Page arrow
Web banner 3 korekcijaBanner mobile 3 korekcija

'Mrtvi na dodir': Upiranje prstom u suludost života

Large untitled design  3

Damian Chojnacki, Unsplash.

Naslov knjige: Mrtvi na dodir Autor knjige: Ana Marija Grbić Izdavač: Geopoetika Godina izdanja: 2022
Utorak
19.09.2023.

Debitantski roman Mrtvi na dodir peta je knjiga beogradske spisateljice Ana Marije Grbić. Iza sebe ima tri zbirke poezije, nagrađivanu zbirku priča Srneća leđa, oralnu biografiju grupe Idoli, voditeljica je radionica kreativnog pisanja, urednica i osnivačica književnog udruženja ARGH i suradnica u redakciji za kulturu RTS-a.

Roman počinje ovako: u neboderima boje voća u planinama u Slovačkoj, na adresi Bistrička cesta broj 33 živi Srdan koji je pisac-hipohondar, ždere lijekove i piše godinama za časopis Misao u kojemu uglavnom čita samo svoje priče. Ne piše knjige, ali ih čita. Najgora noćna mora mu je umrijeti u javnosti, pa ako se već nađe izvan stana, uvijek traži najbliže javno kupatilo gdje može umrijeti u miru: „Ono što je mučilo Srdana bile su tačke neizvesnosti, predsmrtni međuprostori takoreći, životne tačke koje su se obično širile i zauzimale određeno vreme – vožnja taksijem od stanice do smeštaja – dakle prostor bez izlaza u samoću, prostor punog i usiljenog života u kojem bi bio nateran na mučno samoodržanje“ (str. 14). Jednog dana dobije poziv za rezidenciju na talijanskom jezeru Como (ako se ovo kome učini poznato, nije bez razloga, aluzija je to na roman Komo Srđana Valjarevića), dok isti poziv dobiva i Katarina Papa-Katić, junakinja neobične pretpovijesti.

Katarina njeguje mlitavu babu (koja je „naduta kao najuspelija hrskava princes krofna“), sestru narko-dilera u Milanu, bavi se slikarstvom i ima tri muškarca istovremeno. Kao kći ambasadora u Nigeriji, oteli su je, izvadili oko i poslali ga roditeljima uz otkup, što je trauma koja će je pratiti čitav život. Na rezidenciju je pozvana kao nigerijska državljanka i siroče, manjina, iako je puno više od toga. Kako je to na jednom mjestu lijepo rečeno, ona je „poslednji izdanak jedne pomalo natrule slovenske melanholije – nedovršena u zanosu, ostavljena u pokretu, unuka prve generacije migracije, ipak pomalo svoja“ (str. 50). Nakon što napusti spomenutu mlitavu babu (koja u konačnici i umre), Katarina postaje metom osvete.

Ispred nas su tako beskrajno demotiviran pisac i slikarica sa šarmantnom melankolijom čije će se sudbine ispreplesti u čudnovatoj (ne)zainteresiranosti za onoga drugoga. Isprva maštaju jedno o drugome, u nemogućnosti da (kada se to i dogodi) uđu u zreo ljubavni odnos. No najinteresantnije odnose u romanu čine neka druga narativna sazviježđa. Čini mi se da već neko vrijeme nisam naišla na pripovjedača koji toliko voli svoje likove, obožava promatrati svaki njihov pokret i podbadati svojim komentarima tako da se likovi neprestano spotiču pod njegovom ironijom, gusto upletenom u tekst.

Radnja skače iz Italije do Amerike u prošlost i Stevana Papa-Katića, profesora na sveučilištu u Detroitu koji s našom junakinjom dijeli prezime. Strukturno se tako dobro izmijenjuju Srdanova, Katarinina i Stevanova priča. Fabula, pa i siže, djeluju uvjerljivo, sve do negdje pred kraj romana koji je, literarno opravdan, i na drugo čitanje djelovao brzo izvedeno, vraćajući se na lika koji smo na nekoj stranici ostavili iza nas.

Rezidencija podrazumijeva privremeno izmješten prostor, bivanje izvan svog prostora. Prije poziva na novu rezidenciju, Srđan maksimalno koristi pruženu priliku (koju, uostalom, nitko ne želi) i na prethodnoj boravi čak tri godine. Osim Srdana i Katarine, i drugi likovi su iskorijenjeni, poput Dubravke, pekarice Srpkinje iz Hrvatske, koja je prebjegla u slovačke gudure zbog ljubavi, dakle kao gospođa s „plemenitim“ ciljem, kako bi se razlikovala od svih ostalih koji odlaze u stranu zemlju zbog posla. Ili Gorana Sajmona, prijatelja Stevana Papa-Katića i profesor klasičnih jezika na sveučilištu u Michiganu, koji se našao u dirljivoj situaciji – nikada nije vidio Zagreb i baš zbog toga se pasionirano bavio tim gradom, prikupljao razglednice, kutije za cigare, prazne boce alkohola, slike, fotografije i članke, inzistirajući na imaginarnoj vezi s tim gradom i slažući oko te činjenice dio svog identiteta.

