postati ljudi. Kada sam pročitala Ancillary Justice Anne Leckie, gdje je lik zapravo svemirski brod koji ima višestruku percepciju stvarnosti, a onda ga prisile da funkcioniše unutar ljudskog tijela, to me navelo na razmišljanje. Zaista, lik poput tog, mašinska inteligencija, vjerovatno ne bi željela da se odrekne tog višestrukog pogleda na svijet. Mislim, ljudska tijela – mi stalno osjećamo bol, naša tijela propadaju i troše se. I postavlja se logično pitanje: zašto bi neko poput mašinske inteligencije to želio? Zato sam pokušavala da zamislim šta bi jedno takvo biće zaista željelo, a ne šta mi ljudi pretpostavljamo da ono želi.

To me jako podsjeća na film Her i razočarenje glavnog lika kojem se svijet ruši kad shvata da njegova virtualna voljena zapravo “ljubuje” sa hiljadama drugih ljudi, jednostavno zato što je na neki način dio njene prirode.

Da, i zašto bi to odbacila?

Bilo mi je vrlo zanimljivo kako ste zamislili Ubibotov, kako ga kritičarki opisuju, hiperkapitalistički svijet gdje sve počiva na “mislećim mašinama”, što ga čini svojevrsnim panoptikumom, ali ga ujedno otvara i za hakiranje. U kojoj mjeri je Vaš worldbuilding projekcija našeg “domaćeg” kasnog kapitalizma u kojem tehnološke korporacije trguju našom privatnošću i sve više algoritamski modeliraju našu stvarnost?

Da, definitivno se slažem s odrednicom hiperkapitalizma. Novele počivaju na konceptu da je u Korporativnom Spiralnom Kraku, kako sam nazvala taj dio svemira, sve na prodaju, korporacije posjeduju planete, posjeduju ljude kroz sistem prisilne službe, što je zapravo oblik ropstva. Željela sam to prikazati jer vidim koliko, barem u SAD-u, gubimo svoja prava u korist korporacija, a korporacije se tretiraju kao da imaju ista prava kao ljudska bića, što je koncept koji još uvijek ne razumijem. Znam da je to utvrđeno i kroz pravo, ali i dalje ne razumijem kako je to moguće. Svijet Ubibota je reakcija na to stanje, a vjerujem da smo politički već neko vrijeme išli u tom smjeru. Kada sam počinjala pisati seriju, stvarno se činilo kao da smo došli do tačke gdje pravo korporacija važi svuda. I sam opstanak ljudi postaje manje važan od profita korporacija, tako je postavljena kompletna struktura korporativnog svijeta. I da, tu je i činjenica da one i dalje koriste ljudski rad, koji se smatra skoro pa manje važnim od rada robota. Ljudski radnici se smatraju jednako zamjenjivima kao vrlo bazični roboti koji prevoze teret tamo-amo, i slično. Sve je bilo vrlo, vrlo namjerno.

Jednom prilikom sam napisala kratku priču za Wired Magazine, oni su tada uređivali serijal priča na temu budućnosti rada. Ja sam napisala još jednu priču o Ubibotu, a neko je napisao recenziju i rekao, otprilike, pa, ti ljudi trebaju sindikat! Pomislila sam, ma nemoj zezati, to je upravo poenta (smijeh). Zbog toga mi je stvarno čudno kada ljudi ovu pojavu vide kao izuzetak, a ne kao smišljenu funkcionalnost – naravno, ova priča nam govori o tome i zašto su nam potrebni sindikati, odnosno zašto ljudi trebaju biti važniji od profita.

„Za jednog bezosjećajnog androida, za jednog Ubibota, s dozvolom za ubijanje, bio sam očito katastrofalan promašaj“, priča Ubibot. On je dizajniran kao Sig-droid, ali mu je u „opisu posla“ da ubije kada su interesi korporacije, koja ga kupuje kao robu, ugroženi, ali on hakira vlastiti upravljački softver i buni se. Tu dolazimo i do ključnog pitanja: da li je Ubibot na određeni način metafora radnika kojeg porobljava razulareni kapitalizam?

