Književni upitnik: LITaf festival

Naša blic pitanja postavili smo organizacijskom odboru zadarskog LITaf festivala, Anji Glavinić, Patriciji Jurišić i Marini Veverec. LITaf traje od 15. do 17. svibnja, a svi detalji su na Facebook stranici festivala.

Možete li nam reći nešto više o tome kako je nastao LITaf festival? Kako se ideja razvijala od prvog izdanja do ovog trećeg i koje ste potrebe publike prepoznali kao ključne?

Ideja je prvenstveno proistekla iz našeg višegodišnjeg iskustva volontiranja na Festivalu europske kratke priče. Kao studentice, imale smo priliku u sklopu modula za književno prevođenje na odjelu za anglistiku Sveučilišta u Zadru, kojega je 2017. godine pokrenuo Tomislav Kuzmanović, otputovati u Zagreb, pa i u Rijeku i na Vis, ovisno s kojim je gradom FEKP ostvarivao suradnju i slušati bogat i raznovrstan program, pri čemu nam je Sveučilište pokrivalo putne troškove. Osim toga, tijekom studija često smo se osvrtali na književnoprevodilačku stvarnost – da bi se postalo književnim prevoditeljem nije dovoljno samo prevoditi, važno je, kao i mladim piscima, upoznati prave ljude, urednike u izdavačkim kućama i časopisima koji objavljuju djela u prijevodu, dobro se upoznati s funkcioniranjem izdavačke industrije i akterima koji unutar nje djeluju, pa uz razgovore o samim djelima nastojimo goste potaknuti da publici približe cjelokupni proces „proizvodnje“ knjiga. Cijeli književni sustav nekako se svake godine ujedinjuje upravo oko književnih susreta, posebice književnih festivala. Nije tajna da je Zagreb centar književne scene, pa smo, kad nam se bližio završetak studija i kad smo postajale svjesne da ćemo, jednom kad se zaposlimo, teško pronalaziti vremena za odlazak na festivale u Zagreb, odlučile pokrenuti nešto bliže, nešto svoje; stoga je naša misija, osim da što više studenata doživi u svom gradu ili pak gradu gdje studiraju da je književna scena živa, da na neki način tu književnu scenu decentraliziramo, barem na tri dana, da povučemo pisce i književne prevoditelje iz svih dijelova Hrvatske u Zadar.

Sveučilište u Zadru ima iznimno bogatu ponudu studijskih programa jezičnog i književnog usmjerenja, no teoretsko bavljenje književnošću često se, i s punim pravom, oslanja na djela koja već imaju kanonski status unutar određene kulture i književnosti, oslanja se na klasike, a ako se i bavi suvremenim djelima onda se bavi djelima upravo na tom jeziku. No književno prevođenje, naučile smo tijelom modula, podrazumijeva i poznavanje domaće, recentne književne produkcije. Iznimno je važno čitati domaće književnike i književnice i biti upoznat s cjelokupnom domaćom književnom produkcijom – bilo pri izboru djela za prijevod, bilo pri poznavanju suvremenog jezika kojim se onda i prevoditelj koristi u svome radu, stoga se trudimo predstaviti studentima autore domaće književnosti koja je itekako živa i bogata. Na kraju krajeva, svrha prevođenja književnih djela na neki način i jest da u kulturu primateljicu unese inovacije, otvori nove teme, donese nove pristupe i modele, smjer u kojem ona onda može stvarati nešto novo, a svoje. S druge strane, dubokim poznavanjem vlastite suvremene književnosti možemo prepoznati i što ona može ponuditi drugim književnostima.

Čini nam se važnim istaknuti da smo prvenstveno usmjereni na studentsku populaciju, odnosno ideja i sve što je uslijedilo proizašla je iz našeg osobnog studentskog iskustva. Festivali su također i mjesta za ostvarivanje profesionalnih veza i kontakata, što nastojimo omogućiti studentima kroz različite aktivnosti za vrijeme i prije samog festivala kroz neformalna druženja, a prije svega im i pokazati da su pisci samo mali, obični ljudi.