Naše likove tako zatiče stravičan događaj bombardiranja Beograda 1999. godine koji počinju opsesivno pratiti na TV-u i vijestima, a medijski posredovano izmaštano mjesto u kojemu nisu bili ili proveli neki svoj formativan dio života, postaje strategija za upisivanje značenja – čežnje za pripadanjem. Nakon višemjesečnog trovanja izvještajima o nekadašnjem bombardiranju i opsesivnog praćenja vijesti, Katarini počinje ispadati kosa, ona je također „postala zombificirani pobornik svih serija koje su se prikazivale na televiziji“, a Sanda Grgurić, s kojom dijele kuću na rezidenciji, polako kopne i umire. Budući da su udaljeni od bilo kakvog doma, domovine, pa i koncepta nacije i prividnog osjećaja pripadnosti kolektivu, nigdje ne pripadaju u potpunosti, što znači da nedostaje neki dio u sustavu koji je potreban kako bi posložili slagalicu unutar sebe i objasnili si svoj unutarnji svijet. Tako i u povijesno presudnim trenucima oni ostaju mrtvi na dodir. Nakon Sandine smrti, pokušaj života u improviziranoj trojci koju čine dondo Tomo, Katarina i Srdan djeluje tragikomično, ubrzo i propada.

Katarina Papa-Katić ima tu privilegiju da najjasnije osjeća da joj nešto prethodi, a uživa i naklonost pripovjedača koji je ipak pošteđuje beskompromisne ironije. Oca i majku je zaboravila, a jedina fotografija koju je imala iz svog djetinjstva, pa i jedina uspomena, crno-bijela je fotografija djeda Stevana. Baš zbog toga jer nema svojih uspomena, posljednje tri godine stalno lijepi kolaže i crta proizvode koji se prodaju na pijaci, bez ikakvog reda – soljenku iz 19. stoljeća, plastičnu lutku za modeliranje, fotografiju Karlovih Vari s kraja pedesetih, baveći se tuđim uspomenama, u mislima u nekom drugom vremenu.

Veza između Stevana i Katarine, djeda i unuke, premošćuje prostor i vrijeme i najinteresantniji je odnos u romanu. Oboje provode vrijeme pored jezera i dijele neutaživu glad. Stevan je prebjegao preko Albanije u Ameriku i razvio patološki odnos prema hrani: „U toku jednog jedinog dana Stevan je mogao da unese u sebe tri vekne prepečenog hleba, celu krišku putera, kilogram šećera, jedno celo zlatno krckavo pile, litru čorbe od tikve i dvadeset čajnih kolutića.“ (str. 52). Hrana vraća u djetinjstvo i trenutke bezbrižnosti, slatko od maline u Stevanu budi sjećanje na blagdane i majčin glas, stoga je pokušaj zamjene za ljubav. Autorici je pošlo od ruke prikazati hranu kao zaštitu u novim prostorima koja stvara privid ugode i normalnosti, pri čemu su u tom sveopćem osjećaju izgubljenosti izjednačene različite generacije, djed i unuka.

Treba pohvaliti brzo i dinamično pripovijedanje, tekst koji vuče u čitanju, a ostaje prohodan i, što je paradoksalno, unatoč slikovitosti, jednostavan. Zanimljivo je skrenuti pozornost i na to da priča teče gotovo bez dijaloga, jasno nam je što se događa u unutrašnjosti likova tako da minimalistički dijalozi korespondiraju s onim što se događa u unutrašnjosti, bez navodnika i na grafičkom planu utopljenih u tijelo teksta.

Humor se postiže u iskrenosti, bez okolišanja, u upiranju prstom u suludost života, pri čemu se spretno izbjegava groteska ili pretjeranost. Toga nisu pošteđeni umjetnici (Luka Boroni, lokalni poeta koji vjeruje da svaki pjesnik mora nositi šešir i to čini samo radi performativnog čina jer ga ponekad spopadne osjećaj vlastite „običnosti“), pa ni visoko stilizirani jezik akademskog svijeta koji je sam sebi svrhom, potom i kulturni radnici koji svoj smisao neprestano moraju iznalaziti s obzirom na uvijek marginalnu poziciju kulture, u suvremenom trenutku kad je „ovom nekulturnom krdu, naviklom na podmetanje turistima, bitniji mirišljavi kolut praškastog parmezana nego najlepša rimovana pesma na svetu“ (str. 122). Uostalom, ironičan se i može biti kada je predmet interesa vrlo blizu (možda je tada upravo i najuvjerljiviji), kad ga se dobro proučava i kada je on tu jednostavno pred nama.

