Page arrow
Bek 728x90px 1Bek logo boja negativ 2 300x250

7000 dana u Sibiru Karla Štajnera

Large od oktobra do otpora 300dpi 1 S naslovnice knjige.
Četvrtak
03.12.2020.

"Pisac nije promatrač, gledatelj, on je sudionik životne drame (…)
On je Pluton, koji je izronio iz pakla, a ne Orfej koji se spustio u pakao."
Varlam Šalamov (O prozi, 1965.)

U epohi "postsjećanja" (engl. postmemory, termin američke znanstvenice Marianne Hirsch), pisati o svjedocima i svjedočanstvima povijesnih zločina protiv čovječanstva u 20. stoljeću, zahtjevno je, ali i neophodno. Nema sumnje da je slavenskim piscima koji su u svojim romanima nastojali pokazati ogoljeni užas nacizma, fašizma ili staljinizma (poput hrvatske spisateljice Daše Drndić ili ruskoga pisca Sergeja Lebedeva), stvaralački čin bio i neka vrsta moralne obveze, svojevrsne borbe protiv šutnje kojom ”podnosimo” traumatična sjećanja i sveopćeg zaborava u koje često upadnu nemili povijesni događaji. Danas, kada samo prividno živimo u slobodnijem i tolerantnijem svijetu, govoriti o neugodnoj prošlosti govori mnogo više o sadašnjosti u kojoj živimo i budućnosti u kakvoj želimo živjeti nego o minulim vremenima, na koja više nemamo utjecaja. Otuda i želja da moj doprinos programu Reclaiming the Capacity to Imagine bude tekst o jednome od najpotresnijih svjedočanstava o Gulagu, a samim time i o staljinizmu, iz pera hrvatskoga komunista austrijskoga podrijetla Karla Štajnera. 

I.

Svjedok je najvažnija (i najproblematičnija) kategorija u logoraškoj prozi. Iz potresnih svjedočanstava ruskih žrtava, koji su Catherine Merridale poslužili kao istraživački temelj knjige Kamena noć: Smrt i sjećanje u Rusiji dvadesetoga stoljeća (Night of Stone, Death and Memory in Twentieth-Century Russia, 2002.), jasno je da je kategorija preživjelih svjedoka iz Staljinovih čistki ona koja zaslužuje najviše pozornosti. Po izlasku iz logora, bivši osuđenici su – za razliku od žrtava Holokausta – bili primorani dokazivati svoju nevinost. Svoje su uhićenje zato radije tumačili kao pogrešku, a ne kao monstruoznu totalitarnost sustava u kojemu žive. Svjedoke Staljinovih čistki, odnosno bivše logoraše, društvo je dočekalo podozrivo[1], ne pomažući im da opet postanu ljudi. Aleksandar Solženjicin je, u konačnici, tek sretan primjer ustoličenja sjećanja nad dogmatskom povijesti, koji je, unatoč nespremnosti sovjetskoga društva da se suoči s Gulagom i staljinizmom, to učinio (doduše, platio je to disidentstvom). Giorgio Agamben je svoju proslavljenu knjigu Ono što ostaje od Auschwitza. Arhiv i svjedok. Homo sacer III (Antibarbarus, 2008.) započeo važnim citatom iz knjige Auschwitz. Zeugnisse und Berichte (ur. H. G. Adler, H. Langbein, F. Lingens-Reiner, 1994.): "Što se mene tiče, čvrsto sam zaključio da neću sebi oduzeti život neovisno o tomu što mi se dogodilo. Htio sam vidjeti, sve doživjeti, sve iskusiti, sve očuvati u sebi (…) nisam htio uništiti svjedoka kakvim bih mogao postati" (po Agamben 2008: 11). Primjer savršenoga tipa svjedoka je po Agambenu Primo Levi, koji je za razliku od drugih povratnika iz Auschwitza, o svome iskustvu imao potrebu neprestano pripovijedati. Predrag Finci naglašava da je događaj od kemičara stvorio pisca, premda Levi sebe nije smatrao piscem – "piscem postaje samo zato da bi svjedočio" (Agamben 2008: 12). Možda je Levi bio idealan svjedok, no ako je vjerovati Agambenu nije bio "pravi" svjedok – pravi su svjedoci bili "Мuslimani"[2], odnosno žrtve logičkoga paradoksa na što je ukazao još Jean Francois Lyotard – pravi su svjedoci samo oni koji više ne mogu svjedočiti. Pravi su svjedoci, drugim riječima, mrtvi.

