'Sve mi ispričaj': Život točno onakav kakav jest

Davno je bilo, ali sigurno se sjećate kada je ono prije sedamnaest godina objavljena Olive Kitteridge, knjiga za koju se još nismo dogovorili je li riječ o zbirci priča međusobno povezanih prije svega junakinjom iz naslova, a onda i mjestom radnje – izmišljeni gradić Crosby u stvarnoj saveznoj državi Maine, ili o romanu podijeljenom u trinaest poglavlja.

Da nas sutra zaskočite u Booksi i pod prijetnjom nepodmirivanja računa za tri kave s mlijekom zatražite odgovor na pitanje je li Olive Kitteridge zbirka priča ili roman, vjerojatno bismo odgovorili – riječ je o pričama koje su živjele svaka za sebe i onda pronašle način da se 2008. ujedine i povežu u djelo koje se bez bojazni može definirati i kao roman.

Kako god bilo, Elizabeth Strout zakoračila je s Olive Kitteridge na sam vrh, svi su pričali o njezinoj knjizi, čitali je i preporučivali, osvojila je nagradu Pulitzer, a ni veliki HBO nije ostao ravnodušan. U jesen 2014. predstavili su mini-seriju u ukupnom trajanju od 233 minute – uloga Olive povjerena je Frances McDormand što se, očekivano, pokazalo punim pogotkom. Impresivan je bio i ostatak glumačkog ansambla – Richard Jenkins, Bill Murray, Rosemarie DeWitt, Zoe Kazan, Jesse Plemons, dok se režije prihvatila Lisa Cholodenko. Nećemo pretjerati kažemo li da se HBO-ova adaptacija na lakat približila književnom predlošku. Serija je također pobrala brojna priznanja, među ostalim i osam nagrada Emmy – potpuno zasluženo.

Što se dalje događalo s Elizabeth Strout? Prije Olive Kitteridge objavila je dvije knjige, poslije Olive još sedam od kojih su većina, ako ne sve, prevedene i objavljene kod nas (sve u Profilu), uključujući njezin prvi roman Amy i Isabelle (1998). Posljednja u nizu – Sve mi ispričaj (prijevod – Patricija Horvat) objavljena je prije jedva tri mjeseca. Strout je pažljivo gradila svoj književni svijet, uz neponovljivu Olive Kitteridge pojavio se tako i lik spisateljice Lucy Barton, a uz njih dvije, jasno, i cijela brigada drugih likova koji su na ovaj ili onaj način povezani s njima dvjema i gradićem u Maineu. Strout je također rođena i odrasla u jednom takvom mjestu u saveznoj državi Maine (riječ je o Portlandu koji od onog poznatijeg Portlanda u Oregonu ima deset puta manje stanovnika), što joj je sigurno pomoglo u ispredanju brojnih pripovijesti unutar granica svog književnog Mainea.

U romanu Sve mi ispričaj Lucy Barton upoznaje Olive Kitteridge koja je već prevalila devedesetu i njih dvije pričaju jedna drugoj priče o nezabilježenim životima osoba koje su poznavale, katkad i o sebi, katkad i priče koje nemaju jasnu poantu, no njihovi susreti čine tek mali dio romana. Stožerni lik najnovijeg Stroutičina romana je Bob Burgess, 65-godišnji odvjetnik, čovjek velikog srca (koji toga baš i nije svjestan) i prijatelj Lucy Barton koja u njemu prepoznaje onoga čija je sudbina gutati grijehe svih oko sebe. I njih dvoje tijekom zajedničkih šetnji pričaju jedno drugom priče o sebi, kompliciranim odnosima s drugim ljudima, o bivšim i sadašnjim supružnicima, o svemu što ih tišti ili čini sretnima. Ono o čemu Bob ne može pričati, jer ga na to obvezuje zakon, jest slučaj kojega je upravo preuzeo i koji ga je u potpunosti okupirao.

Radi se, toliko možemo otkriti, o slučaju povučenog muškarca kojega sumnjiče za ubojstvo majke s kojom je živio i brinuo o njoj. Je li taj usamljeni, u potpunosti od svijeta odsječeni muškarac koji čak ni mobitel nikada nije posjedovao, mogao počiniti zločin? Bob ne može znati – prije svega morat će zadobiti povjerenje svog klijenta, čuti detalje iz života njegove obitelji, priču koja je sigurno teška i zamršena kao uostalom i priče svih, kako to Olive kaže – nezabilježenih života.

Dakako, ni ovo nije sve, kod Elizabeth Strout to je samo solidan okvir unutar kojega sve vrvi od života – bili oni zabilježeni ili ne. Strout nema potrebe za spektaklom, vatrometom, za sablažnjavanjem i pretjerivanjem, iako književnost dobrim dijelom počiva upravo na pretjerivanju, kod Stroutice je sve vrlo smireno, elegantno, lagano poput perca vižljasta anđela i odmjereno, a opet na trenutke toliko jedva podnošljivo teško da će i granitna Olive koja je vidjela, čula i proživjela dovoljno za nekoliko života, barem jednom morati brisati suze.

Izgradivši Olive Kitteridge, jedan od najzanimljivijih i najkompleksnijih likova u novijoj povijesti književnosti, sve ostalo kao da je samo od sebe došlo. Čitajući, evo sada već treću knjigu Elizabeth Strout (uskoro ćemo dobiti još tri) čini nam se kao da u realnom vremenu pratimo život uživo, ne namješten, uljepšan ili unakažen, već točno onakav kakav jest. Strout kao da na stol istrese tisuću puzzli i onda ih u dva-tri nemarna pokreta dlanom poravna i sve je na svom mjestu. Njezini likovi su neponovljivi, a njihove putanje isprepleću se i raspliću u bezbroj kombinacija ne ostavljajući čitatelju-namjerniku vremena za predah. Književni svemir E. Strout širi se iz godine u godinu nikoga ne ostavljajući ravnodušnim. Uvjereni smo da će se tako i nastaviti.

Da nam netko sutra ili prekosutra, ili ovih dana, postavi teško, pa i rubno neumjesno pitanje – kako treba pisati? – mislim da bismo odgovorili – evo, točno ovako, kao Elizabeth Strout. Njezin najveći trik leži u tome što se čini kao da bismo svi stvarno i mogli pisati tako, a sami literarni bozi znaju da ne bismo, ali zato je možemo čitati, što svesrdno preporučujemo svima!

Da ne zaboravimo, dobra vijest za Elizabeth Strout (i za čitatelje) je što su većinu njezinih knjiga na hrvatski prevele Patricija Horvat i Tatjana Jambrišak.
 
F.B., 10. rujna 2025., Zagreb