Pred vama je još jedan veliki Booksin (prošlo)godišnji izbor najboljeg od pročitanog! Popis koji slijedi sadrži više od 50 knjiga po kojima ćemo pamtiti prethodnu godinu i koje silno želimo preporučiti!
Kao i uvijek, suradnice i suradnike portala Booksa.hr pozvali smo da izdvoje do tri naslova koja su im obilježila čitateljsku 2025. godinu, uz vrlo kratko objašnjenje. Osim vremenskog okvira čitanja, drugih uvjeta nije bilo: ni po jeziku, ni po godini objave, ni po izdavaču. Dakle, popis koji slijedi posve je slobodan, osoban i raznolik, stvarno naše "najbolje od najboljega" iz 2025. godine.
Davor Ivankovac, Sabrana pjesma (Durieux, 2025)
Iako je pravi pesnik pank generacije Zvonko Karanović koji joj odgovara i godinama, Davor Ivankovac je možda najveći panker među pesnicima. I to u onom najboljem smislu odbacivanja svakog kompromisa, ali i komfora, on je pobuna sama. Sabrana pjesma je zbirka od pet ciklusa koji jasno detektuju svet prve četvrtine dvadeset prvog stoleća: brutalan, ljigav, posredovan društvenim mrežama i AI-jem, svet u kojem se osnovni postulati ljudskosti brišu i anuliraju, dovode do paroksizma. Pokušavajući da se sabere, da napiše nešto što bi imalo celovitost koja bi mogla da znači i ispunjenost i dovršenost, Sabrana pjesma nam pokazuje da je takav pokušaj praktično nemoguć jer su pukotine našeg identiteta i sveta isuviše uočljive, naprosto nije ih moguće ignorisati. Pisane jezikom koji ne prihvata nikakvo ulepšavanje, koji je ogoljen do kostiju i tvori jasne i upečatljive slike, ove pesme nikog neće ostaviti ravnodušnim. Naprotiv, one su poklič još jedne generacije izneverenih nada.
Faruk Šehić, Auslenderska berlinologija (Kulturni centar Novog Sada, 2025)
Auslenderska berlinologija se naizgled doima kao nešto sasvim suprotno od Sabrane pjesme. Međutim, kada se zagrebe dublje ispod nivoa tekstualnosti nailazimo na isti osećaj sveta. Govornik ovih pesama nalazi se u prividnom raju, svom omiljenom gradu, on se postavlja kao neka vrsta Vergilija, vodiča kroz berlinski multiverzum za svakog auslendera (stranca). I tekst upravo tako i funkcioniše, kao specifični bedeker za Grad, za sve njegove frikove i gikove, za mesta koja nisu nužno na mapama ni u trip advajzeru. Intimni Berlin je utočište za ranjenog pesnika, onog koji je prošao kroz (bosanski) rat i iz njega izašao misleći da je pobednik, a zapravo je završio kao gubitnik, kao što i svaki pravi ratnik završava. Berlin je mesto čežnje u onom smislu u kojem je on zapravo uvek već nedosegnut i nedosezljiv. Na kraju ovog speva dešava se suštinska promena. Berlin postaje mesto izdaje. U tom trenutku se otkriva naličje savremenog sveta, prividne slobode koja u njemu vlada, licemerja koje je zapravo osnov moderne civilizacije jer pravila važe samo za privilegovane. Za one koji to nisu, svet se pokazuje ogoljen u svom beščašću. Svojim stihovima nalik na pevanja u svetim knjigama, Faruk Šehić ponovo pokazuje da je poezija sposobna da bude bujica, da nosi i raznosi, da preplavi i svet i čitaoce.
Miloš Živanović, Obale dobre vode (Partizanska knjiga, 2025)
Miloš Živanović posle nekoliko proznih knjiga objavljuje poemu u eliotovskom maniru. Nizanjem slika po principu asocijacija i analogija istkana je složena mreža ličnih i kolektivnih sećanja i doživljaja, a brojnim referencama suptilno upućuje na ponavljanja istorijskih procesa kroz epohe na Balkanu, u Evropi, ali i bilo kojoj teritoriji od postanka civilizacije. Posebno je naglašena ideja da ni vreme ni događaji, pa ni naši životi, nisu linearni jer sadašnjost je sve ono što je moglo da bude i sve šta je bilo. To su krugovi povezanih događaja i mogućnosti, onog što se zaista desilo kao i onoga što su mogli doneti drugačiji izbori – što unosi filozofsku dimenziju u tekst i otvara prostor za kritičku refleksiju o prošlosti i sadašnjosti. Poema je ponela nagradu „Jovan Popović“ za 2025. godinu više nego zasluženo.
Sinan Gudžević, Put u Živogošće: filološke trice i sitnice (Disput, 2025)
O čemu god pisao, da li o antičkim pjesnicima, životu i smrti, nogometu ili rođaku Isi-hodži, Gudžević je autor neponovljivog stila, oštar kadgod zatreba, precizan i neizmjerno duhovit, autor čiji tekstovi imaju gotovo neobjašnjivu magnetsku privlačnost. Da nema Sinana Gudževića, gluho i ćoravo bilo, svijet, posebice svijet jezika, bio bi neizmjerno siromašniji i sumorniji, i valjalo bi onda izmisliti Sinana Gudževića, a mi to, bojim se, ne bismo znali. Živa je sreća što ne moramo, jer Sinan je tu, sa svim svojim knjigama, jezikom, Plinijem Starijim i svih njegovih trideset i sedam tomova Naturalis historia(e), djela koje ga najviše nekako podsjeća na odrastanje u Grabu, na Goliji.