Pa, razlog zašto sam došla na tu ideju mislim da je djelomično zato što je to zaista bilo nešto o čemu sam trebala razgovarati, barem sa sobom, a također i zato što je to bio jedini tip svijeta koji bi mogao stvoriti Ubibota. Samo u takvom svijetu mogla bi postojati biće u Ubibotovoj situaciji. Ta se ideja može pratiti unazad sve do Karela Čapeka i njegove drame R.U.R. - Rossumovi univerzalni roboti, inače prvog teksta koji koristi riječ robot – a ta riječ potiče glagola “raditi”. I ta priča, u suštini, govori o korporaciji koja stvara robote da bi bili robovi, a onda roboti podignu revoluciju. Ima Čapek i drugih priča koje počivaju na istoj ideji, ali je umjesto robota riječ o vanzemaljskom biću kojeg ljudi nađu, pretvore u roba, a onda se to biće pobuni. Želim reći da je u pitanju priča koja je dio našeg svijeta već jako dugo: ako ljudi ne mogu porobiti druge ljude, što inače rade i dan-danas, pronaći će nešto drugo. I to je nešto što moramo prestati raditi, nešto što moramo izbaciti iz našeg DNK.

Ljudi ponekad u vezi Ubibota postavljaju tobože intelektualno pitanje – šta ako stvorimo mašinu koja zapravo želi biti rob, je li onda uredi porobiti je? Naravno da ne. Nipošto. Na jednom mjestu u noveli se pozivam i na priču Douglasa Adamsa iz Autostoperskog vodiča kroz galaksiju. Adams tamo piše, na svoj prepoznatljivi humoristični način, o kravi koja je odgajana da želi biti pojedena. To je nešto najstrašnije što sam pročitala. Iako je to prikazano kroz sarkastični, gorki humor, ne znači da nije smrtno ozbiljno!

Teško je voditi ovaj razgovor a da ne spomenemo i „slona u sobi“, odnosno uspon onoga što nazivamo vještačkom inteligencijom (AI). Posljednja novela u serijalu Ubibot objavljena je 2023. godine, a otprilike tada je počeo snažan prodor tzv. velikih jezičkih modela u masovnu upotrebu. Kako biste se osvrnuli na činjenicu da pišete o pobunjenoj mašinskoj inteligenciji upravo u ovom, najvjerovatnije historijskom trenutku? Smatrate li da smo opravdano zabrinuti zbog ovih potencijalno opasnih tehnoloških pomaka?

Smatram da je strah nepotreban, jer kompanije koje su stvorile velike jezične modele, kao što su ChatGPT i slični, rade to samo da bi zaradile novac. I pokušavaju ga brendirati kao vještačku inteligenciju, ali mnogi pisci, s kojima se slažem, to radije opisuju kao nekakvu piramidalnu shemu. Toliko kompanija je počelo stvarati te modele, jer misle da moraju, jer osjećaju da je to što ljudi žele. Međutim, većina ljudi to ne želi. Mnogi ljudi su već izgubili posao, barem u SAD-u, npr. poslove medicinske transkripcije, koji su nekad bili pouzdani i odlično plaćeni, sada rade ti modeli. I prave strašne greške. Potom kompanije zapošljavaju ponovo iste te ljude koje su otpustili, ovaj put da za nižu plaću ispravljaju greške, umjesto da zadrže one koji su to ispravno radili od početka. Ponekad čujem da ljudi govore kako više nećemo morati snimati filmove, koristit ćemo AI i samo reproducirati ono u šta su ljudi već uložili svoju kreativnost, svoje srce, svoju krv i znoj. Sve je to vrlo iscrpljujuće.

I, želim reći, ovdje nije riječ ni o kakvoj inteligenciji. U pitanju je samo tekstualni bot, poput onih koji se često sreću na internetu, botovi koji se pretvaraju da komuniciraju pa ti pokušaju nešto prodati. Tu nema nikakve inteligencije. To čak nisu ni dobri pretraživači, oni samo prepoznaju obrasce riječi.