Do sada smo i imale nekog uspjeha; u suradnji sa studenticom Larom Radović, putem projekta Višejezična mreža, već se drugu godinu organiziraju i radionice književnog prevođenja. Posebno smo sretne što su prošle godine neki od polaznika radionice imali priliku svoj rad i čitati na festivalu, a nakon festivala pojedini su se prijevodi i objavljeni u [sic]u – časopisu za književnost, kulturu i književno prevođenje zadarskog odjela za anglistiku. Time studenti stječu svoje prvo iskustvo dijeljenja prijevoda s publikom, komunikacije s autorima i pribavljanja autorskih prava te proces slanja tekstova uredništvu časopisa i pripremanja teksta za objavu, odnosno, na praktičan način upoznaju što sve književno prevođenje uključuje.

Osim radionice, projekt uključuje prevođenje tekstova iz djela domaćih, mladih autora na strane jezike, u suradnji s profesorima na filološkim studijima Sveučilišta u Zadru, prošle godine je to, recimo, bio Mali Levijatan Svena Popovića. Nakon što studenti pod uredničkom palicom nastavnika izrade prijevod, organizira se susret s autorom na kojem s njim raspravljaju o nedoumicama u samome tekstu, izlažu prijevodne strategije isl. Potom u sklopu programa LITafa autor čita izvornik, a studenti prijevode na strane jezike. Ove godine prevodili su se tekstovi Ante Zlatka Stolice iz zbirke priča Blizina svega, a u realizaciju su se uključili i studenti s odjela za polonistiku i bohemistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, zahvaljujući suradnji s našom dragom Đurđicom Čilić, koja je prošle godine bila gošća festivala. Također, uz ove radionice usmjerene na književno prevođenje, ove godine održale su se i radionice pisanja u suradnji sa Želimirom Perišem i Perkatonicom, a polaznici će također čitati svoje radove tijekom festivala.

Dakle, od samog početka smo prepoznale, ponajviše iz vlastitog iskustva, da privlačenje studentske publike zahtijeva i aktivno uključivanje studenata u sami festival – ove godine je u projekt uključeno sedamdesetak studenata, među njima su studenti koji će volontirati i pomagati nam da sve prođe glatko (i ima ih zaista iz svih usmjerenja i odjela Sveučilišta u Zadru, ne samo filoloških), pa i oni koji će sudjelovati u programu, što onda, naravno, doprinosi i većoj posjećenosti festivala. Možda bismo, po tome što se iz godinu u godinu sve veći broj studenata uključuje u projekt, mogle zaključiti da su i drugi studenti imali potrebu za ovakvim festivalom.

Kako izgleda proces osmišljavanja teme i programa festivala?

Kad završi festival i kad se slegnu dojmovi, odradimo sastanak na kojem svaka od nas ističe prednosti i mane prethodnog izdanja. To je najčešće i sastanak kad nekako instinktivno krenu ideje za novo izdanje; isto tako, još smo od prve godine neke nerealizirane zamisli ostavljale po strani jer te određene godine, što zbog dostupnosti pojedinih autora, što zbog popunjenosti programa, nisu bile izvedive, pa se njima nekako i prvo vraćamo.

S radom najčešće krećemo vrlo rano, već u studenome ili prosincu jer smo od početka bile svjesne da je Zadar turistička destinacija i da prije svega primjerice smještaj mora biti dovoljno rano rezerviran, a to onda povlači i sve drugo, moramo imati spisak gostiju, dakle i temu i osmišljen program! Dok je u tijeku osmišljavanje programa sastajemo se svaki tjedan, a od ove godine pridružila nam se i mlada ekipa – Lara Radović, Mia Puljek, Josipa Žerjav i Luka Malnar, koji su nam prije svega olakšali teret oko organizacije, ali i donijeli neke svježe ideje s prijedlozima autora i dijela koje bismo mogli uključiti u program. Jednom kad je program složen, krećemo s pozivanjem autora i tada smo često na vrhuncu elana, svaki odaziv je mala pobjeda. Nakon toga slijede i otkazivanja, pa ponovno preslagivanje programa, pronalaženja novih autora koji se uklapaju kako u program tako i u cjelokupni festival.

Koje su vam teme ove godine posebno važne za otvoriti? Možete li otkriti više detalja o ovogodišnjem programu – koji su formati i sadržaji u fokusu te koje goste možemo očekivati?

Ove godine, pod naslovom „Lica“, prvenstveno se bavimo temom identiteta – osobnog i kolektivnog. Književnost nam mnogošto otkriva o identitetu, a književno prevođenje još i više, stoga program otvaramo predstavljanjem prijevoda djela Pascale Casanove: Svjetska književna republika, kojega je na hrvatski prevela pjesnikinja, sveučilišna profesorica, znanstvenica i prevoditeljica Vanda Mikšić. Budući da Casanova govori o tome što za malu književnost znači proboj u neke od svjetskih jezika, u razgovoru će sudjelovati i naš pisac i urednik Roman Simić, te sveučilišni profesor i prevoditelj Tomislav Kuzmanović kao predstavnici časopisa Relations, koji od 2003. godine predstavlja i promovira hrvatsku književnost u inozemstvu. Razgovor će moderirati prevoditeljica, teoretičarka i kitničarka Anda Bukvić Pažin, a sudionici će, svatko iz svoje pozicije, govoriti o poziciji hrvatske književnosti u prostoru svjetskih književnosti – Vanda Mikšić kao urednica u francuskoj izdavačkoj kući L´Ollave i našem Meandru, a i kao prevoditeljica, Tomislav Kuzmanović kao prevoditelj naših autora na engleski jezik, čiji su prijevodi objavljeni u američkim izdavačkim kućama, te koji je s prijevodom romana Brdo Ivice Prtenjače ušao u širi izbor za nagradu International Dublin Literary Award, pa i djela autora engleskog govornog područja na hrvatski, te Roman Simić koji, osim što je zaslužan za odabir djela koje Relations predstavlja u prijevodu na strane jezike, služi kao urednik u izdavačkoj kući Fraktura; dakle, gosti koji nam mogu približiti kako se hrvatska djela biraju za strano tržište, koliku ulogu igra domaća recepcija pa kasnije i recepcija u inozemstvu, odnosno, književne kritike, nagrade i sl., ali su ujedno upoznati i s drugom stranom priče – ulaskom stranih djela u našu književnost. Osim toga, izbor djela koje izlaze i ulaze u prostor neke nacionalne književnosti, kao i različiti pristupi prevođenju posljedično ostavljaju sliku o nekoj naciji ili kulturi, govore nam o tome kako mi ustvari vidimo drugoga i kakvim ga želimo predstaviti, a i kako on, s druge strane, vidi nas.

No i taj naš kolektivni identitet ustvari čini mnoštvo osobnih identiteta, među kojima je vjerojatno najškakljiviji onaj seksualni, pa će nam tako u nastavku programa Roman Simić, Zoran Ferić i Senko Karuza predstaviti zbirku hrvatske erotske priče Libido.hr, koju su uredili Drago Glamuzina i Roman Simić. Pitanja kojima se želimo pozabaviti kad govorimo o seksualnosti svakako su cenzura i autocenzura; premda nam se često čini da je cenzura tek dio davne prošlosti, ona je itekako prisutna i u našem vremenu, samo se manifestira na različite načine, pa tako Ferić neće ući u lektiru, a zbog kontroverznih tema kojima se bavi može postati i metom nekih interesnih skupina, jednako tako brojne druge knjige koje nam, kao društvu i kolektivu, nisu „po volji“ iz ideoloških razloga jednostavno neće dobiti medijski prostor koji možda zaslužuju, zaglušit će ih današnja buka informacija ili će jednostavno proći nezapaženo te samim time, autor može naposljetku podleći autocenzuri. Naivno je misliti da književnost ili bilo koja umjetnost sama po sebi mijenja svijet – no sigurno nas tjera na promišljanje složenih pojava koje su s nama od pamtivijeka i to iz višestrukih perspektiva koje književnost i pisanje može ponuditi, a opet nekako kao da više od drugih medija podliježe burnim reakcijama javnosti – dostupnost pornografije nigdje se ne spominje i nikome ne smeta, a svako pisanje o seksualnost ako ne oštro osuditi, treba prešutiti i „gurnuti pod tepih.“

Pritom želimo uzeti u obzir i marginalizirane skupine koje su se tek nedavno izborile za svoju poziciju u književnosti, Marta Džaja će stoga s Enom Katarinom Haler i Stašom Aras razgovarati o sudbinama ženskih likova u ratnim okolnostima, no svakako ćemo imati prilike čuti i kako književnice grade zavičajni identitet koristeći se jezikom bogatim lokalnim govorom i vokabularom te time nude subverziju standardnog jezika koji je u nas, pomalo apsurdistički, sinonim za književni jezik. Osim toga, Denis Ćosić i Lara Mitraković predstavit će nam dvije antologije – Rušenje četiri zida: Antologija regionalne queer poezije i Queer Balkan. Nešto usmjereniji na svakodnevicu, Goran Glamuzina i Ante Zlatko Stolica će sa Svenom Popovićem razgovarati o zbirkama priča Tihe kuće i Blizina svega. Zadnji dan bavimo se krimićima – Frane Herenda predstavit će nam knjige Svećenik i demoni Roberta Nezirovića i Hrvatska mati Sandre Antolić, što nas ponovno vraća onome kolektivnome, a čime se i program zaokružuje.

Što planirate za budućnost?

Ponekad smo znale na sastancima iznijeti toliko ideja da bi nam za realizaciju trebao barem dupli budžet i trostruko više ljudi. Zna se i dogoditi da projekte savjesno odgodimo za „nekada u budućnosti“, no svakako bismo istaknule širenje suradnje s drugim sveučilištima, a već godinama se nadamo i inozemnim suradnjama – tu bismo voljele istaknuti i našeg prvog stranog gosta, haićanskoga pisca Makenzyja Orcela, koje su nam u goste dovele profesorice Vanda Mikšić, Marija Spajić, Maja Vukušić Zorica i odjel za francuske i frankofonske studije Sveučilišta u Zadru u sklopu dodjele Nagrade Goncourt – hrvatski izbor. Ova nam je suradnja bila osobito draga jer je to također projekt koji je proizašao iz želje i potrebe da se studente aktivno uključuje u projekte i nagradi za trud. No, dok se ne ostvare neki bolji uvjeti, posebice tehnološka opremljenost, strane autore zasad ostavljamo po strani. Ustvari, trenutno nam je najvažnije da u organizacijski odbor uključimo što više mlađih generacija studenata koje će festival održavati na životu, a ne sumnjamo da će onda s vremenom i projekt rasti u smjerovima koje mi još ne možemo ni zamisliti!

Kako zadarska publika reagira na festival, koliko se ljudi odaziva na ovakve događaje? 

Vjerojatno nikad nećemo zaboraviti drugi dio programa prvog izdanja festivala kad smo iz svečane dvorane Sveučilišta u Zadru, koja se uz suradnju s profesorima nekako lako popunila, prešle u prostor gradske knjižnice, u kojoj se ipak očekuje veći odaziv „šire javnosti,“ i nakon što su naši marljivi i radišni volonteri postavili stolce za tu zamišljenu publiku, mi smo ih onako, u isto vrijeme s ponosom i s velikom strepnjom gledale i pitale se: što ako se nitko ne pojavi i stolci ostanu prazni?

No, to nam je bio i podsjetnik na ono što i same dobro znamo, da je širu javnost teško privući na ovakva događanja, ma koliko program bio bogat i kvalitetan; primjerice, sjećamo se i fenomenalnih razgovora koje je organizirao FEKP, pa smo često, u šoku i nevjerici gledali koliko ustvari malo ljudi pohađa takva događanja; zbog toga smo i posegnule za upravo ovakvim modelom, koji kroz aktivno uključivanje studenata osigurava i publiku. Bile smo prvenstveno usmjerene na uključivanje što većeg broja studenata u sami program i aktivnosti oko programa, u nadi da će jednom kada iskuse „književnost uživo“ i u njima zatinjati iskra koju smo same osjetile dok smo sjedile u publici festivala. I naravno da ima onih kojima se to dogodi i koji nam se svake godine vraćaju, ili kao volonteri ili kao sudionici, pa smo upravo njih i odlučile zadržati u organizacijskom odboru.

Mi se svakako trudimo uključiti što raznovrsniji izbor autora i djela, pa će se tu naći i djela namijenjena mlađoj i starijoj publici, a svake godine uključujemo i zadarske pisce jer njih, koliko smo primijetile, zadarska publika posebno voli i odmah je i program posjećeniji. Osim toga, uvijek nam je drago vidjeti članove udruge zadarskih pisaca ZaPis u publici, jer književni programi u jednu ruku i najviše zanimaju one koji se i sami, profesionalno ili amaterski, bave književnošću.

Budući da su financije gotovo uvijek izazov, kako izlazite na kraj s time te kako one utječu na konačan oblik festivala?

Festival financira Studentski zbor Sveučilišta u Zadru, što je, rekle bismo, velika prednost, pogotovo kad uzmemo u obzir načine na koji grad dijeli financijska sredstva i koliko se kod nas ustvari ulaže u kulturu. Budući da smo kroz godine uspjele privući brojne studente da se angažiraju oko festivala – bilo kao volonteri, bilo kao sudionici, Studentski zbor prepoznao je potencijal festivala kao mjesto umrežavanja studenata i pisaca, urednika i sl., te nam svake godine osigurava sredstva, pa i tehničku podršku, i na tome smo im iznimno zahvalni.

Postoje li još neki izazovi s kojima se susrećete?

Najveći izazov nam je zasigurno predstavljalo balansiranje privatnog, poslovnog i festivalskog života. Naime, svake godine u planiranje festivala ulažemo otprilike šest mjeseci rada i prve dvije godine sve smo „izgurale“ nas tri – od prijave projekta, planiranja financija, osmišljavanja programa, kontaktiranja autora i moderatora, osiguravanja smještaja, marketinške kampanje, pronalaska i koordiniranja volontera i sudionika itd. Sve to iziskuje veliki trud i puno vremena, a mi ga svake godine imamo sve manje jer više ne studiramo. Kad dođe sami festival, često trčimo na sve strane jer svake godine nastanu problemi ili sa smještajem, ponekad s opremom, a evo, prošle godine i s vremenskim neprilikama – pa i da samo uzmemo u obzir da je ove godine u festival uključeno devedesetak ljudi, a sve odgovore i rješenja za eventualne probleme imamo samo mi. No, i tome smo doskočile uključivanjem već spomenutih mladih snaga u organizacijski odbor, pa se nadamo da će s vremenom, uz bolju organizaciju i raspodjelu zadataka, doći i naše vrijeme da sva tri dana bezbrižno uživamo u programu.

Postoji li neka knjiga koja će biti predstavljena na ovogodišnjem festivalu, a kojoj se posebno radujete?

Posebno nas raduje što će nam Staša Aras, koja nam već dvije godine moderira razgovore i koju rado pozivamo na festival, premijerno predstaviti svoj roman Suhozid koji je tek izišao iz tiska. Velika nam je čast i što ove godine u programu imamo dvije finalistice T-portalove nagrade – Ena Katarina Haler predstavit će nam knjigu Nevini, a Sandra Antolić Hrvatsku mati.

No, ono što nas zasigurno razlikuje od većine festivala jest da ne predstavljamo isključivo „najsvježija“ djela – budući da se financiramo iz sredstava sveučilišnog zbora, možemo si dozvoliti da predstavimo i nešto starije knjige koje su nam iz nekog razloga važne. Tu bismo voljele istaknuti i zbirku hrvatskih erotskih priča Libido.hr, objavljenu davne 2002. godine, koju će nam prvi dan festivala predstaviti Zoran Ferić, Senko Karuza i Roman Simić.