Umjerena doza refleksivne autoironije uvijek je korisna, štoviše i poželjna, čak i ako ne mijenja samu srž svjetova, onda barem da nam olabavi njegovu strukturu koju promatramo i stvaramo. Za likove u romanu, ovaj alat nije dostupan, što dodatno ističe njihovu izolaciju, ali i poziciju pripovjedača koji okretno, trezveno i autonomno nagleda fikcionalni svijet.

Pritom je i smrt uvijena humorom, ona je dio života, jedna njegova epizoda, događa se, prolazi i nastavlja na ono što je bilo prije toga. Uostalom, „nema odmora, nema obnove“, parafraza je poznate jugoslavenske parole koja prije samog teksta romana ukazuje na jednu od njegovih teza: život se neprestano ponavlja, sve je u prirodi povezano, obnova je samo prazno obećanje koje nam drži glavu iznad vode. Ništa nikada neće proći, sve emocije su univerzalne. Možda paradoksalno, ali čini mi se da je za Katarinu Papa-Katić upravo to utjeha, pokušati se emotivno i intuitivno pružiti na više kontinenata i u više vremena, do djeda, „najtužnijeg hrasta na svetu“.

Autorica piše duhovito i pronicljivo, obične ljude uzdiže do razine epskog, a potvrđuje da se najluđi scenariji odvijaju u nama ili pored nas. Kako je to prethodno istaknuto u kritici njezine zbirke priča, ona „oslikava areale gotovo fukoovske heterotopije, periferiju, delove sveta zanemarene u srpskoj prozi u kojoj dominira panorama romanesknog Beograda“, što se potvrđuje i u ovom romanu. Jezik se na trenutke može doimati barokno, u gomilanju pridjeva, pretakanju rečenice u nekoliko redova, upečatljivim scenama, iako ne gubi na jasnoći i zavodljivosti. U pitanju je zanimljiv roman na regionalnoj sceni u kojemu jednako može uživati i profesionalna i šira publika i koji, ako vam dospije u ruke, vrijedi pročitati.

Možda će vas zanimati
Pisma Pukovniku
Homepage booksa ljeto 2022 31.05.2024.

20 godina Bookse: Kratka povijest Začitavanja (2)

Uz novih 25 naslova probranih iz Začitavanja, donosimo i popis svih autora koji su čitali i pisali o knjigama u jednoj od naših najdugovječnijih rubrika.

Piše: F. B.

Pisma Pukovniku
Homepage booksa ljeto 2022 17.05.2024.

20 godina Bookse: Kratka povijest Začitavanja (1)

Za razliku od rubrike 'Kritike' koja je stresna i u kojoj zna biti svega, u 'Začitavanju' se već godinama trudimo pisati o knjigama koje su za svaku preporuku.

Piše: F. B.

Preporuke
Homepage untitled design   2024 05 15t123751.022 15.05.2024.

'Strogo praćeni vlakovi': Jezična vizija svijeta

Kakav je odnos knjige "Strogo praćeni vlakovi" Bohumila Hrabala i njene filmske adaptacije?

Piše: Dunja Ilić

Preporuke
Homepage e31c5e58 be83 4d9a 8b8e a7a54b0b41b3 10.05.2024.

'12 points go to...'

Zamislili smo da je Malmö epicentar, ne samo glazbene, već i književne euforije.

Piše: Anja Tomljenović

Preporuke
Homepage 34123542576 6c1ffb7866 c 02.05.2024.

'Druga zemlja': Veliki američki roman

Pojam "veliki američki roman" upotrijebio se bezbroj puta, toliko da se već izlizao od silne upotrebe, ali Baldwinova "Druga zemlja" to jest – istinski veliki američki roman autora koji točno zna što želi i mora reći, i zna kojim sredstvima to postići.

Piše: F. B.

Preporuke
Homepage nauchi da chitash  godina bisera  fejs 15.04.2024.

Opasnost nekritičkog pristupa romanu 'Godina bisera'

Na drugoj radionici u sklopu projekta „Njena priča je i tvoja priča" tema je bila roman "Godina bisera", prerano preminule češke autorice Zuzane Brabcová. Donosimo kritiku Stanislave Paunović.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu