Doyle, Sherlock i dr. Watson

Na nekim fotografijama Sir Arthura Conana Doylea možemo vidjeti s ufitiljenim brkovima, uzdignute glave i s ozbiljnim izrazom lica. Možda će vas podsjetiti na nekog od legendarnih čuvara zakona s Divljeg zapada, ali to nije čudno – gospoda su u ono vrijeme izgledala tako, a legendarne ufitiljene brkove hipsterski živalj vratit će u modu stotinjak godina poslije.

U modu su se vratili i literarni detektivi, ako su ikada uopće i izašli iz nje, međutim ni jedan od njih nije dosegnuo vrtoglavu slavu Sherlocka Holmesa. Svaka, dakle, čast i Miss Marple (Agatha Christie), Samu Spadeu (D. Hammett), Philipu Marloweu (R. Chandler), Julesu Maigretu (G. Simenon), Herculu Poirotu (A. Christie), Pavličićevim istražiteljima, naravno i prvom književnom detektivu Augusteu Dupinu (E.A. Poe) i mnogim drugima. Sve su to uspješni detektivi s hrpom riješenih slučajeva iza sebe, također i zanimljivi karakteri, no da ih pitamo, vjerojatno bi svi rekli – da, dragi kolega Sherlock je uistinu kategorija za sebe.

Kad smo već kod toga, mora se svakako odati priznanje i njegovom kroničaru, prijatelju, suradniku i suputniku dr. Watsonu koji je vrijedno bilježio sve slučajeve na kojima su radili. Dobro, ne sve, ponešto nam je ispripovijedao i sam Holmes.

Arthur C. Doyle rođen je na jučerašnji dan 1859. u Edinburghu, studirao je medicinu, poslije i radio kao liječnik, no kako baš i nije imao previše posla latio se pera i počeo pisati. Prvi put likovi Sherlocka Holmesa i dr. Watsona pojavljuju se 1887. u kratkom romanu A Study in Scarlet (Studija u grimizu), uslijedio je niz kratkih priča i dvojac je ubrzo stekao veliki broj obožavatelja. Osebujni Sherlock Holmes, njegova vraška moć zapažanja najsitnijih detalja (koji običnoj čeljadi, pa i profesionalcima iz Scotland Yarda uredno promaknu) i logičkog rasuđivanja bacili su u sjenu čak i njegovog tvorca – Sir Arthura C. Doylea. Svjestan problema kojega si je natovario na vrat, gospon Doyle odluči iskoristiti svoje božanske, autorske ovlasti, te se riješi Holmesa bacivši ga u ponor u priči zloguko nazvanoj The Final Problem.

Naime što, Doyle je želio pisati i druge stvari, primjerice – povijesne romane, a ništa od toga nije se moglo vidjeti od divovske figure Sherlocka Holmesa. Nije bilo druge nego da zaustavi 'čudovište' koje je sam stvorio i tako je, bez grižnje savjesti, gurnuo šarmantnog Sherlocka niz one slapove vjerujući da si na taj način otvara niz uzbudljivih mogućnosti. Ono što nije mogao predvidjeti jest količina bijesa i žalosti koje je ovakav jedan neprispodobiv postupak izazvao među armijom fanatičnih obožavatelja. Sherlokovci su prosvjedovali, počeli otkazivati pretplatu na časopise i sve se okrenulo protiv sirotog autora. Na krilima svojih vjernih fanova Holmes se poslije izvjesnog vremena trijumfalno vraća – Doyle se predaje i mora priznati da je ovaj ipak preživio pad. Avanture Sherlocka Holmesa i dr. Watsona se nastavljaju!

Nije neuobičajeno da autori(ce) na neki način zamrze svoje likove, događalo se, događa se i događat će se. Zasigurno vam je poznato da su Gustaveu Flaubertu dozlogrdila stalna pitanja kada će opet napisati nešto poput Gospođe Bovary, romana koji je doživio golem uspjeh. Navodno ni Agatha Christie nije gajila preveliku ljubav prema Poirotu, te je vrlo rano napisala priču s kojom će se rastati od njega kada joj dosadi. Tolstoj je s godinama počeo poprijeko gledati na Anu Karenjinu baš kao da je nesretnu ženu stvorio netko drugi, a ne on sam. Slično se dogodilo između Goethea i Werthera i tako dalje. Literatima je, nesumnjivo, važno stvoriti uvjerljive likove, no baš i nisu sretni kada ti likovi vremenom postanu veći i od njih samih.

Hold my beer! – reći će im otprilike svaki glazbenik/glazbenica koji su napisali, komponirali pjesmu, megahit koji baca u deseti plan sve njihove druge pjesme. Još gore je kada je tvoja daleko najpopularnija pjesma obrada pjesme nekog drugog glazbenika (iako, može te utješiti ako je tvoja obrada postala popularnija i od originala). Sinatra se, primjerice, znao sprdati izvodeći Strangers in the Night, Robert Plant vremenom je zamrzio Stairway to Heavean otprilike onoliko koliko su je fanovi obožavali, a ni Thom Yorke nije bio oduševljen kada bi publika po milijuniti put tražila Creep – hit koji je i danas prva asocijacija na spomen Radioheada.

Da, velike su to nevolje, nije lako ni megauspješnim autorima, mogli bismo nastaviti o tome, ali vratimo se na Doylea i Sherlocka. Inspiraciju za lik najpoznatijeg književnog detektiva u povijesti Doyle je pronašao u dr. Josephu Bellu, čovjeku čiji je um radio poput najfinijeg urarskog mehanizma što mu je pomagalo kod postavljanja dijagnoza. Sherlock Holmes pojavljuje se u četiri romana (Studija u grimizu, Znak četvorice, Baskervilski pas i Dolina straha) i više od pedeset priča. Dovoljno za slavu i vrlo pristojnu zaradu. Poslije su Doylea okupirale paranormalne pojave, svijet duhova, život poslije smrti i slične teme. Umro je 7. srpnja 1930. u sedamdeset prvoj godini.

Sherlock i dr. Watson nastavili su živjeti u nebrojenim izdanjima, reizdanjima širom svijeta, preselili su se i na kino-platna i tv-ekrane – do danas je snimljeno više od 200 filmova i barem pedesetak tv-serija. Sherlock je jedan od najčešće portretiranih literarnih likova u povijesti filma i televizije. Zanimanje za oštroumnog detektiva s adresom 221B Baker st., London ne jenjava.

Bez obzira koliko je različitih izdanja kod nas objavljeno, bilo bi lijepo da netko još jednom objavi sve romane i knjige priča o Sherlocku Holmesu, ako ne u najluksuznijem, a ono bar u če-če izdanju. Samo predlažemo.

F.B., 23. svibnja 2025., Zagreb