Lászlo Krasznahorkai, Herscht 07769 (Naklada Oceanmore, 2025, prijevod Xenia Detoni)
Roman razorne snage u kojemu novopečeni nobelovac Krasznahorkai kao i u Povratku baruna Wenckheima radnju smješta u provinciju, ovaj put njemačku, ali i ona mađarska i ova njemačka izložene su kaosu koji ždere preostale zdrave dijelove društva, a da ono, društvo – ili njegov značajan dio, nije u potpunosti ni svjestan procesa razgradnje, moralnih ruševina koje će ga uskoro žive ili mrtve zakopati. Da, nema sumnje, zvuči kao najtjeskobnije štivo, što i jest, ali Krasznahorkai je u isto vrijeme i satiričan, jezivo zabavan, pa i kabaretski urnebesan u, primjerice, portretiranju Bossa i njegove družine neonacista koji jesu opasni i štetočine su, jesu šljam i društveni talog, ali su i tragikomični, ograničeni, vrijedni podsmijeha koliko i prezira.
Alejandro Zambra, Čileanski pjesnik (Hena com, 2025, prijevod Nikolina Židek)
Premda i sam čileanski pjesnik, Zambra se ovdje predstavlja kao romanopisac, a, kako sam veli, zadaća svakog čileanskog romanopisca je pisati romane o čileanskim pjesnicima. Poezija je strast i život, u Čileu vjerojatno i više nego bilo gdje drugdje (možda su im samo Poljaci blizu), iznad suvremenih čileanskih pjesnika poput golemih oblaka lebde duhovi Nicanora Parre (koji se ovdje pojavljuje kao lik u dobi od 99 godina), Gabriele Mistral, Pabla Nerude i drugih nacionalnih velikana poezije i sigurno nije lako kročiti njihovim stopama. Svejedno, pjesnici iz Zambrina romana, uspijevaju u tome krčeći usput i neke nove staze. Sjajan, duhovit, zaigran i rasplesan roman za sam kraj stare i početak Nove godine.
Louise Glück, Averno (Penguin Modern Classics, 2021)
Naravno da svoje debitiranje u Booksinim godišnjim preporukama moram započeti s najdražom zbirkom najdraže pjesnikinje. Averno mi je nešto poput amajlije, uvijek mi je pri ruci i listam ga stalno, čitam napreskokce, čitam posvećeno, ali uvijek je blizu. Glück ovdje reispisuje i reinterpretira mit o Perzefoni, a uvelike je inspirirana i jezerom Averno kraj Napulja, za koje se u antičkom dobu vjerovalo da je ulaz u podzemni svijet, dajući predivnu, zrelu meditaciju o promjeni, prirodi, smrti i ponovnom životu. Njezin je jezik neponovljiv u svojoj jednostavnosti, ranjiv i ogoljen, no na momente oštar, hladan kao najhladnija zima.
Knjigu sam čitala na engleskom i naravno da svima preporučujem da čitaju na jeziku kojim je Louise pisala, no napominjem da je u 2025. Averno objavljen u prijevodu Tomislava Kuzmanovića u Frakturi.
Paul Lynch, Prophet Song (One World, 2023)
Ne mogu zamisliti tematski aktualniju knjigu za trenutak u kojem živimo. Ne mogu zamisliti ni bolje napisanu knjigu. Lynch me ovim romanom pomeo do te mjere da sam išla po potpis kad je autor gostovao na Interliberu i u 30 sekundi mu izverglala svu salvu komplimenata koji su mi pali na pamet, što apsolutno nikad ne radim, ni prvo ni drugo. Šalu na stranu, ništa u ovoj knjizi nije smiješno; militarizacija, fašizam, autoritarizam, sve je nekako bolno poznato, a situacije u kojima se junakinja Eilish zatiče već sutra se svima i svugdje mogu dogoditi. Moram podcrtati da Lynch piše nevjerojatno: tjeskoba, depersonalizacija, unutarnji i vanjski nemiri kod ovog su autora dočarani poetičnim rečenicama i klaustrofobičnim stilom, a u stanju je slomiti vas jednom rečenicom (doslovno!). Čitala sam u izvorniku, a u 2025. je Prorokova pjesma objavljena u Nakladi Ljevak i prijevodu Deana Trdaka.
Percival Everett, James (Hena com, 2025, prijevod Dado Čakalo, prijevod pjesama Mišo Grundler)
Bookerovac za Bookerovcom na mojoj listi, no ne može proći bez ovoga. Bit ću kratka: James je apsolutno remek-djelo, a zaista se ne razbacujem olako ovakvim pohvalama. Roman, vjerojatno već svi znate, reispisuje Pustolovine Huckleberryja Finna iz perspektive roba Jima, odnosno Jamesa. Duhovit, potresan, majstorski napisan, ovaj roman stvarno ima sve. Kad već pišem da ima sve: prijevod(i) su odlični, a svakako želim istaknuti i genijalnu naslovnicu hrvatskog izdanja, koju je za Hena com radila Ana Salopek.
Joan Didion, Slouching Towards Bethlehem (Straus and Giroux, 1968)
Zbirka iz 1968. koja, koliko znam, još uvek nije prevedena. Autorka je poznata kao velika stilistkinja i majstorica eseja, zbog čega ne možete da je ne volite čak i kada joj uverenja naginju konzervativizmu (ne toliko u ovoj zbirci). Za ljubitelje 60ih, amerikane, a najviše eseja kao forme. Ukoliko ćete pročitati samo jedan, to ne mora biti naslovni, koji je najpoznatiji i najduži, nego recimo onaj o Las Vegasu („Marrying Absurd“), ili, iz rubrike „lično“, „On Self-Respect“.
Slavoj Žižek, Enjoy Your Symptom! (Routledge Classics, 2007)
Knjiga koju sam ove godine pročitala drugi put, u susret i nakon Žižekovog gostovanja u Berlinu. Objavljena je još 1992. druge i spada u klasike kritičke teorije, to je „Ideologiekritik“ napisana, između ostalog, na temelju Lakanove psihoanalize i filma. Nikad relevantniji ultimativni vodič za kritičko mišljenje, i dobar podsetnik da je Žižek napisao neka jako ozbiljna dela davno pre nego što su smišljeni jutjub ili fejsbuk, hoću reći: davno pre nego što je postao internet personality.
Srđan Gavrilović, Ovjerena kopija (Buybook, 2025)
Jedna od retkih regionalnih proznih knjiga koju sam u skorije vreme pročitala do kraja, a da nisam morala (možda i jedina druga: Ljubavi, pripremi se Katje Grcić). Roman drži pažnju uprkos svedenoj radnji i svedoči o velikoj posvećenosti jeziku i tempu naracije, kao i o pomeranju fokusa s prve na drugu reč složenice autofikcija. Istovremeno se progovara o aktuelnom političkom pitanju emigracije i jačanja desnice i o autofikciji kao ličnom pitanju (ne)autentičnosti. Ovo poslednje uspešno sažima naslovna fraza.
Sarah Wynn-Williams, Careless People (Macmillan, 2025)
Memoari bivše direktorice zadužene za globalne javne politike (global public policy) u Facebooku, tj. Meti, su me prvenstveno privukli kao marketingašicu, ali ih sad preporučujem jer su nesvakidašnje štivo. Istina, nećete saznati ništa novo o milijarderima (dvolični, razmaženi i lišeni empatije), ali način na koji Wynn-Williams (ili njen ghostwriter) pripovijeda o osobnom životu (obratite pažnju na epizodu s morskim psom!), poslovnom stažu i odnosima s ljudima poput Marka Zuckerberga i Sheryl je napet kao triler.
Nikola Šerventić, Popis stvarnih stvari (Jesenski i turk, 2024)
Motiv očinstva u fikciji mi je itekako poznat – od Hamleta, Razbojnika, Braće Karamazov pa do suvremenih primjera poput Oca Miljenka Jergovića ili Malog oca Almina Kaplana. Ali očinstvo u poeziji, i to nekako ranjivo, nježno, ali mrvicu mračno? S njime sam se susrela tek u debitantskoj zbirci Nikole Šerventića Popis stvarnih stvari. Jezik je ogoljen, nema stilskih viškova, ali je usprkos tome subjektov način promatranja svijeta, sebe i drugih, pogotovo djece, pun ljubavi prema životu i jeziku.
Alison Espach, The Wedding People (Hachette UK, 2024)
Phoebe Stone stiže u otmjeni hotel bez prtljage s užasnim ciljem na umu i uskoro saznaje da je jedina gošća hotela koja nije tu zbog vjenčanja sezone. To joj poremeti planove i preusmjeri život. Iako ima mračnih trenutaka, roman je solidno štivo za opuštanje, ali ne puštanje mozga na pašu. Likovi su dovoljno dobro ocrtani da se uživimo u njihove nevolje, a sama radnja zanimljiva, usprkos (povremenoj) predvidljivosti. Dodatan plus mi je bio fokus na važnosti zajednice, a ne samo pronalasku the one.
Roberto Calasso, Tiepolova ružičasta (Vuković & Runjić, 2011, prijevod Mate Maras i Ana Prpić)
Tiepolova ružičasta neobična je knjiga koja u sebi spaja različite žanrove i stilove. Puno je više od studije o osamnaestostoljetnom venecijanskom slikaru u razdoblju kada moć Venecije blijedi, a koji u svojim prikazima spaja mit i povijest stvarajući svijet hibridan koliko i Calassova knjiga o njemu. Tiepolo se u Calassovim filozofskim razmatranjima pokazuje kao točka prekretnica između predmodernog i modernog doba koja će omogućiti kasnije autore poput Baudelairea izravno time dovodeći u vezu slikarstvo i književnost.
Marlen Haushofer, Zid (Leykam international, 2020, prijevod Igor Crnković)
Roman koji se već može smatrati klasikom ekofeminizma priča je o ženi koja se nakon noći provedene u lovačkoj kući u austrijskim Alpama probudi okružena prozirnim zidom koji ju odstrani od ostatka svijeta i njenog prijašnjeg života. U kafkijanskoj situaciji ona prihvaća svoju novu situaciju i počinje živjeti u skladu s prirodnim ciklusima, izmjenom godišnjih doba, brigom za životinje koje joj daju hranu i omogućavaju život. Introspektivnim dnevnikom kojeg vodi počinje uviđati povezanost svih bića s cjelinom prirode u kojoj se nalaze.
Leonida Kovač, Rasprizorenja (Sandorf, 2024)
Rasprizorenja svome čitatelju pokazuju važnost gledanja i svega onoga što mu može promaknuti ako se gledanju ne posveti s pažnjom. Autorica povezujući Sebalda i njegove dokumentarne romane s uvidima Waltera Benjamina i njemačkog povjesničara umjetnosti Abyja Warburga pronalazi tragove i poveznice između umjetnosti kao što su književnost, film ili vizualna umjetnost i humanističkih znanosti koje ih proučavaju. Na humanistiku se time gleda udaljenim pogledom koji može prepoznati u kojim se točkama različite znanosti sijeku, gdje su podignuti nepotrebni zidovi, a gdje je moguće spajanje i premošćivanje razlika.
Chris Kraus, I LOVE DICK (Serpent's Tail, 2016)
Ljubav je teška. Zaljubljivanje je još teže. Stvar je još gora kad se zaljubite u partnerovog poslovnog kolegu. Kaos počinje kad Chris zajedno sa svojim partnerom Sylvèreom odlazi na večeru s Dickom prema kojem razvija ljubavnu opsesiju. U ovom romanu kroz formu dnevničkih zapisa, pisama, transkribiranih razgovora, kratkih pripovijesti i esejizma autorica istražuje kompleksnost zaljubljivanja te svoj emocionalni život ogolijeva do temelja. Kraus si dopušta da bude plačljiva, usamljena, ljuta, ali prije svega iskrena prema sebi. Ono što ovu knjigu čini jednim od važnijih suvremenih feminističkih romana upravo su humor i lakoća kojom autorica propituje patrijarhalne konstelacije društva u kojem živimo. Ovaj roman obožavam jer snažno stoji u otporu spram onog što sama Kraus naziva suvremenim hetero-maskulinim romanom.
Izazivam vas da I LOVE DICK čitate u najdražem kafiću, obližnjem parku ili javnom prijevozu.
Ocean Vuong, On Earth We're Briefly Gorgeous (Penguin Random House US, 2021)
Neke knjige su dobre zato što su teške za čitanje, a pod teške mislim da se čitaju s grčem u želucu, suzama u očima, osjećajem da ste zarobljeni i ne možete pobjeći. On Earth We're Briefly Gorgeous takva je knjiga ili je zapravo pismo majci koja ne zna čitati. Ocean Voung koji se kao pjesnik afirmirao sa zbirkom Night Sky with Exit Wounds u svom prvom i autofikcijskom romanu istražuje imigrantsko iskustvo, odrastanje u siromaštvu i otkrivanje nenormativnog seksualnog identiteta. Također pokazuje kako odnos između majke i queer sina unatoč tome što je nerijetko kompleksan i bolan, može biti održiv: „You're a mother, Ma. You're also a monster. But so am I—which is why I can't turn away from you.“ Poetskim jezikom i riječima koje pogađaju kao strijele Voung čitatelja ostavlja sa otvorenim emocionalnim ranama.
Richard Powers, Iznad svega (Fraktura, 2021, prijevod Lara Hölbling Matković)
Friendly warning: otkako sam pročitao ovu knjigu poželio sam grliti stabla. Iznad svega ekološki je roman koji na mikro i makro raznima pripovijeda i propovijeda o povezanosti čovjeka i prirode. Započinje sa osobnim pričama devetero likova kojima je prvotno zajedničko to što je svaki od njih povezan s jednom vrstom stabla. Tako je uvodni lik Nicholas Hoel povezan sa kestenom pa sve do Olivije Vandergriff čije je stablo ginko. Isprva se čini da je likova previše i da će biti teško povezati tko je tko u nastavku romana, no Powers u narednim poglavljima vješto isprepliće njihove sudbine te ih spaja u širi narativ koji je veći od njih samih. Podijeljen u cjeline – Korijeni, Deblo, Krošnja i Sjeme – ovaj roman zaista izrasta kao stablo života. Funkcionira kao Igdrasil (staronordijski Yggdrasill) jednog fikcionalnog, ali uvelike opipljivog i gotovo stvarnog svijeta, barem u problematikama koje otvaraju pitanja neumjerene sječe šuma, klimatskih promjena, čovjekova tehnološkog otuđenja i života u kapitalizmu.
Nakon što pročitate Iznad svega poželjet ćete obratiti veću pozornost na stabla koja vas okružuju (a možda ćete i zagrliti jedno?), srećom ako ste u Zagrebu za raspoznavanje stabala koja vas okružuju od koristi vam može biti katastar zelenila (link ovdje).
Deborah Levy, Position of Spoons (The Book Service, 2025)
Najnovija knjiga britanske spisateljice Debore Levy u kojoj se ponovno vratila esejistici i kraćoj proznoj formi najavila mi je odličnu čitateljsku godinu! Knjiga obuhvaća 33 teksta – pojedini su posvećeni njezinim umjetničkim idolima, dok drugi obuhvaćaju njezine najintimnije ispovijedi i razmišljanja iz (ne)posredno osobnog života. Sve ih spaja i u koheziju dovodi izrazita poetičnost i slikovitost, a Levy mi se još jednom dokazala kao spisateljica koja ne može razočarati! U međuvremenu je najavljena i nova knjiga pa se imam čemu veseliti u 2026.!
Rumena Bužarovska, Toni (Fraktura, 2025, prijevod Ivica Baković)
Najveće iznenađenje u čitalačkoj 2025. zasigurno mi je bio Toni, tim više što obično gravitiram poetičnim i eskapističkim pričama, sve što Toni zapravo nije. Toni je knjiga za koju sam očekivala da ću je mrziti svim srcem, ali je, eto, na kraju nisam mogla ispustiti iz ruke, što samo dokazuje koliko je Bužarovska genijalna. Taj je učinak postigla iznimno realističnim psihološkim portretiranjem lika koji, koliko god ide na živce, neumoljivo vuče na daljnje čitanje. Toni bi bez sumnje trebala biti obavezna lektira za sve frajere. Čitajte ako još niste, bili frajer ili ne :)!
Jedrt Maležić, Napol Morilke (Založba Goga, 2021)
Roman Napol Morilke slovenske autorice Jedrt Maležić u središte priče postavlja obitelj (baka-majka-kćer), u neku ruku odbačeni sloj društva, koja se pokušava situirati usred Drugog svjetskog rata i pobjeći od sve snažnijeg fašizma (što je, nažalost, aktualno i za ovu minulu godinu). Kao i prethodni naslov, i ovaj me roman potpuno uvukao u svoj svijet, a Maležič mi je tako postalo „otkriće“ 2025. Istražujući dodatno, saznala sam da je ovaj roman nekarakterističan za njezin opus, što znači samo jedno, slijedi novi shopping do Slovenije, po ostale autoričine knjige!
Kruno Lokotar, Limited edition (Buybook, 2025)
Dnevnik poznatog urednika čita se u dahu, s nježnim podsjetnikom da se na vlastiti život katkad valja osvrnuti upravo iznutra. Dnevnik u svom introspektivnom i fluidnom, a nimalo patetičnom pripovijedanju jedne godine života, Limited edition jest i književna sinteza obogaćena iskustvom rada u kulturi, obiteljskom dinamikom, skladno prožeta jetkim humorom, promišljenim esejima, osobnim fotografijama, crticama iz rodnog Daruvara, nogometnim utakmicama, lokalnim kafićima i životom uopće.
Carmien Michels, Očevi koji tuguju (Naklada Ljevak, 2025, prijevod Svetlana Grubić Samaržija)
Zbirka šest kratkih priča belgijske književnice i umjetnice, tematski je vezana maskulinim žalovanjem, belgijskim postkolonijalizmom, očinskim figurama, urođenim obiteljskim obrascima, motivima plemenitih konja i fantazmagorije snova. Po formatu kratka proza, priče Carmien Michels po fabularnom zasićenju i dubinskoj karakterizaciji funkcioniraju kao stilski različiti mini-romani u međusobnom nadmetanju unutar zbirke, u kojoj će svaka priča, ma koliko specifična, prizvati baš svojeg čitatelja.
Gloria Lujanović, Škola (Naklada Oceanmore, 2025)
Treća knjiga Glorije Lujanović, roman u stihovima ili poema Škola, o performativnosti zla i svireposti nasilja među djecom, prvenstveno školarcima, progovara onkraj dubine samog teksta i pred čitatelja postavlja okvir za razmišljanje o rupama u ustaljenom društvenom sustavu. Ogoljena u svom pripovijedanju, junakinja Škole o svojoj nam boli ne šapuće, već vrišti, obračunavajući se iz teksta sa svojim ugnjetavateljima, kako djecom, tako i školskim kolektivom, ne kao rješenje, već kao testament.
Goran Milaković, Kruh za poslije (Multimedijalni institut, 2025)
Milaković je onaj tip čiji je humor toliko specifičan da te "pecne" taman kad misliš da si siguran. On je promatrač svega što nas žulja, od taksija do samoće. Svaki put kad bi mi u čitanju pažnja odlutala, on bi me vratio nečim novim, nekom slikom koja ostaje. Mjestimice je bolan i snažan, mjestimice vizualno predivan, a ponekad novinarski informativan. U pjesmama mu se vidi svaka pročitana knjiga, a naslov savršeno opisuje situaciju u društvu. Milaković ostaje stajati, pa čak i kad ga sve okrzne ili pokuša povući za sobom.
Saška Rojc, Puzzlerojc (AGM, 2007)
Ne znam u kojem sam paralelnom svemiru živjela da sam tek u 2025. pročitala ovu zbirku. Saška je ona "zajebana" lirska subjektica bez dlake na jeziku, u kaubojskim čizmama; gusarica i zavodnica dječačkog izgleda koja ruši sve pred sobom. Teško se ne zaljubiti u nju. To je ona iskrena, drska, a opet nevjerojatno topla poezija koja ti se zavuče u džepove jakne i tamo ostaje mjesecima. Dok čitaš, osjećaš se kao da je Saška tvoja najbolja prijateljica s kojom se samo jako dugo, predugo, nisi čula.
Nikola Strašek, Heroin, kruh i rudnici sumpora (Naklada Oceanmore, 2025)
Ovaj roman me duboko potresao, ali onako kako te potrese nešto što te istovremeno nadahne. Nikola ima moć ući ti pod kožu i izvući sjećanja i emocije koje si godinama gurao/la pod tepih. Radi to surovo iskreno, bez ijednog filtera. Ovo je knjiga-upozorenje, knjiga-jauk, svjedočanstvo nekoga tko je prošao kroz rudnike sumpora i izašao van da nam ispriča kako je to preživjeti. Strašekov tekst je ogoljen do kosti, brutalan i stvaran, upravo ono što nam treba da se trgnemo i pokrenemo u životu.
Martin MacInnes, In Ascension (Atlantic Books, 2023)
Radi se o romanu u kojem MacInnes koristi narativnu strukturu kako bi spojio nekoliko tematskih motiva, poput okeana i kosmosa, s intimnom i intenzivnom porodičnom dramom. Glavna junakinja romana, dr Leigh Hasenboch, u prvom licu vodi nas od turobnog detinjstva, preko rada u vojnoj mikrobiologiji u Roterdamu, do naučnofantastičnih misija u kojima učestvuje. Autor se hrabro hvata u koštac s SF alatima i plete priču o nauci i potrebi da se razume svet, iako taj svet ne preza od okrutnosti i zluradosti. MacInnes piše britko i nenametljivo, a njegovo delo istovremeno rezonira s ekologijom, tehnologijom i ljudskom krhkošću. Sve u svemu, reč je o romanu koji izbegava patetiku, nema praznog hoda i nudi izuzetno zanimljiv sadržaj i promišljen književni postupak.
Carlo Rovelli, White Holes: Inside the Horizon (Allen Lane / Penguin, 2023)
Carlo Rovelli, moj omiljeni kvantni fizičar iz Italije, još jednom pokazuje da je među retkim naučnicima koji znaju da misle i to što misle napišu na razumljiv način. Polazeći od teorije belih rupa, on ne nudi samo popularnu fiziku, već meditaciju o vremenu, nestajanju i granicama ljudskog znanja. Radi se nadasve o maloj knjizi koja postavlja velika pitanja, napisana s lakoćom i strašću koja nauku vraća tamo gde joj je i mesto, u središte ljudske radoznalosti. Bitna knjiga, kao i ostale knjige ovog autora, između ostalog što nam neke osnove kvantne fizike i mehanike (superpozicija u različitim verzijama realnosti, kolaps te superpozicija u jedinu realno itd.) mogu i te kako poslužiti u analiziranju istorije i sadašnjosti čoveka.
Catherine Malabou, The Future of Hegel: Plasticity, Temporality and Dialectic (Routledge, 2005)
Vredi vratiti se na ovu knjigu koja pomaže u čitanju Hegela ali i današnjice. Malabou zapravo čita Hegela u kontra smeru od krutih interpretacija i daje mu radikalniji nivo razumevanja, povrh svega ideju plastičnosti, te sposobnosti mišljenja da se menja, preobražava i preživi sopstvene vratolomije I lomove. Ova knjiga insistira na tome da Hegel nije filozof u prošlosti, već činilac u budućnosti. Nesumnjivo izuzetno stimulativno štivo za one kojima je filozofija pri srcu, premda mi se čini da je upravo filozofija trenutno iznimno potrebna.
Maria Reva, Endling (Vitago Press, 2025)
Endling Marije Reva interesantan je primjer toga kako stvarnost oblikuje književni tekst. Započet kao satira ukrajinske industrije mladenki, te u toku pisanja prekinut ruskom agresijom na Ukrajinu, ovaj roman prelazi u metanarativno promišljanje i poigravanje o mogućnostima i načinima pisanja o ratu, poziciji književnosti spram takvih događaja općenito, ali i konkretnoj poziciji Reve kao spisateljice i autorice ovoga teksta – pritom nikada ne napuštajući izvorni pripovjedni okvir te humor i ironiju kao sredstva tog propitivanja.
Claire Keegan, Small Things Like These (Penguin Classics, 2021; Hena com, 2022, prijevod Tatjana Radmilo)
Iako se bavi velikim skandalom o zlostavljanju u magdalenskim praonicama rublja koji je duboko potresao Katoličku crkvu u Irskoj, Keegan toj temi ne pristupa u okviru velike forme, već progovara intimistički, gotovo lirski, kroz priču o Billu Furlongu koji nehotično svjedoči i dolazi u doticaj sa žrtvom zlostavljanja, minuciozno iscrtavajući detalje u kojima se odražava društvena sredina te odnosi u njoj, kao i promjene unutar lika koje dovode do odluke da u konačnici nešto poduzme.
Adania Shibli, Sporedan detalj (Buybook, 2022, prijevod Mirza Sarajkić)
Sporedan detalj progovara o izraelsko-palestinskom sukobu i okupaciji Palestine kroz dvije priče, o izraelskom zločinu s početka tog sukoba te o palestinskoj novinarki koja sedamdeset godina nakon istražuje istinu o tom slučaju, želeći iznijeti priču tragično stradale djevojke. Umješnost kojom uspostavlja paralele između tih dvaju pripovjednih linija te ih spaja u tragičnom završetku upečatljivo svjedoče o prirodi okupacije koja i danas traje.
Dubravka Ugrešić, Muzej bezuvjetne predaje (Konzor/Samizdat B92, 2002)
Za mene nema čitateljske godine bez Ugrešić, a ovog puta izdvajam kultno djelo Muzej bezuvjetne predaje. Fragmentarnom naracijom i slojevitim diskursom autorica istražuje identitet, egzil i sjećanja, pokazujući kako osobno i kolektivno oblikuju stvarnost. Knjiga potiče kritičko razmišljanje o jeziku, povijesti i društvu te spaja intelektualnu oštrinu i emotivnu dubinu u slojevitoj, refleksivnoj prozi.
Marina Abramović, Prolazim kroz zidove (Iris Illyrica, 2018, prijevod Petra Kljajić)
U memoarima Prolazim kroz zidove Marina Abramović ispisuje detaljnu životnu priču, ne skrivajući ranjivosti i sumnje. Čitatelja upoznaje sa svojim tjelesnim i emotivnim izazovima, performansima koji ispituju granice boli i izdržljivosti te složenom suradnjom s Ulayem. Iako se u završnici osjeti pomak prema svijetu showbizza, ova autobiografija ostaje snažno svjedočanstvo života posvećenog umjetnosti, slobodi i znatiželji.
Lidija Dimkovska, Jedinstveni matični broj (Fraktura, 2025, prijevod Borjana Prošev-Oliver)
Roman Jedinstveni matični broj Lidije Dimkovske intimna je priča koja istražuje prisilne migracije, obiteljske tajne i lomove identiteta. Kroz makedonsko i ciparsko pitanje te iskustva mješovitih brakova, roman otvara prostor između jezika, kultura i političkih granica. Istovremeno pokazuje kako povijesna tišina oblikuje nasljeđe identiteta i prisilno povezuje prošlost s našim sadašnjim izborima.
Shirley Jackson, The Lottery and Other Stories (Farrar, Straus and Giroux, 1949)
U doba kada je Netflix još umio proizvesti sadržaj s glavom i repom, serija The Haunting of Hill House u vidno mi je polje stavila američku spisateljicu Shirley Jackson, najpoznatiju kao autoricu horor priča. Doduše, strpljivo je pričekala još nekoliko godina dok mi nije došla u ruke, i to, za početak, jednom od svojih zbirki kratkih priča. Jackson je majstorica atmosfere, filmičnosti, neočekivanih obrata svakodnevnih situacija te mješavine humora i napetosti, ali i sugestivnog komentiranja polarizirane američke stvarnosti i društva.
Vitomirka Trebovac, Sve drveće, sva deca i svi bicikli u meni (LOM, 2017)
Od iščitane poezije u prošloj godini nekako je najviše sa mnom ostala ova zbirka novosadske pjesnikinje Vitomirke Trebovac. Na prvi pogled govoreći o banalnim stvarima i nevinim, gotovo djetinjim sjećanjima i motivima, jezik ove poezije obiluje rezigniranošću, sjetom, žaljenjem za svijetom kakav više nikad neće biti i predosjećanjem neispunjene, tjeskobne budućnosti. Poezija za melankolike koji ne znaju imenovati tešku prazninu koja ih žulja.
Robert Walser, Šetnja (Bodoni, 2022, prijevod Milan Soklić)
Kao nekome tko neumorno romantizira duga i samotna hodanja, kratko djelo za života nedovoljno cijenjenog, moglo bi se reći i tragičnog švicarskog spisatelja Roberta Walsera sjelo mi je kao budali šamar. Letimičan pogled na njegovu biografiju otkriva da je prije 70-ak godina skončao u božićnom snijegu, tijekom šetnje – zavidan način za pozdraviti se sa svijetom. Šetnja je neobičan, teatralan i autoironičan zapis o pripovjedačevom tumaranju gradom koji nudi upravo ono što mi je, premda možda suviše sentimentalno, najdraže pronaći u književnosti – začudnost i veličanstvenost običnih i poznatih stvari.
Maryam Madjidi, Marx i lutka (Sandorf, 2019, prijevod Marko Gregorić)
Kako govoriti, a ne progutati jezik? Madjidi piše o životu koji je obilježen potragom za identitetom između postrevolucionarnog Teherana i političkog egzila u Parizu. Razlomljenom formom i ispreplitanjem žanrova koji spajaju različite jezike, poeziju, intimni dnevnik i pripovijedanje, autorica stvara slojevitu priču o traženju doma između dviju kultura. Ovo je dirljivi prvijenac koji pokušava pomiriti svjetove i iznova pokazuje kolika je moć mašte i književnosti u pružanju dugotrajnog utočišta.
Eliza Clark, Pokora (Naklada OceanMore, 2025, prijevod Mirta Jurilj)
Knjiga koju sam čitala preko ljeta i koja mi se otad često vraća u misli. Svi su u malom engleskom gradiću Crow-on-Sea duboko zaokupljeni stvaranjem narativa kako bi se oslobodili svake odgovornosti za središnji događaj romana: brutalno ubojstvo tinejdžerice. Istodobno, riječ je o oštroj kritici često groteskne dimenzije true crime i fan fiction sadržaja koji se povlači po podcastima i blogovima, kao i opasnosti koje vrebaju u pojedinim internetskim zajednicama.
Sylvain Savoia & Marzena Sowa, Mala zemlja (Naklada Fibra, 2025, prijevod Mirna Šimat)
Ovaj grafički roman snažna je i sugestivna adaptacija istoimenog romana francusko-ruandskog pisca i repera Gaëla Fayea, ispričana iz perspektive desetogodišnjaka čije se bezbrižno odrastanje prekida genocidom u Ruandi. Tako se i u vizualnom aspektu produbljuje priča o gubitku, identitetu i nasilju koje razara obitelji i čitave zemlje. Osim što mi je približila povijesni kontekst o kojemu nisam znala previše, dovela me i do Fayeova romana koji već strpljivo čeka na stoliću u dnevnom boravku.
Albertina Sarazen, Astragal (Imprimatur, 2024, prijevod Jovana Barić-Jeremić)
Astragal, roman Albertine Sarazen, prati devetnaestogodišnju Anu koja se spletom nesretnih okolnosti našla s mračne strane života i završila u zatvoru. Prilikom bijega lomi skočni zglob astragalus, čime započinje priča prvi put objavljena 1965. godine u Francuskoj, a koja ni danas ne gubi na snazi i aktuelnosti. Riječ je o bezvremenskom romanu o slobodi i kazni, tjelesnim slabostima, strahu, manipulacijama, prostituciji, sitnom kriminalu, ali i o strasti i ljubavi. Ana, iako pobjegla iz zatvora, postaje zatvorenica vlastitog tijela: zbog povrede noge kretanje je ograničeno. U tom ograničenom prostoru započinje njena agonija, jer slomljena noga nije samo fizička povreda nego i stanje svijesti.
Slomljena kost određuje strukturu romana i prikazuje protagonisticu u širokom rasponu: od buntovne žene u bijegu, preko potpune ranjivosti i nepokretnosti, do žene koju pokreće ljubav i koja u njoj pronalazi novi smisao postojanja. Veza s Žilijenom, muškarcem kojeg upoznaje prilikom bijega, nije samo romantična epizoda, to je spas od stvarnosti. Kroz odnos dvoje bjegunaca, zatvorenika, izopćenika iz društva, roman prikazuje kako se u krajnje ograničenom svijetu (u svakom smislu) mogu pronaći trenuci slobode. Astragal nije samo priča o bijegu iz zatvora, nego je to mnogo važnija priča o bijegu od nepodnošljive svakodnevice, od prošlosti i od sebe samih. Albertina Sarazen prikazuje autentično življenje izvan društvenih normi, a Ana ostaje stvarna žena: složena, proturječna i daleko od idealizirane junakinje.
Nedžad Ibrahimović, Dnevnici lakih prostora (Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 2024)
Knjiga je ovo slojevitog i kompleksnog psihološkog putovanja u sebe, svojevrsna ispovijest i seansa u kojoj je čitatelj doveden u ulogu psihoterapeuta. Dnevnici lakih prostora govore o nama: o načinu na koji percipiramo sebe, druge i svijet u kojem živimo. Ovdje su važniji unutarnji doživljaji, opažanja i spoznaje, a tekst se sastoji od kratkih dnevničkih bilješki posvećenih nekim od temeljnih pitanja koja život čine smislenim. Iako nosi naziv dnevnika, ova knjiga nadilazi klasičnu dnevničku formu, u fokusu je pisac, ono što mu se događa, način na koji sredina, društvo, kulturni i književni fenomeni utječu na njega, kao i njegovi zapisi, odgovori na (ne)stvarni svijet. Izlascima iz očekivanog pripovjednog okvira i bilješkama u neklasičnoj formi dnevnika, Nedžad Ibrahimović otvara “lake prostore” u koje upisuje dane pisanja, vremena i kulture.
