Page arrow

"U romanu 'Gravitacije' stvarala sam svijet oslobođen muškaraca."

Large senka maric

Fotografija: Jelena Medić za vRIsak.

Ponedjeljak
03.10.2022.

Senka Marić, mostarska književnica i književna urednica, recentno je u Hrvatskoj, u izdanju V.B.Z.-a, objavila svoj najnoviji roman Gravitacije. Tim povodom i povodom njena gostovanja na festivalu vRIsak razgovarale smo na njenoj terasi, uz kafu, s pogledom na mostarske krovove, dok nam se oko nogu šunjala njena mačka Frida. U takvom ambijentu, razgovor traje dugo prije nego što pritisnem dugme „record“ – ne toliko o književnim i kulturnim aktuelnostima koliko o mostarskoj vrućini i komarcima, potom videoigrama i serijama. Negdje između Senkine ideje o feminističkom eseju koji bi se pozabavio akcionim filmskim heroinama i zaključka kako bi stvarnost bila nepodnošljiva bez fantastike, prisjećam se kako sam tu ipak kako bih uradila intervju. U njemu nećete saznati koje su to Senkine omiljene serije, ali hoćete šta je kupila sebi za rođendan, kojim se to tematskim interesima i strukturnim načelima pišući Gravitacije, kako „živi“ njen glasoviti prethodni roman, „Mešom Selimovićem“ ovjenčani Kintsugi tijela, zašto piše i šta joj je u procesu pisanja važno, te koliko joj znači urednički rad.

Roman Gravitacije neosporno spada među knjige koje su obilježile prošlu godinu na književnoj sceni regije, a nakon bosanskog i srpskog izdanja, ovih dana se pojavila i u Hrvatskoj u izdanju kuće VBZ. Čini se da, poput prethodne, romana Kintsugi tijela, i ova knjiga niže uspjehe. Nakon nešto više od godinu dana i nekoliko izdanja, kako gledaš na put koji su Gravitacije prešle?

Reakcije su uglavnom pozitivne i od kritike i od čitatelja koji su mi se javljali da podijele utiske o romanu. Ustvari, ja u svemu tome ne razmišljam baš previše, jer ulaziti u takve vrste računica sa tekstom koji si završio i poslao da ide negdje dalje je vrlo nezahvalno. U trenutku kada završim to što pišem, okrenem se novom tekstu. Uz neko usputno gledanje, čini mi se da Gravitacije idu dobro, roman je prvo izašao u Partizanskoj knjizi u Srbiji, potom u sarajevskom Buybooku. U Buybooku je izašao u julu prošle godine, a do januara je prvo izdanje bilo rasprodato, potom je štampano drugo. Sve u svemu, zadovoljna sam.

Kažeš da se odmah nakon objavljivanja knjige okrećeš novom tekstu. Uvijek kada razgovaram s književnicima se pitam koliko je onda opterećujuće neprekidno učestvovati u promociji aktuelne knjige, kroz intervjue, medijska pojavljivanja, promocije, kada si mentalno već na nekom drugom mjestu?

Pokušavam uvijek u svemu, pa tako i u ovom poslu, da sagledam sve strane. Generalno ne trpim kukanja i žalopojke – u životu se stvari događaju stihijski, svidjelo se to nama ili ne. Uvijek ima prostora da nešto bude bolje, a valja nam cijeniti ono što jeste. Ja sam itekako zadovoljna svim svojim izdavačima i poslom koji su uradili u pogledu promocije, ali o knjizi će se govoriti ako na nju reaguje kritika, sve što izdavač uradi je prilično ograničeno, nije to posao koji se obavlja na nivo bilborda. Mnogo zavisi od knjige i od kritike, a dosta i od toga koliko je autor otprije poznat, šta je prethodno napisao... Iskreno, mene to ne opterećuje, jer svaki posao ima neke svoje zakonitosti. Koliko god da sam sada emocionalno i mentalno odvojena od tog teksta, moj posao kao autorice jeste da govorim o njemu tamo gdje imam priliku. Ne razmišljam pretjerano o tome, nemam tremu pred nastupe – to je moj tekst, na kraju krajeva – promocije radim sa sviješću da je i to uloga, da to nisam ja privatno nego je to dio posla. Kada izađem da govorim o knjizi uvijek imam potrebu da gledam u publiku, jer ustvari se obraćam njima, pratim koliko im je zanimljivo. To je osnovna pristojnost, ispoštovati publiku, uraditi to što je bolje moguće.