II.

Levi je preživio i stao pisati o smrti, a bilješke o smrti neposredno nakon rata nije bilo lako objaviti. Njegovo književno svjedočanstvo Zar je to čovjek odbilo je 1946. godine nekoliko talijanskih izdavača. Knjigu je u rodnoj Italiji ipak uspio objaviti 1947. godine, a u Njemačkoj 1961. godine (u prijevodu Heinza Reidta) – što je iz očiglednih razloga smatrao svojom velikom pobjedom. Popularnost je Levi stekao tek 1970-ih godina, kada se knjiga počela prevoditi na veliki broj stranih jezika te kada je ušla u školski program mnogih europskih zemalja. To ni ne čudi jer se sedamdesetih godina prošloga stoljeća događaju razni politički i kulturni zaokreti. Sedamdesete su godine bile izuzetno važne i za hrvatsku kulturu sjećanja. Nakon mnogih peripetija i "izgubljenih" primjeraka 1971. godine objavljeno je svjedočanstvo napisano još 1958. godine – 7000 dana u Sibiru Karla Štajnera. Dugih je 14 godina trebalo proći da knjiga bude objavljena te da postane svojevrsna senzacija u jugoslavenskim krugovima. Ipak, za razliku od Levijeva djela, ona nije ušla u lektire, tj. školske programe diljem Jugoslavije, a kamoli Europe te nije stekla svjetsku popularnost kakvu je zaslužila (iako jest prevedena na nekoliko jezika te se spominje u pojedinim stranim studijama o Gulagu).

III.

Malo je koje svjedočanstvo uspjelo odškrinuti vrata u skrivenu staljinističku stvarnost 1930-ih i 1940-ih godina kao što je to pošlo za rukom Karlu Štajneru – piscu najznačajnijeg hrvatskog povratka iz SSSR-a 20. stoljeća. Ne samo da je Štajner spoznao Rusiju onako kako ni Krleža pa čak ni Ciliga, a kamoli Cesarec nisu, nego je napisao jedno od najvažnijih svjetskih svjedočanstava o Gulagu te jedno od najvrednijih djela proze koja je u ruskoj književnosti stekla naziv logoraška proza. Tridesete godina bile su presudne za sovjetsku totalitarnu mitologiju. Ruski povjesničar cenzure Arlen Bljum u studiji Sovjetska cenzura u razdoblju totalnoga terora 1929.− 1953. (Sovetskaja cenzura v epohu total'nogo terrora, 2000.) argumentirano pokazuje kako se sredinom 1930-ih godina učvrstio složeni mehanizam apsolutnoga nadzora nad književnom produkcijom, odnosno sustav totalne cenzure. Cenzura se nije odnosila samo na književna djela. Štoviše, apsolutnome su nadzoru bile podvrgnute sve javne djelatnosti u SSSR-u, pa tako i djelovanje stranaca (bez obzira na to što su posrijedi bili komunisti). Tragikomičan položaj stranih i domaćih komunista u staljinističkoj diktaturi 1930-ih godina najzornije ilustrira čuveni vic o Karlu Radeku:

Trojica se osuđenika susreću u logoru.

Prvi kaže: "Poslali su me u logor 1929. godine zato što sam rekao da je Karl Radek kontrarevolucionar."

Drugi je pak kazao: "A mene su pak poslali ovamo 1937. godine zato što sam izjavio da Karl Radek nije kontrarevolucionar."

A na to će treći: "A ja sam, eto, Karl Radek…" (Mel'ničenko 2014: 330).

