Petšest pitanja za Dragu Glamuzinu

Povodom elektroničkog izdanja zbirke pjesama Everest na portalu Besplatne elektroničke knjige, s pjesnikom, proznim piscem i urednikom Dragom Glamuzinom razgovarao je Tihomir Dunđerović.

Zbirka pjesama Everest Drage Glamuzine jedno je od ključnih ostvarenja suvremene hrvatske poezije koje pokazuje kako se ritam svakodnevice i burnih emocionalnih previranja može pretočiti u umjetnički relevantan i duboko slojevit izraz. Precizno oblikovane slike, prividna narativnost i sklonost minimalizmu utemeljuju njegov prepoznatljiv stil. Upravo u toj odmjerenosti i mirnoći pisanja krije se snaga Glamuzinine poetike koja Everest pozicionira u same vrhove pjesničke produkcije.

Već dugo radite kao urednik u poznatim i značajnim izdavačkim kućama. Kako Vaše bogato uredničko iskustvo utječe na percepciju suvremene hrvatske književnosti? Na koji način prepoznajete potencijalnu vrijednost rukopisa novih autora?

Činjenica da se svaki dan cijeli dan bavim tekstovima, najprije nekima koji uređujem, pa poslije onima koji su tek prispjeli i treba procijeniti hoćemo li ih objaviti pa onda svojim rukopisima, i tako već 25 godina, sigurno je izoštrila neke čitalačke instinkte. Čini mi se da brzo mogu prepoznati u kojem smjeru tekst ide, odnosno što autor i kako želi postići. Ne moraju se podudarati naše poetičke preferencije, ne mora to biti tip teksta koji ja najviše volim, ali bitno mi je da vidim da je tekst promišljen i da autor zna što radi. To je prvi kriterij, koji je nužan da bih se tekstu posvetio.

Kako uspijevate pronaći kreativnu ravnotežu između uredničkih obveza i vlastitog pisanja? Postoje li trenuci kada urednička svakodnevica utječe na stvaralački proces, bilo pozitivno ili negativno? Mogu li se u Vašem slučaju te dvije uloge, autora i urednika, uopće odvojiti?

Vjerojatno ta dvostrukost ima dobrih i loših strana. Sigurno mi je dugogodišnje iskustvo rada na tekstovima dalo neke alate koje koristim i u svom pisanju, ali s druge strane, vrlo često sam u situaciji da bih se htio baviti svojim tekstom a bavim se nečijim drugim. To mi se manje sviđa, ali prihvaćam kao cijenu posla koji volim. Svake godine kao urednik objavim bar nekoliko knjiga koje mi se čine važne i zbog kojih osjećam da to što radim ima smisla, pogotovo ako sam ja bar malo pridonio da budu za nijansu bolje.

Vaša poezija često ima snažnu narativnu crtu; pravite li razliku u pisanju proze i poezije? Postoji li trenutak ili jasna granica kada narativni stih traži prelazak u proznu rečenicu?

Stalno plešem po toj granici između proze i poezije. Istraživao sam je na različite načine. Pjesme iz Mesara postale su poglavlja u romanu Tri, a na kraju tog romana dodana je zbirka pjesama glavnog lika pa se taj svijet kojim se roman bavi pokušava dohvatiti i prozom i poezijom, one se u tom romanu nadopunjuju. To preplitanje nastavilo se i u sljedećim knjigama, u svakoj svojoj proznoj knjizi imam bar nešto što je preuzeto iz pjesničke knjige i onda uklopljeno u prozu, i obratno, u poetskim knjigama često imam pjesme koje se bave istim stvarima koje sam već opisao u prozi. Volim na taj način povezivati svoje knjige. Sad radim na knjizi pjesama koja se naslanja na moju zadnju proznu knjigu, dnevnik Noćni portir, ne mogu reći da će to biti dnevnik u pjesmama, ali pokušavam u njoj prenijeti nešto iz atmosfere Portira.

Nakon svih tih eksperimenta, ono što mogu sigurno reći jest sljedeće – koliko god se nekad taj narativni stih približio prozi, kad ga prebacite u prozni redak i uklopite u veću cjelinu on funkcionira drukčije. A kako se i kad odlučujem za poeziju ili prozu, teško je definirati, roman Tri je nastao iz jedne pomisli – kako bi bilo da ono što sam napisao u Mesarima napišem kao roman, a ova nova knjiga pjesama nastaje dijelom i iz ideje da se svijet dnevnika preseli u poeziju. Kad razmišljam o novoj knjizi, ono što ću pisati ne mogu odvojiti od toga kako ću pisati, nego to utječe jedno na drugo.

Stvarnosna, narativna poezija u hrvatskoj književnosti ima dugu tradiciju afirmacije, ali i snažnog osporavanja. Smatrate li da je stvarnosna poezija još uvijek subverzivna snaga na hrvatskoj suvremenoj pjesničkoj sceni ili je postala ustaljenom praksom?

Početkom ovog stoljeća bilo je možda četiri, pet godina kad je narativno pjesništvo dominiralo na našoj pjesničkoj sceni. To je pjesništvo izraslo na subverziji prethodnog pjesničkog modela – koji je inzistiranjem na jezičnim eksperimentima i zaumnim igrama označitelja doveo poeziju do potpune neprozirnosti i hermetičnosti – i privuklo je popriličnu pozornost čitatelja, kritičara i žirija književnih nagrada. Mislim da je upravo zbog toga vrlo brzo došlo do snažnog osporavanja koje na različite načine i s manje intenziteta traje do danas. Premda već odavno nije dominantno na sceni, već je samo jedan od pjesničkih modela kojim se pjesnici služe, kao što je bilo i prije tog „buma“, činjenica je da se svako malo pojavi neki tekst koji se obračunava s takvim pjesništvom. To govori da ono u sebi i dalje nosi neku energiju koja podriva ustaljeno razumijevanje ili nerazumijevanje pjesništva i onog što ono treba biti, da nagriza naslage stereotipa i predrasuda s kojima smo suočeni svuda pa i u svijetu poezije.

U Vašim pjesmama i romanima često se provlače motivsko-tematske preokupacije preljuba, braka i zamršenih ljubavnih odnosa. Što Vas iznova privlači tim motivima i kako ih preispitujete iz pjesničke perspektive? Mislite li da je čitateljima bitnije u pjesmama prepoznati autentičnost osobnog iskustva ili im je važnija univerzalnost i literarna distanca?

Ako ono što pišem nema taj univerzalni odjek, mislim da nisam uspio u tome što radim. Važna je autentičnost, jer ne želite čitati ono što je stereotipno i papirnato, ali čitatelj se u tom autentičnom iskustvu mora prepoznati. Taj tekst mora postati njegov da bi bio dobar. I taj njegov tekst nije nikad identičan s vašim. A što se tiče tema, ja sam više okrenut onom intimnom, unutarnjem, egzistencijalnom nego vanjskom, angažiranom, političkom, premda me i to okrzne. Ali iz tog unutarnjeg svijeta može se govoriti i o onim najvažnijim, zadnjim pitanjima, o tome koliko sve ovo skupa ima smisla.

Zbirka Everest svojevrsni je zaključak prozno-poetske trilogije Mesari-Tri-Je li to sve. Čini se kako se lirski subjekt konačno izmaknuo iz drame i kaosa spomenute trilogije i kako je u zbirci Everest prošao fazu rekuperacije. Jeste li svjesno napravili taj odmak? Može li pjesnički jezik promijeniti perspektivu svakodnevnog osobnog iskustva?

S tom knjigom jedna priča završava. Počela je u Mesarima, gdje se tranširaju ljubavni, preljubnički i ljubomorni odnosi, to je onda prošireno u romanu, da bi se u zbirci Je li to sve sve spustilo prema umoru i rezignaciji, taj je svijet još živ ali već prilično dezintegriran. Everest je kraj, ono za što se živjelo potpuno se raspalo i treba graditi iz početka. A kako se mijenjao svijet tih knjiga mijenjao se i jezik, pa je on u Everestu sabraniji i mirniji, stilski manje razveden nego u Mesarima, recimo. A vlastita svakodnevica? Ona je samo materijal, meni nije bitno da prenesem svoje iskustvo, ne želim se ispovijedati u pjesmama, niti to na bilo koji način vidim terapeutski; kao što sam već rekao, ono što pišem valja samo ako dohvati ono univerzalno, u čemu se i drugi mogu prepoznati.

Everest je Vaša treća zbirka na portalu Besplatne elektroničke knjige. Kakva su Vaša iskustva s elektroničkim izdanjima na našem portalu? Čitate li elektroničke knjige?

Mislim da je vaš portal odigrao golemu ulogu na našoj pjesničkoj sceni. Premda u svojoj kućnoj biblioteci posjedujem respektabilni broj domaćih pjesničkih izdanja, to je samo mali dio svega što se svake godine objavi. Zbog toga, kad želim nešto pročitati od domaće poezije ili nešto provjeriti, najprije to potražim na BEK-u, a tek onda eventualno i na vlastitim policama. To mi je već prešlo u naviku. Osim toga, pjesničke knjige se slabo kupuju, a knjižare ih zbog toga brzo izbacuju s polica, njihov životni vijek u knjižarama je jako kratak, tako da je portal Besplatne elektroničke knjige postao jako važan virtualni prostor koji omogućuje brojnim domaćim pjesničkim knjigama da budu žive i dostupne i nakon deset, dvadeset godina.

Više detalja o novom muškom pjesničkom bloku pronađite na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.