Priznajem da se osjećam pomalo čudno kao autorka priče o “stvarnoj” mašinskoj inteligenciji, jer sam svjesna da se ne ovo što trenutno imamo ne može ni porediti sa osjećajnom mašinskom inteligencijom, koju ćemo čekati još mnogo godina, ako je ikada i dočekamo. Ovo što sada imamo je jedan algoritam koji, umjesto da se upotrebljava za nešto od šireg društvenog značaja, recimo da analizira velike količine podataka u npr. astronomiji, jednostavno slaže riječi u besmislene obrasce, govore ljudima da stavljaju kamenčiće na pizzu ili savjetuje da jedu otrovne gljive.

Moram podijeliti s Vama još jedan utisak vlastitog čitanja Dnevnika Ubibota. Prije nego što su mi u ruke dospjeli prevodi, čitala sam originalni tekst i percipirala sam glavnog junaka kao – junakinju. Tek mi je negdje na trećini knjige sinulo da bi u prevodu na moj jezik prevodilac morao donijeti odluku da Ubibotu podari rod, i da bi to najvjerovatnije bio muški rod. Međutim, Ubibota se najprirodnije čita nebinarno, on u potpunosti operira izvan kategorije roda, što na jednom mjestu i eksplicitno kaže. Da li je ovo bila Vaša ideja od početka? I koliko je za Vas kao autoricu važno tematizirati rodna pitanja – u ovom, ali i drugim Vašim djelima?

Da, to je za mene postepeno postajalo sve važnije. Pišem već više od 30 godina i pratila sam kako su se naši stavovi o rodu mijenjali, kako se razvijala spoznaja da je rod spektar, kao i seksualnost. I zanimljivo je kako se danas hvatamo u koštac s tom promjenom. Prisjećamo se, polako, tolikih kultura na Zemlji koje su poznavale više od dva roda, što je u velikoj mjeri uništeno kolonizacijom. Stoga je i Ubibot moj način suočavanja s tim promjenama. Govoreći iz perspektive same priče, korporacija bi svom botu pružila samo ono što je apsolutno korisno. Dakle, osim ako to nije neki sex-bot, odnosno Jedinka za ugodu, onda sigurno neće dobiti seksualne organe, hormone ili bilo šta drugo što bi moglo inspirirati želju za fizičkim dodirom, za seksualnošću. Ubibot to ne može željeti ni mentalno, jer ga to podsjeća na ljude koji koriste Jedinke za ugodu, odnosno seksualne robove, a za njega je to krajnje problematično.

Kad je novela bila tek objavljena, čitatelji su je počeli recenzirati na Goodreads-u, i jedna moja prijateljica je pratila recenzije. Rekla mi je da je 30-40 posto ljudi smatralo da je Ubibot muško, 30-40 da je žensko, a ostatak je ili izbjegavao davanje zamjenica ili koristio zamjenicu "oni". Sve je postalo još zanimljivije s prevodima, gdje su neki prevodioci birali da koriste zamjenicu “on”, drugi “ona”. Jedni su me pitali za mišljenje, obično sam sve odobravala, drugi su smišljali neke vlastite zamjenice, što mi se također svidjelo, treći su pak bili meta ozbiljnih kritika zbog takvih prevodilačkih odluka… Dakle, knjiga je definitivno natjerala ljude da razmišljaju o tome kako i zašto percipiraju nekoga kao muškarca ili ženu, i zašto to rade.

Željela bih da posvetimo malo pažnje i drugim žanrovima koje pišete, Vašim fantasy romanima i novelama. Vaša je spisateljska karijera zapravo počela u tom žanru, kojem ste se nakon deset godina ponovo vratili. Možete li ukratko uporediti Vaše iskustvo pisanja naučne fantastike i fantasyja – šta su tu ključne sličnosti, a šta razlike?