Drugim riječima, iracionalna totalnost staljinističke cenzure od svakoga je sovjetskog građanina činila potencijalnoga kandidata za Gulag. Da je u Staljinovim logorima 1930-ih i 1940-ih godina bilo stranaca, a među njima i Jugoslavena (Ante Ciliga, Julius Baranovski, Agata Oreški, Božo Kuštera i dr.), nije novost[3]. U tome smislu slučaj Karla Štajnera ni po čemu ne odudara od mnoštva drugih stranih komunista koji su svoju odanost i ispravnost morali dokazivati u logorima. Svjedočanstva iz Staljinova Gulaga također nisu novost – Ciligin francuski prvijenac U zemlji velike laži (1938.) to nabolje dokazuje. Četiri godine nakon Ciligina svjedočanstva, Živojin Pavlović je 1940. godine u Beogradu objavio u vlastitome izdanju Bilans sovjetskog termidora. Prikaz i otkrića o delatnosti i organizaciji Staljinskog terora. Mali boom logoraških svjedočanstava u Hrvatskoj dogodio se 1980-ih godina (Zatvorska i sibirska sjećanja. 1926–1957 J. Baranovskoga 1981., Sibirski pečat V. Oreškoga i M. Nikolića 1983., Od Ugljena do Varkute B. Kuštera 1984.).

IV.

Ipak, logoraška proza Karla Štajnera, odnosno čovjeka koji je sve zapisao (kako ga naziva Petar Požar u knjizi Jugoslaveni – žrtve staljinističkih čistki) po mnogočemu je posebna. Kao prvo, ona nije tek puko arhiviranje traumatičnog sjećanja, no razlikuje se i od logoraške proze kakvu su u Rusiji pisali A. Solženjicin, V. Šalamov, V. Grossman i S. Dovlatov. Štajner nastavlja čak i kronološki ondje gdje je stao Ante Ciliga, koji iz sibirskoga logora odlazi 1935. godine – godinu dana prije Štajnerova uhićenja 1936. godine. Samo, dok je U zemlji velike laži objavljena već 1938. godine, i to na francuskome jeziku u Parizu, knjiga 7000 dana u Sibiru na svoju publikaciju trebala je čekati punih 14 godina (napisao ju je još 1958. godine!), i to zato što svoja sjećanja taj uvjereni komunist nije htio "prodati" Zapadu. Osim što je Štajner s nevjerojatnom preciznošću rekonstruirao a) privatni kronotop svoga dvadesetogodišnjeg progonstva i b) traumatične epizode iz sibirskoga Hada, 7000 dana u Sibiru su, žanrovski gledano, neodredivi. Štajner je u njima ponajmanje analitični komentator, a ponajviše svjedok, pripovjedač vlastitih sjećanja, prognanik koji će do kraja života upravo u sjećanjima tražiti svoje utočište. Stoga Štajnerov rukopis nudi mnoštvo mogućih čitanja. Budući da je u Gulagu proveo čak dvadeset godina (dulje od Cilige i mnogih čuvenih ruskih logoraša, kao što je Solženjicin) te da je svoje sjećanje fiksirao vrlo minucioznim bilježenjem logoraškoga sustava i njegove svakodnevice, Štajnerova se knjiga može čitati kao svojevrsna fenomenološka studija[4] o "državi koje nema na zemljopisnoj karti. Zove se Gulag. A stanovnici te velike države, kojih je na temelju prebrojavanja iz godine 1938. bilo 21,000.000, zovu se logoraši" (Štajner 1978: 238).

V.

Štajnerove 474 stranice svjedočanstva o fenomenu države na dalekom Istoku za čije su postojanje znali svi, no to nitko nije htio i mogao javno govoriti, trebale bi postati obavezni prilog znanstveno-analitičkim studijama o Gulagu, kao što su, recimo, već spomenuta povijesno-dokumentarna knjiga Povijest Gulaga Anne Applebaum i Preživjeli iz Gulaga. S one strane sovjetskog sustava Nanci Adler ili Èkindova kulturološka studija o metamorfozama pamćenja poslije Gulaga, pa čak i Agambenova metaparabola o preživjelim svjedocima. Svoje je minuciozno dokumentarističko bilježenje života i svakodnevice u logoru Applebaum podijelila u 12 kategorija, u kojima je sintetizirala brojna svjedočanstva i dokumentarnu građu. Štajnerovo se dvadesetogodišnje sjećanje na Gulag dotiče svih dvanaest aspekata koje izdvaja Applebaum – od uhićenja, zatvora, dolaska u logor i razvrstavanja, logoraškoga života, rada u logorima, sustava kazni i nagrada, čuvara, zatvorenika, žena i djece do umirućih, kao i strategija preživljavanja te naposljetku bunta i bijega. Štoviše, čini se da je u "modernom barbarstvu" – kako je Štajner u knjizi prozvao staljinizam – moguće zamijetiti i neki red, odnosno određenu simetriju u iskustvima logoraša. Tako su Štajnera, kao i mnoge druge, uhitili u najranjivije i najnesigurnije doba dana – noću (što Applebaum opisuje kao iznimno učestalu pojavu), i to tipičnim lupanjem na vrata pod izlikom hitnih intervencija ili lažnim predstavljanjem. Grubim birokratskim izrazom te imperativnim iskazima, svojstvenim sovjetiziranome ruskom jeziku, 4. studenog 1936. godine započelo je putovanje onkraj života i nadomak smrti austrijsko-hrvatskoga komunista Karla Štajnera:

− Nalog za hapšenje – reče grubo (…) – Ustanite! – naredi oficir (…) – Naprijed! – poviče oficir i uputi se prema vratima (…) Pred vratima je stajao automobil (…) – Vozi! – zapovijedi. Auto je jurio ulicama Moskve koja je još spavala. Pokušavao sam shvatiti što se događa, ali u ušima mi je još odjekivao ženin plač. Bilo mi je kao da se opraštam od života (Štajner 1978: 12).

VI.

I Štajner spada, poput Solženjicina, Levija ili Cilige, u svjedoke koje je Agamben nazvao idealnima – ostatak je života posvetio svjedočenju i rekonstrukciji proživljenoga u ime onih koji na to više nisu imali prava: "U tamnicama NKVD-a, u ledenoj pustinji Dalekoga sjevera, svugdje gdje su moje patnje prelazile ljudsku granicu i mjeru, nosio sam u sebi jednu jedinu želju: da sve to preživim i da čitavom svijetu, a ponajprije partijskim drugovima i prijateljima ispričam kakve smo strahote prepatili" (Štajner 1978: 7). Štajner je već u uvodu dao naputak kako čitati njegov tekst, odredivši granice između pamćenja i proživljenoga: "Ono što sam rekao u ovoj knjizi ne treba shvatiti kao sumiranje svega što sam proživio, nego samo kao mali odlomak onoga što se zaista dogodilo" (1978: 8). Iako se Štajnera u publicistici nerijetko uspoređuje s Aleksandrom Solženjicinom (ili ga se čak naziva hrvatskim Solženjicinom), koji je zbog svoga Arhipelaga Gulag (objavljen dvije godine nakon Štajnerove sibiriade, 1973. godine) stekao svjetsku slavu, istina je da ta dva djela, osim privilegirane uloge svjedoka Gulaga, gotovo ništa drugo ne spaja. Već i Solženjicinov naslov upućuje na to da je Arhipelag Gulag imao sveobuhvatnije pretenzije, odnosno da se sa svoja tri sveska s dvjestotinjak svjedočanstava, htio prometnuti u svojevrsnu enciklopediju staljinističkoga logoraškog svemira. Štajner nije bježao od tuđih života i sudbina u svojoj naraciji, uz uvjet da su bili na ovaj ili na onaj način isprepleteni s njegovim putem. Indikativna je i sama posveta njegova rukopisa – Štajner ga posvećuje ženi Sonji koja ga je čekala 20 nevjerojatnih godina. Solženjicin ga pak posvećuje neodređenom adresatu, odnosno maksimalističkim svima, donekle se ispričavajući za iskustvo koje nema: "Posvećujem svima onima koji zbog uskraćenoga života ne mogu ispričati. I neka mi oproste što nisam sve vidio i sve zapamtio, što se nisam svega dosjetio" (Solženjicin, el. publ.). Štajnerovih 7000 dana nikada nisu imali monumentalno-maksimalističke, već, upravo suprotno, činjenično-intimističke pretenzije, na što je i sam ukazao pozivajući se na ograničenost svoga pamćenja: "Kad bih htio ispričati sve što sam s desecima tisuća ljudi doživio za tih dvadeset godina u sovjetskim tamnicama i logorima, trebalo bi da imam nadljudsko pamćenje (…) Rijetko sam se upuštao u analize i komentare događaja. Htio sam u prvom redu opisati gole činjenice" (Štajner 1978: 8).