Gravitacije su porodični roman, ali fokusiran samo na ženski dio porodice, što ga, čini (još uvijek) atipičnim u domaćoj tradiciji porodičnog romana. On se interesuje za matrilinealnost, ali ne na relaciji majka-kćerka, nego unuka-nena. Šta je to književno zanimljivo u tom odnosu? Koliko su žensko-ženski odnosi ustvari književna tema u domaćoj literaturi, šta tu još imamo za dati, istražiti?

Nisam to posebno istraživala, nego sam razmišljala šta je to što želim da kažem i ispričam. Htjela sam da postavim Miku, glavnu junakinju, u jednu poziciju gdje će biti izložena različitim uticajima. Prva ideja je bila da to budu nena, majka i ona, međutim, shvatila sam da bi puno stvari u toj postavci otišlo na generacijske razlike. Zato sam odlučila da je stavim između dva različita uticaja iz jednog vremena, dvije nene koje su karakterno drugačije i njihov uticaj dovodi do te opšte zubunjenosti. Da je jedna od tih nena majka, onda bi opet njen utjecaj bio jači i teži, jer to uvijek jeste tako, a ja sam htjela da imam potpuni balans da bi na metaforički način prikazala rastrzanost žene u ovom našem svijetu i društvu. Hiba i Đulsa, nene u romanu, one su, volim vjerovati, prvenstveno prisutne kao dva različita principa, dva modusa, kao likovi nisu razrađene u potpunosti. Više su to funkcije koje predstavljaju dva pola, dvije mogućnosti bivanja ženom.

Da, Đulsa i Hiba su suprotnosti u svakom smislu, ali one su i predstavnice jedne generacije o kojoj gotovo da ne znamo ništa, a koja je prva na ovim prostorima iznijela teret emancipacije, no ne do kraja, nikad do kraja. Mika je nasljednica tog stanja, te nedovršenosti. Da li ti je upravo zbog toga ova generacija bila zanimljiva?

Bilo mi je važno, prije svega, da to bude raspon godina koji bi omogućio da se razlike jasno vide. Hiba i Đulsa su rođene dvadesetih godina i proživjele su Drugi svjetski rat i vrijeme nakon rata u ranoj mladosti, a upravo se tada događaju velike promjene u poziciji žene u društvu, pa i emancipacija tada počinje. Međutim, ono što je meni bilo negdje u pozadini svega toga zanimljivo jeste uvjerenje koliko mi ljudi generalno, ali, pošto se ja bavim pitanjem žene, žene posebno, nemaju neke obrasce i pravila, odnosno putokaze kako živjeti vlastiti život. Svaka od nas je u ovom trenutku došla najdalje što smo ikad došle. Ne možeš se osloniti ni na šta što će ti sa sigurnošću reći šta je ispravan put, šta se može ili ne može. Imamo opšte ideje i one su puno više prisutne u nekom širem društvenom kontekstu nego u privatnom životu, intimnosti kuća.