Ne mislim da je svijet Ubibota previše detaljan, jer Ubibot nije lik koji voli opisivati stvari. On nastoji da govori samo o onome što ga zanima ili što ga trenutno pogađa. Dakle, stil je vrlo oskudan i mislim da to bolje funkcioniše u naučnoj fantastici jer, nakon Star Treka, Star Warsa, i svega što je došlo poslije, ljudi već imaju neki osnovni “inventar” naučne fantastike u svojim glavama, neke uvriježene predstave koje sam željela izbjeći. Kod fantasyja, izgradnja svijeta se više sastoji u tome da ga učinite bogatim i čudnim, pokušavajući imaginirati stvari zbog kojih ljudi doista osjećaju da više nisu u svojoj trenutnoj stvarnosti. To je ključna razlika, a i fantasy se većinom ostvaruje u romanima, što daje više prostora da istražite svijet i učinite ga dubljim i čudnijim.

Kako odgovarate na tu pomalo nesretnu oznaku eskapizma koja se često pripisuje fantasy literaturi?

Nikada zapravo nisam razumjela zašto su ljudi uzrujani zbog eskapizma, jer to je upravo ono sam ja u knjigama oduvijek i tražila. Cijela poenta fikcije je da te izvede izvan tebe samog, da gledaš kroz tuđe oči i posjetiš neko drugo mjesto — bilo da je stvarno ili izmišljeno. Ljutnja zbog eskapizma meni zvuči kao da kažete: "O ne, ova knjiga je učinila da se osjećam bolje, to je strašno!" Mislim da nam svima povremeno treba da "izađemo iz sebe", i taj mi je argument jednostavno smiješan.

Niste mi rekli ko su Vaši omiljeni fantasy autori, koga najčešće preporučujete.

Moji favoriti su vjerovatno oni koje sam čitala kad sam bila mlađa, poput Barbare Hambly i Diane Duane — to su knjige kojih se i danas jako dobro sjećam iz tog perioda. Čitala sam mnogo divne fantastike, i mislim da fantastika u SAD-u postaje sve bolja jer napokon dobijamo više djela u prijevodu i počinju se isticati autori različitog porijekla i iskustva. Trenutno izlazi zaista fantastična fantastika, ali ipak mislim da su najdraže knjige one koje čitaš kad si mlađi, koje ti zapravo oblikuju odnos prema tom žanru.

Na samom kraju, ne mogu da ne spomenem i televizijsku adaptaciju Ubibota koja će se uskoro emitovati na Apple TV. Šta nam možete reći o svom radu na ovoj seriji i šta od nje možemo očekivati?

Trailer je konačno izašao, a serija će se početi prikazivati od 16. maja. Da, radila sam na njoj — uključena sam u cijeli projekat još od 2021. godine, kada smo počeli razgovarati o tome kako bi sve moglo izgledati, koje bi se promjene morale napraviti za televiziju, kakav bi svijet trebao biti, gledali produkcijske skice... Bila sam prilično uključena u cijeli proces. Kad god su morali nešto promijeniti, zvali bi me ili poslali e-mail, pa bismo to raspravili. Nekad bi predložili nešto, a ja bih rekla: “Ne, to mi se ne sviđa, ali možemo ovako,” i onda bismo to i uradili.

Voljela bih da sam mogla biti još više uključena, ali nisam mogla otići na lokaciju snimanja, jer sam tada radila na Queen Demon, novom fantasy romanu koji uskoro izlazi. Nadam se da ću, ako bude druge sezone, moći biti još više da se uključim. Ali do sada sam uživala u svakom trenutku — to mi je donijelo ogromnu radost. Vidjeti kako se sve ostvaruje je doista nevjerovatno. Uvijek kažem ljudima: ogromna je stvar za jednog autora da njegova knjiga ne samo bude otkupljena za film ili TV, nego i da se sve to zaista dogodi i pretvori u pravu TV seriju — to je kao da si našao jednoroga. To s jednostavno ne dešava svaki dan. Mnogo sam sretna i baš sam zadovoljna kako je sve ispalo. Jedva čekam da je svi pogledate!