I upravo nedostatak analiziranja i moraliziranja (osim otvorenoga antistaljinizma) daje Štajnerovoj logoraškoj prozi dodatnu vrijednost, pretvarajući je u svojevrsni roman-svjedočanstvo, što nije pošlo za rukom ni Ciligi ni Solženjicinu. Varlam Šalamov (s kojim Štajner dijeli mnogo više sličnosti nego sa Solženjicinom) gole je činjenice o kojima je pisao Štajner nazvao "novom prozom":

Vlastita krv, vlastita sudbina – to su interesi suvremene književnosti. Ako pisac piše svojom krvlju, onda nema potrebe da posjećuje Butirski zatvor zbog prikupljanja građe (…) ne samo da se traže novi načini prikazivanja, nego i drugačiji putevi usvajanja i razumijevanja (…) Suvremenu novu prozu mogu stvarati samo oni ljudi koji savršeno poznaju vlastiti materijal, oni kojima ovladavanje materijalom, odnosno njegova umjetnička prerada nije samo književna zadaća nego dug, moralni imperativ (Šalamov, el. publ.)

VII.

Sjećanja Karla Štajnera nesumnjivo spadaju u "novu prozu", o kakvoj piše Šalamov u predgovoru svojih Kolimskih priča jer se u njima životni materijal preslikava u književni tekst, odnosno ta se dva entiteta slijevaju u isti rukavac. Ispisujući taj mali odlomak "vlastite krvi", odnosno sjećanje koje samim činom ispisivanja postaje povijest (podsjeća nas Pierre Nora), Štajner dokazuje da nije stvaralački turist[5], da nije Orfej koji se spušta u pakao, nego Pluton koji izranja iz njega. Danilo Kiš bi u Šalamovljevoj koncepciji bio Orfej, neka vrsta ”umjetnika-turista” koja je građu za svoju Grobnicu Borisa Davidoviča prikupljao upravo u Štajnera. O tome svjedoči u predgovoru engleskoga izdanja Štajnerove knjige te u eseju objavljenom u časopisu The New York Times, 10. srpnja 1988. godine. Štoviše, Kiš tom prilikom otvoreno priznaje da mu je Štajner bio vodič od neprocjenjive važnosti u pisanju zbirke priča Grobnice za Borisa Davidoviča, zbog čega mu je posvetio priču Magijsko kruženje karata.

Kiš je uistinu obilno koristio Štajnerovu građu ili, Šalamovljevim rječnikom, Štajnerovu krv, no ne samo da posrijedi nije plagijat nego je riječ o dva posve drugačija teksta, stila i jezika. Predrag Matvejević je te nepobitne razlike vrlo koncizno sažeo, ustanovivši da su obojica napisala dva formativna teksta u jugoslavenskoj književnosti druge polovice 20. stoljeća, samo što je Štajner to "učinio na svojoj iskustveno-doživljajnoj razini, Kiš pak u svijetu prave umjetničke literature" (Matvejević, el. publ.). O posve različitoj percepciji i pripovjednim strategijama govori jedan sitni autobiografski detalj, s kojim Kiš otvara svoj američki esej o Karlu Štajneru:

U baru zagrebačkoga hotela Intercontinental 1976. godine trebao sam upoznati čuvenoga svjedoka Gulaga, autora knjige 7000 dana u Sibiru, koja mi je bila dragocjeni vodič pri pisanju Grobnice za Borisa Davidoviča i kome sam posvetio jednu od priča iz te knjige. Odjednom prilazi našem stolu rumen živahan gospodin srednjega rasta i čvrste građe, s kratko podšišanom kosom i šeširom u ruci. Ne, to nije on! Ne može biti on (…) "Na jednom mjestu u knjizi spominjete tapete", nastavlja (…) "Ah, mladi čovječe", odmahuje Štajner rukom, "u to vrijeme nije moglo biti tapeta u Rusiji!" Pokušavao sam mu objasniti da sam taj podatak o zidnim tapetama pronašao u nekoj enciklopediji i da sam ga upotrijebio upravo kao bizarnu činjenicu koja podsjeća na anakronizam. Štajner odmahuje rukom kao čovjek koji je već naviknut da mu ljudi ne vjeruju ni u važnije očiglednije stvari (Kiš, el. publ.).