Čini mi se da je pitanje intimne slobode možda i najvažnije – to je mjesto na kojem smo najviše opterećene. Sve radimo, zaposlene smo, imamo primanja, možemo ići gdje hoćemo, glasamo, sve ono što je prije stotinjak godina bilo nezamislivo. S druge strane, u kući je to uvijek malo drugačije. Insistirala sam na tome da Mika bude razvedena i da živi sama sa kćerkom, zapravo, u ovom romanu sam stvarala svijet oslobođen muškaraca. Moram priznati da me muškarci mnogo manje zanimaju kao likovi i smeta mi što dosta energije unutar feminističke priče biva usmjereno ka muškarcima – uvijek njima nešto dokazujemo, pokazujemo, objašnjavamo. Zašto bi mene to zanimalo? Mene zanimam ja sama, šta to ja mogu. Ovaj je roman zato zamišljen kao svijet maltene bez muškaraca, gdje smo to mi same, jer ako ne odgovoriš na to pitanje, teško da možeš graditi bilo kakav odnos – sa drugom ženom i sa muškarcem. Htjela sam da forsiram tu ideju da je Mika objektivno slobodna da radi šta želi, ali je i dalje nesretna, jer se postavlja pitanje šta se dešava sa svim tim vremenom koje preostaje. Ustvari, postavila sam pitanje šta je to smisao života, pitanje koje nas sve tišti.

Čitala sam jednu kritiku romana gdje se romanu zamjera da počiva na ideji da ženi treba muškarac da bi bila sretna. Razmišljala sam poslije o tome i nisam se složila, to nije bila moja ideja. Ideja mi je bila da svi mi generalno najčešće tražimo smisao u ljubavi. Partnerski odnosi jesu važni. Mene ne zanima da pišem propovijedi o tome kako „žena može sama“. Možda će nekad žena moći bez muškarca ili muškarac bez žene, možda ćemo svi živjeti sami, ne znam, ali u ovom društvu partnerski odnosi jesu važni. Pitanje koje bi došlo iza romana jeste šta ako se ostvari ta ljubav koju Mika traži. Vjerovatno bi život i dalje bio isto sranje, iako je ona u trenutku dozvolila sebi da se „zakači“ za tu ideju da je ljubav može spasiti, da sva bol koja s tim dolazi donosi i ispunjenost. Tu se postavlja i pitanje koliko toga u životu zasnivamo na fantaziji...

Ono što je najupadljivije u strukturi romana jesu tri narativna glasa, glas glavne junakinje Mike, odnosno glasovi njenih nana, Hibe i Đulse, koji se javljaju kroz njena sjećanja. Oni se prelivaju jedan u drugi na suptilan način i nepažljiv čitalac će imati problem da ih razluči, čak i pored toga što su konstruirane kao potpune suprotnosti. Čimi si se vodila pri kreiranju triju perspektiva junakinja, kako je tekao proces pronalaska njihovih glasova? Jesi li namjerno „otežala“ čitanje u tom smislu?

Rekla bih radije da nisam željela da olakšam. Ovaj roman za mene funkcioniše kao niz slika i kada gledamo niz slika, one se na početku sigurno neće lako uvezivati u priču. Priča će se stvoriti tek u određenom trenutku koji dolazi kasnije. Pritom se roman igra s perspektivama na način da Đulsa ima unutrašnju perspektivu, a Hiba vanjsku, nju govori Mika. To je vezano sada i za neka pitanja koja nisu tematska, generalno, ja sam pokušavala da se tu poigram sa formom, da vidim kako književnost može funkcionirati, koliko možemo izvući iz takvog teksta koji počiva na nizu slika, u kojem trenutku se pojavljuje smisao, koliko su čitatelji danas uopšte sposobni da se na taj način uključe u tekst. Živimo u vremenu gdje je sve dostupno na klik i ja razumijem taj dojam da sve što je „raspisano“ brzo počinje da zamara. Ne znam u kojem smjeru će se književnost razvijati, ali to jeste aktuelni trenutak. Htjela sam to da shvatim, na neki način da malo to i ironiziram, kroz te „bljeskove“. Htjela sam, ustvari, da eksperimentišem. Međutim, pošto je dosta ljudi reklo da se nisu baš najbolje snalazili među glasovima, odlučila sam da u hrvatskom izdanju Đulsin govor stavimo u kurziv da bi se, koliko je moguće, olakšalo snalaženje u tekstu. Koliko god sam htjela da se igram, ipak ne bih željela imati roman koji je nerazumljiv.

Da li je to bila tvoja ideja ili sugestija urednika? U kojoj je mjeri to bio kreativni kompromis?

To je bila moja ideja. Kada sam u toku procesa rada na novom izdanju razmišljala, brzo sam shvatila da mi nije cilj da roman bude nerazumljiv i shvatila sam da neću mnogo izgubiti ako napravimo jednu takvu intervenciju. Nisam ni u čemu kruta ni zatvorena - ako „zapinje“ na tome, a ja imam priliku da ispravim, ne vidim zašto ne bih to i uradila.

Također, nemam iluziju da pišem za neku ogromnu publiku i da me čitaju na sve strane – ako se to i desi, sjajno, ali mene će i dalje najviše zanimati sam proces pisanja. Dok pišem, istovremeno otkrivam i istražujem samu priču, i ako je i meni sve jasno na početku, više nemam želju da pišem, postaje mi dosadno, ne piše mi se. Ne volim ni čitati knjige gdje je sve doslovno ispisano, objašnjeno, gdje je dat zaključak i poenta. Ja književnost pišem iz izzetno sebičnog razloga – zato što mi je, dok to radim, nenormalno dobro. Ako se nekome svidi, super. Ovaj roman se mogao napisati na milion različitih načina i vjerovatno bi najjednostavnije bilo napisati ga ispočetka na neki konvencionalniji način, ali vjerujem da bih se nakon dvadesete stranice umorila. To ne bi bio onaj roman koji sam zamislila.

U jednom intervjuu si jasno rekla da tvoja proza spada u žensko pismo. Da li si se, poput mene, umorila od stalnog objašnjavanja razlike između teorijskog koncepta i njegovog pogrešnog i često zlonamjernog tumačenja? Šta je za tebe, uz svu svijest o njegovom historijskom i poetičkom značaju, žensko pismo danas? Ko ga danas piše?

Da li bi sada francuske feministkinje na čelu sa Helen Cixous složile da je ovo žensko pismo, ne znam. Naravno, svi znamo koji su njegovi teorijski korijeni, znamo i da se teorija mijenja, ali naravno, prva i osnovna stvar je da je to teorijski termin i da ne obuhvata svu „književnost koj pišu žene“. I da, to ljudima i dalje treba objašnjavati. Volim vjerovati da ovo što ja piše jeste žensko pismo, ženski govor, tjelesan u velikoj mjeri (u Kintsugiju tijela možda i više), nesputan, autentičan u smislu ženskog iskustva, odbija da se povinuje opštim pravilima kako govorimo, dopušta razigranost koju doživljavam kao ženski princip. Muškarci također kada pišu imaju svoju neku razigranost koja je drugačija, koliko god da odstupaju od kanonskih pravila, čak i kad su poetični, mislim da u njihovom pisanju nema toliko otkrivanja. Ili možda o muškarcima sve već znamo, pročitali smo sve što su imali reći, a oni danas sasvim sigurno nemaju tako dobru poziciju kao autorice da eksperimentiraju u tekstu. Vidim da ženski glasovi koji danas nastaju već stvaraju jednu poetiku koja ima svoje raznovrsnosti, ali jeste u dosluhu sa ženskim bićem. Jedan od razloga što kažem da ono što pišem jeste žensko pismo jeste svo to naslijeđe koje sam ranije spomenula, ali i zato što danas taj termin ima potpuno pogrešno shvatanje, užasnu reputaciju, a ja želim reći: evo, ovaj tekst nije loš, a žensko je pismo.

Tvoj prethodni roman Kintsugi tijela i Gravitacije dijele mnogo toga, naročito na stilskom nivou, ali ono što je mene kao čitateljicu posebno zaintrigiralo jeste fantastično-mitološki motiv na koji se oba oslanjaju – motiv Eumenida ili Erinija. Zbog čega te nadahnuju ova neobična bića iz antičke grčke mitologije i književnosti?