Dnevnici lakih prostora duboko su lično i dirljivo istraživanje života i umjetnosti, književnosti prije svega. Knjiga propituje svrhu i smisao pisanja i čitanja, kao i oblikovanja kulturno-književnog svijeta. Pokretač pisanja ovdje su sjećanja: na ljude, pročitane knjige, pogledane filmove, preživljene događaje, ljubavi i porodicu. Ovo je priča o životu pisca, oca, ljubavnika, kritičara, profesora, prijatelja, gledatelja i čitatelja, ali i o moći umjetnosti da održi život, da ga mijenja i učini smislenim, te da tekst i riječ imaju snagu transformirati čitatelje/ice.
Kapka Kassabova, Dvanaest minuta ljubavi: priča o tangu (Naklada OceanMore, 2023, prijevod Magdalena Vračarić)
Na prvu, Dvanaest minuta ljubavi: priča o tangu može izgledati samo kao priča o plesu. Jeste, tango je u njenom središtu, ali on otvara sve druge važne životne događaje: donosi nove ljude, potiče na putovanje, istraživanje, upoznavanje sebe i drugih. Ovo je priča o potrazi za identitetom, o kulturi, o odlascima i dolascima, sastancima i rastancima, ljubavi, strasti i gubitku. Ljubav ovdje nije prikazana idealizirano i patetično. Kapka Kassabova prikazuje je kao iskustvo koje nosi i rizik i odgovornost, pojavljuje se u minutama i ne obećava trajnost, ali ostavlja dubok trag, potičući biće na nove izazove i samospoznaju.
Tijelo je u središtu proze, ono vodi, pokreće život i oblikuje iskustva ispričana kroz epizode i fragmente sjećanja. Tango postaje način da se otvore prostori slobode, pomjere granice i izgubi kontrola, ples znači izgradnju trenutaka povezanosti s drugima, često nepoznatima, pretvarajući pokrete u govor bez riječi. Ples nije savršen ni idealan, što se u knjizi pokazuje hijerarhijom plesača/ica i nepisanim pravilima koja oblikuju odnose nerijetko manipulacijom i razočarenjima.
Muzikom, putovanjem, susretom s drugima, autorica prikazuje slobodu kretanja, ukida granice i otvara prostor umjetnosti: plesanjem i pisanjem koja za krajnji rezultat ima knjigu kao preplet memoara, putopisa i eseja o umjetnosti, plesu, kulturi i identitetu, isprepletenih autobiografskim elementima u kojima autorica istražuje vlastiti prostor bića. Knjiga nije samo putovanje kroz svijet i gradove gdje je tango imao svoj utjecaj i gdje se strastveno pleše, proza je ovo koja govori o putovanju u sebe, u propitivanje vlastitih granica, strasti i mogućnosti.
Mosab Abu Toha, Stvari koje mi možda nađete skrivene u uhu (Buybook, 2024, prijevod Ulvija Tanović)
Apsolutna preporuka surove, direktne i slojevite poezije Mosaba Abu Tohe. Obje zbirke iz prvog lica donose iskustvo života u Gazi pod opsadom. Prva zbirka je reflektivnija i slikovitija: od prizora obitelji, obroka, mirisa ruža, voća, vrta i svakodnevnih rituala do bombardiranja. Zbirka balansira među kontrastima loveći geste ljepote, ljubavi i nade usprkos stalnoj prijetnji i užasu. Knjiga nudi intiman i neposredan doživljaj stvarnosti Gazе kroz duboko emotivnu perspektivu pojedinca i zajednice.
Mosab Abu Toha, Forest of Noise (Fourth Estate / HarperCollins Publishers, 2024)
U Forest of Noise, Abu Toha piše o svom životu i traumama Gazе, s naglaskom na sirovu stvarnost rata i genocida. Pjesme su neposredne, intenzivne i jasne, na trenutak brutalne, prikazujući gubitke, bol i bespomoćnost pored svakodnevnog preživljavanja. Nevjerovatna je moć Mosaba da uslijed ratnog užasa i okupacije nađe ljepotu svakodnevice, istovremeno fragilnu i izuzetno snažnu. Glasovi poput Mosaba Abu Toha su dragocjeni i jer nam daju mogućnost otkupljenja ljudskošću.
Ivana Maksić, Vejavica: maršal-depresija (Nojzac, 2023)
Vejavica je hibridna, fragmentarna knjiga koju je moguće čitati kao poetsko-proznu, poemu ili intimnu bilježnicu. Lišena viškova, kreće se po tankoj liniji između sna i jave, spajajući depresiju, ljubav, tijelo, pretkinje, radnice, more i svakodnevne predmete u gustu mrežu značenja. Jezik je sočan, mekan i bujan, pun jezičnih igara, a feministički i klasno osjetljiv pogled provlači se kroz sitne, ali snažne geste. Vejavica mi se iznova otvara pri svakom čitanju, nudeći nove ključeve i iskustva, potvrđujući tihu, ali postojanu moć književnosti da pomakne naš pogled na svijet.
▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪
Sve fotografije: naslovnice knjiga.
Napisavši "Život gospodina de Molièrea", Bulgakov nije ispunio očekivanja nesretnog naručitelja, ali će zasigurno ispuniti očekivanja čitatelja.
Thomas de Quincey još 1827. objavio je domišljat i vrlo provokativan esej u kojemu se ruga društvu koje s takvim žarom prati novinske napise o grozomornim zločinima, te poslije unedogled raspravlja o svakom detalju.
Izuzetno informativna, napisana s talentom i dirljivo, ali ne sentimentalno, "Slobodna" Lee Ypi knjiga je i eksplicitno i implicitno o ideologiji.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.