Dakako, te su sitnice bile posve irelevantne Kiševoj (umjetničkoj) koncepciji Grobnice Borisa Davidoviča, no Štajneru su to važni faktografski dokazi. To ni ne čudi. Jedan je od njih postao pisac silom prilika; pisac je postao samo zato da svjedoči o traumi proživljenoga, dok je drugi pronalazio načine prikazivanja te traume. To se duboko poznavanje materijala odražava i na samome jeziku. Općenito, miris smrti čovjeka tjera na drugačiji tip pisma, kao što je slučaj s pisanjem u progonstvu[6]. Šalamov tvrdi da se nadomak smrti piše jezikom koji je lišen izlišnih umjetničko-izražajnih sredstava.

VIII.

Štajnerove su činjenice natopljene krvlju te su uistinu, kao što je najavio u predgovoru, gole – bez ornamentalnosti. Možda je ogoljena jednostavnost Štajnerova diskursa posljedica njegova podrijetla[7]. Čini mi se da to može samo djelomično objasniti nagost njegove proze. Taj grafičar-slovoslagar po struci drugačije ni nije mogao izraziti dvadeset godina nadljudske patnje. Takav se tekst i čita kao sam događaj, a ne njegov opis. Tako piše Levi, tako piše Štajner. Doduše, logor je od njih učinio književnike-svjedoke (obojica su pisala samo o tome). Ogoljelim rečenicama, bez viškova i kićenja, svoja logoraška sjećanja piše i Šalamov, koja za njega to i nisu: "Kada me pitaju što pišem, odgovaram im da ne pišem sjećanja. Nema sjećanja u Kolimskim pričama. To nisu ni priče. Ispravno bi bilo reći da se trudim ne pisati priču, nego to što se ne bi smatralo književnošću. Ne pišem dokumentarnu prozu, nego prozu koja je proživljena kao dokument" (Šalamov, el. publ.). Upravo je taj redukcionizam pisma podario tekstu-događaju neku novu vrstu očuđenja – ovoga puta emocionalnoga. Čitajući suzdržani prikaz strašnoga, ono postaje još strašnije i još užasnije. Kao da se iz pijeteta prema nehumanoj okrutnosti koju nastoji dočarati, stilski manirizmi moraju stišati, oni su prigušeni kako bi užas materijala mogao dominirati, jer posrijedi nije običan stvaralački proces.

IX.

Štajnerova književnost svakako nije ”lijepa književnost”. Štajnerova je književnost moralna. Čak i sveta, natopljena nadljudskom patnjom i stvarnom, a ne fikcionalnom, krvlju. Slično je rekao Šalamov, objašnjavajući razvoj proze nakon Gulaga: "Logoraška tema u najširem mogućem smislu, kao i u onom najužem, osnovno je pitanje našega vremena. Zar uništavanje čovjeka pomoću države nije ključno pitanje našega vremena, našega morala – pitanje koje se tiče psihologije svake obitelji?" (Šalamov, el. publ.). Ètkind je u svojoj studiji u kojoj je nastojao razlikovati traumu i tugu zaključio da su sovjetski logori bili specifični po tome što nisu bili "logori smrti; oni su bili logori mučenja (…) Gulag nije radio na tome da uništi zatvorenike, nego zato da im razori jezik i svijet" (Ètkind 2016: 47). Možda otuda i lapidarnost izraza koja se često susreće u tzv. logoraškoj prozi. "Povijest nudi dubinu epohi lišenoj dubine, istinite priče epohi lišenoj pravog romana. Sjećanje je promaknuto u središte povijesti: tako oplakujemo gubitak književnosti" − ustvrdio je Nora (Nora 2007: 165). Sjećanje je kod Štajnera promaknuto u središte života. Tako oplakuje gubitak "najljudskijih osjećaja" (Štajner 1978: 474).

X.

Poznato je da su u staljinističkoj totalitarnoj Rusiji postojale dvije stvarnosti. Jednu Mihail Èpštejn postmodernistički definira kao hiperstvarnost (i objašnjava kao carstvo ideja u koje su povjerovali milijuni, zbog čega i nije podložna preispitivanju kroz tradicionalnu dihotomiju laž-istina). Drugu stvarnost pak predlažem nazvati nestvarnošću (u dvojakom značenju: kao tajna parastvarnost i kao nezamisliva stvarnost, nestvarno teška). Da je ta liminalna logoraško-prognanička perspektiva jedina mogućnost iz koje se dade spoznati "pravu" stvarnost dao je naslutiti i sam Štajner: "Da bi se znalo što se ovdje događa, valja biti u našem položaju" (1978: 239).

 

[1] O nelagodi i problemima povratnika iz Staljinovih čistki piše Nanci Adler u knjizi Preživjeli iz Gulaga. S one strane sovjetskog sustava (The GulagGulagGulag Survivor: Beyond the Soviet System, 2004.).

[2] U Auschwitzu su takve nazivali "Muselmänner", a u sovjetskim logorima "dohodjagi" (krajnje iscrpljeni i izmučeni ljudi na rubu života).

[3]V. Oreški, M. Nikolić Sibirski pečat, Zagreb: SNL, 1983; P. Požar Jugoslaveni – žrtve staljinističkih čistki, Beograd: Nova knjiga, 1989.; I. Očak Staljinski obračun s jugoslavenskim partijskim rukovodstvom u SSSR-u, u: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Zagreb, Vol. 21, 1988. i dr.

[4] Drugim riječima, i kao sjećanje i kao povijest (onako kako ih razgraničava Pierre Nora u članku Između Pamćenja i Historije. Problematika mjesta, u: Kultura pamćenja i historija, prir. Maja Brkljačić i Sandra Prlenda, Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga, 2006.

[5] Za Šalamova su turisti oni književnici koji, umjesto da sudjeluju u drami života, ostaju postrani.

[6] O tome sam pisala u knjizi Poetika progonstva. Gor'kij i Bulgakov između srpa i čekića, Zagreb: Naklada Ljevak, 2013.

[7] Štajner je Austrijanac kojemu hrvatski nije materinski jezik, no pitanje jezika za čovjeka koji je pola svoga proživio u ruskom progonstvu, a drugu polovicu u izabranoj (no ne i "rođenoj" domovini), vrlo je složeno.

 

Ivana Peruško Vindakijević 

Skraćena verzija teksta Grobnica za Karla Štajnera. 7000 dana u Sibiru (objavljenog u knjizi Od Oktobra do otpora. Mit o sovjetsko-jugoslavenskom bratstvu u Hrvatskoj i Rusiji kroz književnost, karikaturu i film. 1917.–1991., Fraktura, 2018.)

Ivana Peruško Vindakijević docentica je na Katedri za rusku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Dosad je objavila monografiju Poetika progonstva. Gor’kij i Bulgakov između srpa i čekića (2013., Naklada Ljevak) te priredila, uredila i djelomično prevela zbirke Kako se kalio Majstor. Rana proza Mihaila Bulgakova (2013., Naklada Ljevak) i Potemkinovo selo. Antologija kraće ruske proze (post)perestrojke (2016., Fraktura).

Možda će vas zanimati
Povratak imaginacije
Homepage jordane mathieu aetxqbpsmem unsplash 04.12.2020.

Istinite basne

"Sve je počelo onog dana kada je upaljač progovorio." Haytham el-Wardany

Piše: Booksa

Povratak imaginacije
Homepage aaron burden t2b1z jpt w unsplash 02.12.2020.

Ja, anarhista

"Hiljadudevetstodevedeset i šeste, u augustu, osam mjeseci poslije Dejtona, otišao sam u United States Of America." Damir Avdić

Piše: Booksa

Povratak imaginacije
Homepage greg panagiotoglou ptljymudds4 unsplash 01.12.2020.

Džalal al Ahmadi (pjesme)

U sklopu temata "Povratak imaginacije" donosimo nekoliko pjesama Džalala al Ahmadija.

Piše: Booksa

Povratak imaginacije
Homepage lukas stoermer  0j8obmqbrg unsplash 30.11.2020.

Gdje si ti u ovom svijetu?

"Jedne hladne noći krajem veljače u pustoj zemlji okruženoj golemim nazubljenim planinama stajao sam na makadamskoj cesti sličnoj svakoj drugoj cesti u ovom ruralnom predjelu." Shahram Khosravi

Piše: Booksa

Povratak imaginacije
Homepage k worthington iotl9 zfmwu unsplash 30.11.2020.

Povratak imaginacije

Tekstovi koje u ovom tematu donosimo pozivaju nas da se današnjom stvarnosti pozabavimo iz pozicije kojoj ne fali mašte da predloži drugu vrstu zajedništva.

Piše: Booksa

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu