'Sunčanik': Šuma bez putokaza

U studiji Forests: The Shadow of Civilization povjesničar i antropolog Robert P. Harrison tematološki se bavi motivom šume u zapadnoj kulturi promatrajući kako su pisci i filozofi zamišljali prostor šume. Od Eshila do suvremenosti, primjećuje Harrison, šuma je oduvijek bila prostor oprečan zakonu i civilizaciji grada, prostor opasnosti, nepoznatog, u njoj nestaje društveni poredak, a čovjek u neposrednom susretu s prirodom gubi vlastiti identitet i pretvara se u hibridno stvorenje koje nadilazi podjelu čovjeka i životinje.

Takav liminalni prostor savršeno je mjesto za nastanak priče. U šumi uvijek postoji više putova, mračnih staza u kojima likovi zalutaju, skrenu s utabanih i poznatih putova i takvim svojim odabirom krenu zaplitati priču. Iza svakog drveta može se pronaći antagonist koji će junaku prepriječiti put i stvoriti situaciju pogodnu za pripovijedanje. Izlazak iz šume znači pripovjedni smiraj i završetak priče koja je obilježila i promijenila protagonista. Time važnost šuma nadilazi geografski ekosustav i postaje dijelom književnog sustava, njegov generator.

Usprkos navedenim obilježjima ekoliterarnog sustava šume Damir Karakaš neobično se spretno snalazi u njoj. Od romana Sjećanje šume, a zatim i Proslave pa do najnovijeg Sunčanik, izdanog u izdavačkoj kući OceanMore prošle godine, šuma je neizostavan okvir u koji autor smješta svoje likove. U spomenutom nevelikom posljednjem romanu ona nije samo kulisa na čijoj se površini naziru likovi, a nije ni sam lik, kako se često voli reći za dominantne motive u književnim tekstovima. Šuma je u Sunčaniku prostor čitanja u kojem se čitatelj gubi, u kojem nema putokaza, uređenih putova pa ni jednoznačnog konačnog cilja, kao što ga nema ni u književnom tekstu.

U središtu Karakaševa novog romana nalaze se djed i unuk koji kreću u nepoznatom pravcu i s nepoznatim ciljem. Majka je mrtva, a otac je u zatvoru. Ne zna se zašto, a ne može se niti naslutiti. U toliko informacijama oskudnom tekstu, postaje očito koliko je lako izgubiti se i poželjeti među redovima Karakaševih toliko hvaljenih rečenica pronaći bilo kakvo čvrsto tlo za koje se čitatelj može uhvatiti. Pripovjedač nam to neće dozvoliti, pa tako u tekstu ne saznajemo naziv nijednog toponima prema kojem bismo mogli pobliže odrediti mjesto radnje romana. U tome nam eventualno može pomoći štokavska ikavica kojom govore djed i unuk, a to je, zajedno s porijeklom autora, razlog zašto kritika roman smješta upravo u Liku. Zanemarit ćemo činjenicu da je spomenuti govor prisutan od zapadne Hercegovine preko Dalmatinske zagore i Like do Posavine, samo da se imamo uhvatiti za neki oblik konkretizacije prostora u tekstu.

Vrijeme nam u romanu zadaje slične, ako ne i gore nevolje. Radnja se romana događa u jednom danu, ali smještanje romana u historijsko vrijeme postaje sklizak teren jer se znakovi koji upućuju na odvijanje romana u sadašnjosti pojavljuju vrlo sramežljivo, suptilno kao jedna ili dvije riječi između šutnji djeda i unuka. Pripovjedač tako spominje avion, i to mlazni, koji leti iznad njih, bivša vlasnica gostionice u kojoj predahnu i pojedu zove se madam Avokado, djed u jednom trenutku poučava unuka da su u jame koje se nađu pred njima bacani Židovi, a za prijatelja Lojpura, kod kojeg će prespavati, kaže da ga poznaje iz rata.

Iako se iz ovih primjera naziru povijesni događaji koje možemo povezati s ratovima u 20. stoljeću, čitatelj će se teško odlučiti u koje vrijeme smjestiti radnju romana. I u tom slučaju bit će prisiljen prihvatiti izgubljenost u tekstu koji se ne zamara davanjem odgovora na pitanja koja u sebi postavlja. Razrješenje tih pitanja možemo pronaći u ekstenzivnom korištenju prezenta u pripovijedanju. Svijet Sunčanika svijet je prezenta, u njemu vrijeme postoji jedino kao igra sjena grana i lišća koja se kreće po šumskom tlu kako sunce prelazi s jedne strane horizonta na drugu. Osim toga, likovi zajedno s čitateljem prepušteni su bezvremenskom lutanju na koje se brzo privikavaju i prisiljeni su ga prihvatiti kao nužnost.

Dinamika odnosa djeda i unuka slična je kao i u prethodnim Karakaševim romanima, u kojima se uspostavlja kontrast starosti i mladosti, autoriteta i nevinosti. Djedova emocionalna zatvorenost i šutljivost suprotstavljena je dječačkoj radoznalosti i zaigranosti, koju djed ne propušta sankcionirati grubim primjedbama i zapovijedima. Njihova se komunikacija svodi na šturo raspravljanje o vragu, odnosno o zlu, u kojoj na unukova pitanja djed odgovara odrješito i prilično uvjereno. Tako na unukovo pitanje kako vrag izgleda, djed odgovara da izgleda kao čovjek, zatim na pitanje čime se bog hrani, odgovor je crnim mislima, a na pitanje može li se vraga istjerati iz čovjeka, djed kaže da ne može.

Doprinosi to stvaranju u isto vrijeme pomalo komičnog ozračja romana u kojima se narodnom logikom ekspresno razrješavaju složena teološka pitanja, ali u isto vrijeme i neprestano priziva zlo koje se nalazi u osobama koje djed i unuk sreću putem u šumi. Prvi je među njima čovjek koji pije vodu na potoku, a za kojega se pretpostavlja da, ponovno zbog nepoznatog razloga, bježi od svojih nepoznatih progonitelja. Nekoliko trenutaka kasnije djed i unuk naći će ga utopljenog i potom od druge dvojice prolaznika kroz šumu zahtijevati da ga zakopaju u zamjenu za pištolj koji će im djed dati. Takvi događaji stvaraju dojam sveprisutnosti zla koje prijeti djedu i unuku iz raznih smjerova i likova koje susreću na svome putovanju, a kulminira usputnom primjedbom djedovog ratnog prijatelja Lojpura da je pročitao u novinama kako su neka dvojica ubila starca i dijete. To otvara mogućnost čitanja romana u kojem su djed i unuk žrtve zla zbog kojega lutaju šumom i tekstom bez cilja, čime se vrag i zlo u romanu konkretiziraju i postaju locirani u pojedinačne ljude, dok se do tog trenutka može naslutiti da je ono posljedica okolnosti u kojima su se oni zatekli. U djedovog je djeda ušao vrag kada se ubio, a prema djedu to je bilo zato što je bio bolestan pa više nije mogao trpjeti. Lutanje zla od okolnosti u kojima se ono može pojaviti pa do njegovog smještanja u stvarne aktere romana zrcali i lutanje djeda i unuka, a romanu daje potrebnu antagonističku strukturu junaka i suparnika, koja se vrlo suptilno pojavljuje i proganja djeda i unuka, a time se početna situacija manjka informacija s kojom je čitatelj suočen nastoji premostiti upisivanjem priče u širi metafizički, odnosno egzistencijalni, okvir u kojem će sve nedorečenosti i prešućivanja dobiti svoj smisao u procesu čitanja.

Nameće se, stoga, pitanje koliko autor uspijeva u tome da čitateljima ponudi tek naznake priče koje će oblikovati u svom prepoznatljivom stilu i rečenici koje kritika ne propušta hvaliti, i to s razlogom, jer je Karakaš jedan od rijetkih suvremenih autora koji je prepoznatljiv po svojoj književnoj fakturi. Ipak, nakon Sjećanja šume pa kasnije Proslave i Okretišta Karakaš se sve više okreće minimalističkoj poetici u izgradnji priče i likova te inzistira na dominaciji stila i izraza nad izrečenim. Očekivan je to pomak u vremenu kada u domaćoj književnosti dominira tzv. poetski roman, ali je također i opasnost od manirizma, seljenja sličnih ili istih likova i odnosa među njima, reduciranih radnji i prostora u kojima se one odvijaju.

Sunačnik se zbog toga može čitati kao još jedan od Karakaševih romana u kojima demonstrira ono u čemu se dokazao kao najbolji, ali njegovom se čitatelju pri tome može učiniti da se u toj šumi već jednom izgubio.