Obično na ovo pitanje odgovaram riječima da sve ono što smo imali u staroj Grčkoj, mitovi, legende, sve je to beskrajno važno, to je početak zapadnog civilizacijskog kruga i kao takvo mi je izuzetno zanimljivo. Naročito jer se mi i dan-danas, dvije hiljade i kusur godina kasnije bavimo istim pitanjima, istim problemima, sve te priče su i dalje nevjerovatno aktuelne. I koliko god su grčki mitovi oživljeni i u, recimo, filmovima o superheroijima, ženski likovi tu i dalje nisu dovoljno prisutni. Medeja, Meduza... meni su te priče važne. U ovom romanu sam htjela da taj svoj interes pomjerim još dalje, možda zato što pišem jer se tako borim protiv dosade. Primijetila sam kod sebe da mi je nešto najgore što mogu o nekome ili nečemu reći da je – dosadno. A stvarnost jeste uglavnom prilično dosadna. Mika sve vrijeme traga za nekakvom istinom, ona želi da sazna kako da živi, zbunjena je, ima ta dva glasa koji daju suprotne odgovore. Da je junakinja starogrčke tragedije imala bi hor, hor je bio taj koji upozorava na mjeru, na zlatnu sredinu, na čvrst sistem vrijednosti i, naravno, na kaznu i tragičku krivicu. Ukratko, nekad je postojala instanca koja daje putokaz kako živjeti.

Danas ništa slično ne postoji, a ja sam željela da vidim kako bi takav jedan „hor“ funkcionirao u savremenom romanu. Zato su tu ti „horovi“ izludjelih žena, naravno, morale su biti žene, sigurno to neće biti neki Tiresija, ali one ne daju nikakve putokaze, nego plaču, čupaju kosu, ponekad se smiju, ali poenta je da ih niko nikad ne razumije. U romanu ne postoji mjera ni sistem vrijednosti, ali ja ne volim, kao što sam rekla, objašnjavati, volim onaj show, don't tell pristup. Ne želim da potcjenjujem čitatelja niti da sam sama potcijenjena kao čitateljica. Volim da rješavam taj problem sa dosadom u pisanju kada pronalazim načine da nešto kažem – Eumenide su upravo to.

U Gravitacijama, pak, uz grčku mitologiju žensko iskustvo konstruiraju i domaće, svakodnevne „mitologije“, ili možda preciznije „rituali“ – ispijanje kafe i gatanje iz njenog taloga, tarot, slušanje sevdaha na radiju... Šta je ti je tu bilo literarno interesantno?

Razlog iz kojeg to dolazi jeste potreba junakinje da osjeti kakvu-takvu sigurnost. Ona želi znati gdje je, ali i gdje će biti, što nas vraća na njeno ključno pitanje: kako živjeti. Pokušala sam, ali bez previše insistiranja, da to pokažem i kroz izbor njenog zanimanja, jer ona nije slučajno univerzitetska profesorica. Time se naglašava da se ona, kao osoba koja se bavi nekom vrstom nauke, dakle oslanja se na razum, na racio, i dalje traži odgovore na svim mogućim mjestima – ona se obraća svojim mrtvim nenama koliko i nauci, svim mogućim ritualima i praznovjerjima, bilo čemu što bi joj moglo ukazati put, ali takvog putokaza jednostavno nema.

Za tvoj prethodni roman Kintsugi tijela vladao je nezapamćen interes čitateljstva, medija, kritike (koja je uglavnom bila unisono pozitivna). Kakav je život te knjige danas? Tema romana je i danas vrlo aktuelna, ali koliko je, po tebi, razgovoru o knjizi doprinijela i značajno priznanje kao što je nagrada Meša Selimović?

Ta knjiga ima nekakav fantastičan život koji meni se na momente čini nestvaran. Mislim da se to dogodilo zbog teme, odnosno prvenstveno zbog trenutka u kojem je napisana. Nekad mi se čini da će to vjerovatno zauvijek ostati ona knjiga za koju će se govoriti: „Super je to što je sada napisala, ali Kintsugi tijela je bio izuzetan“. Ono što je donijela nagrada jeste da sam ubrzo nakon nje dobila poziv od jednog književnog agenta iz Londona zahvaljujući kojem je prevedena na nekoliko svjetskih jezika. Kintsugi je izašao u Španiji, Njemačkoj, Mađarskoj, Rusiji, Sloveniji, ovih dana će i u Engleskoj. Najnadrealnije od svega mi je što će krajem godine izaći u Meksiku i to za neku izdavačku kuću koja ima svoje knjižare po cijeloj Latinskoj Americi. Ljudi mnogo diskutuju o nagradama, propituju zašto su važne, da li su uopšte važne. Iz mog iskustva, nagrade zaista otvaraju vrata prema vani, ali daju i nevjerovatnu prepoznatljivost. Nagrade zaista vrijede.

Osim kao književnica, na književnoj sceni BiH, odnosno na cjelokupnom prostoru zajedničkog nam jezika, radiš i kao urednica, kako književnog portala Strane, tako i knjiga drugih autora i autorica. Danas gotovo nikako ne razgovaramo o instituciji urednika, osim da kažemo da „dobri urednici više ne postoje“ i da tako pojednostavljeno procijenimo kvalitet na aktuelnoj književnoj sceni. Šta je za tebe u uredničkom poslu važno?

Što se tiče književnog uređivanja, zasad sam uredila knjige U kasno ljeto Magdalene Blažević, Nemoj ići u Anderlecht Srđana Gavrilovića i Ofelija baštovanka Nikoline Todorović. Taj rad mi je vrlo zanimljiv jer se tekstom moram baviti na sasvim drugačiji način, moram ga sagledavati drugim očima. Sve je počelo kada sam pročitala priču mog dugogodišnjeg prijatelja Srđana Gavrilovića, tada mladog pisca. Kada sam ga upoznala, ponudila sam se da mu dam neke komentare na priču i njemu se to jako svidjelo, otad smo zajedno radili na svim njegovim tekstovima. Srđan je nevjerovatno dobar pisac sa tako lijepim osjećajem za tekst, za jezik i vrlo je brzo razumijevao i usvajao sve moje sugestije. No sad kada smo radili na njegovoj najnovijoj zbirci bila sam sasvim fokusirana na tehničke aspekte: bavila sam se riječima, ponavljanjima, konstrukcijom rečenica. Tek kada je zakazana promocija u Sarajevu pročitala sam knjigu ponovo. Rekla sam mu: znaš šta, Srđane, super ti je knjiga! Nasmijali smo se, ali to je bila iskrena reakcija – tek sam je tada stvarno pročitala, oslobođena brige za jezik, rečenicu i takve stvari. Kroz urednički posao zaista mnogo učim i to svakako koristi i mom pisanju. Što se tiče uredničkog rada na Stranama, tu nema direktnog rada na tekstu, nego tu urednička ekipa zajednički odlučuje da li prihvatamo tekst ili ne.

Portal za književnost i kulturu Strane će uskoro proslaviti osmu godišnjicu rada. Lijep broj za portal posvećen gotovo isključivo književnosti (mada se na njemu zna naći i drugih formi). Kako su Strane opstale u vremenu kada književni časopisi zamiru?

Strane su portal koji bez ikakvog finansiranja radi već osam godina. Nekoliko je stvari za nas odigralo veliku ulogu. Prije svega, to je što smo vrlo rano, već na samom početku, shvatili da nikog na svijetu ne zanima šta mi volimo ili ne volimo, šta ja kao Senka Marić volim čitati ili ne, ko mi se sviđa ili ne, s kim sam u dobrim odnosima ili nisam. Pored toga, htjeli smo raditi nešto što će biti regionalno, jer cijelu regiju doživljavamo kao jedan jezički i kulturni prostor i smatram da doista pripadamo zajedno u svim tim kontekstima. Htjeli smo da objavljujemo sve što se nama činilo književno vrijednim u regionalnoj književnosti u svoj toj raznovrsnosti poetika, bez ličnih preferencija. Jedini kriterij kojim smo se stvarno vodili od samog početka je kvaliteta teksta – onoliko koliko možemo prosuditi. Te su nas odluke otvorile ka široj publici i meni se često dešava da mi čak i poznatiji autori kažu da su, nakon što su objavili nešto na Stranama, dobijali pozive za saradnje ili intervjue. Vrlo je važan i kontinuitet – od početka objavljujemo jedan tekst dnevno i to zahtijeva dosta posla, ali mislim da su se posjetitelji portala navikli na to i da doista iščekuju svaki dan taj tekst. Dosta portala krene s nekim velikim entuzijazmom i sa mnogo tekstova i onda za par mjeseci taj entuzijazam nestane, a ljudi su, generalno, slabo zainteresovani za bilo šta i vrlo lako gube pažnju. Mi smo, eto, uspjeli opstati, a vjerujemo i da ćemo nastaviti. Moram reći i da sam vrlo zadovoljna vizuelnim izgledom portala, koji je „čist“, bez nekih banera i fotografija, fokusiran na tekst. Urednički tim uz mene čine i Magdalena Blažević i Srđan Gavrilović s kojima sjajno sarađujem. I da, za nedavni rođendan sam sebi kupila poklon – brojač posjeta. Oduševila sam se kad sam vidjela koliko nas ljudi zaista čitaju. Svi smo bili potpuno zatečeni.

Naravno, idealno bi bilo da imamo finansiranje i da možemo plaćati autore i autorice. Međutim, po meni je problem da i kada bismo našli neko finansiranje na neko vrijeme, onda bismo bili u problemu kada jednom tog novca nestane. Odlučili smo zbog toga da i mi u uredničkom timu radimo bez ikakve naknade i da zajedno gradimo taj prostor za predstavljanje tekstova, jednako važan za mlade autore kao i za one poznatije.

Možda će vas zanimati
Video
Homepage 315528063 1142770119693138 5108000158692600933 n 08.12.2022.

Književnost čita znanost, znanost čita književnost: Pričati i pisati o toksičnim vezama i nasilju

S Anom Perović i Anom Pecotić Monika Herceg secirala je knjigu Milice Vučković 'Smrtni ishod atletskih povreda'. Detalji u videu!

Pisma Pukovniku
Homepage books 2022 02.12.2022.

Izbor iz čitateljske 2022.

Čitanje kvalitetne književnosti korisno je jer nam skreće pažnju s onih stvari koje nam skreću pažnju sa stvarnog života.

Piše: F. B.

Preporuke
Homepage 317510033 451539563724905 1798916325445479929 n 01.12.2022.

Svakodnevna jeza

Na susretu Booksa Book Cluba u studenom razgovarali smo o zbirci kratkih priča 'Što smo izgubili u vatri'.

Piše: Anja Tomljenović

Kritike
Homepage firdouss ross z4m21xw36om unsplash 29.11.2022.

Opterećujuće priče

Mada relativno velik broj priča dovodi do blagog zasićenja dramatičnim događajima i traumama iz prošlosti, 'Put koji je odabrala' Marine Kuveždić vrlo je dobra zbirka s puno literarnih, a i psiholoških bisera.

Piše: Dunja Ilić

Video
Homepage 316831591 882621313119869 6768637006267335982 n 25.11.2022.

Razgovor sa Sandrom Antolić

U Booksinom književnom programu gostovala je Sandra Antolić. Evo prilike da pogledate snimku razgovora!

Preporuke
Homepage untitled design  4 23.11.2022.

Gide o Dostojevskom

Gideov 'Dostojevski' zbirka je tekstova, predavanja u kojima prepoznajemo najčišći osjećaj poštovanja i divljenja koje jedan književnik može iskazati prema liku i djelu drugog književnika.

Piše: F. B.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu