Page arrow
Bek 728x90px 1Bek logo boja negativ 2 300x250

Gdje si ti u ovom svijetu?

Large lukas stoermer  0j8obmqbrg unsplash Lukas Stoermer; Unsplash.
Ponedjeljak
30.11.2020.

1987

Jedne hladne noći krajem veljače u pustoj zemlji okruženoj golemim nazubljenim planinama stajao sam na makadamskoj cesti sličnoj svakoj drugoj cesti u ovom ruralnom predjelu. Prošla je ponoć, cijeli krajolik bio je zavijen u tišinu. Cesta je razdvajala Iran od Afganistana. Ona je bila granica. Smrtna tišina okruživala je cestu, jednu od najkrvavijih u svijetu, dok je pritajeno čekala na sljedeću žrtvu. Noć je bila bez mjesečine. “Dobro! Mrak nas štiti,” rekao je moj krijumčar. Zaista nije pošteno nazivati ga krijumčarom, jer me je on spasio od izvjesne smrti u užasnom ratu. Makadamska cesta razdvajala je dvije države, određivala dvije vrste ljudskih bića. Prema zakonu to nije bila cesta već oku nevidljiv zid.

“Ako zakoračim”, pomislio sam, “bit ću negdje drugdje. Kad dotaknem tlo s druge strane ceste, neću biti ista osoba. Ako napravim taj korak, bit ću ‘ilegalna’ osoba i svijet više nikad neće biti isti”. Te sam noći zakoračio i započela je moja odiseja ‘ilegalnosti’.

2004

Fatemeh-Kian G.S., pedesetogodišnja iranska transseksualka počinila je samoubojstvo u prihvatnom centru za strance sjeverno od Stockholma 25. svibnja. Pobjegla je iz Irana zbog svoje seksualne orijentacije i u studenom 2001. godine zatražila azil u Švedskoj. U Iranu ju je moralna policija bila uhitila i osudila na 50 udaraca bičem zbog homoseksualnosti. Pred kraj 2002. godine njezinu aplikaciju za azil odbio je Švedski migracijski odbor a kasnije, u veljači 2004. godine, i viši sud. Vjerovala je da će biti strogo kažnjena ako je pošalju nazad u Iran. Unatoč činjenici da nije imala putovnicu, policija ju je nasilno pokušala odvesti u iransku ambasadu pred kraj ožujka 2004. godine, ali se opirala i odbila surađivati. Smještena je u prihvatni centar za strance sjeverno od Stockholma. Jedan je prijatelj svjedočio da je osoblje u centru bilo iznervirano njezinom nesuradnjom. Izolirali su je i ignorirali njezine molbe za medicinskom njegom. Patila je od psihološkog stresa i nesanice, ali njezini zahtjevi za liječenjem nailazili su na nevjericu i ravnodušnost. Napuštena i depresivna pokušala je samoubojstvo početkom svibnja, ali su je drugi pritvorenici spasili. Hospitalizirana je preko noći a sljedeći dan vraćena u centar uz optužbe da je simulirala samoubojstvo. Od tad joj je psihološko stanje propadalo.

Aktivisti koji su je susreli u centru kažu da je Fatemeh-Kian patila od stalne vrtoglavice i stresa. Imala je i fizičke ozljede. Prijatelj koji je vidio tijelo Fatemeh-Kian u mrtvačnici fotografirao joj je stopala koja su bila teško ozlijeđena. Fatemeh-Kian zatražila je pomoć samo četiri dana prije smrti kazavši da je bolesna i da ne može spavati. Zatražila je liječnika, ali joj je zahtjev odbijen. Osoblje centra zateklo je 25. svibnja Fatemeh-Kian mrtvu u njezinoj sobi. Počinila je samoubojstvo antidepresivima jer je bila sama i jer joj nisu vjerovali. Kasnije se ispostavilo da nije bilo dokumentacije o njezinom prvom pokušaju samoubojstva te da osoblje nije znalo za njezino psihološko stanje.

Fatemeh-Kian G.S. koja je prema službenicima koji su radili na njezinom slučaju i prijateljima bila ateist sahranjena je na muslimanskom dijelu groblja pored prihvatnog centra za strance a na njezin grob stavljen je jednostavan metalni znak u obliku križa. Kad sam u siječnju 2007. godine posjetio njezin grob još uvijek nije bilo nadgrobnog spomenika na kojem bi se vidjelo tko je tu sahranjen. Općinsko vijeće smatralo je da se lokalni prihod od poreza ne treba koristiti za nadgrobni spomenik za Fatemeh-Kian.

Agonija njezinog života i smrti, njezina tjelesna, seksualna i geografska izmještenost, njezina potraga za nadom i gubitak nade u švedskom pritvoru, te konačno njezina izmještenost čak i nakon smrti, čime je otuđenost dovršena, otvorila mi je oči, vidio sam u kakvom svijetu živimo.

Ovdje se radi o granicama i onima koji ih prelaze. Paradigmatska slika svijeta danas je bez sumnje slika tijela zbijenih među paletama u kamionu. Slika je dobivena rendgenskom kamerom na međudržavnoj granici. Otkriva one koji su nevidljivi, ljude bez dokumenata na krivoj strani granice. Rendgenska slika pokazuje gola, bijela tijela na crnoj pozadini – siluetu ljudskih bića. Metaforički, i ljudska bića su gola: bez svojih političkih prava. Slika prikazuje depolitizirano tijelo, riječima Giorgia Agambena – homo sacer – koje personificira “goli život”, što se razlikuje od politiziranog oblika života kojeg eksplicitno predstavlja ideja državljanstva. Rendgenska slika svjedoči o hegemonskoj topografiji granica.

Naše vrijeme je vrijeme trijumfa granica, epoha fetišizma granice. Granice određuju kako svijet izgleda. Karta predstavlja svijet kao mozaik zajednica, nacija, s jasnim rubovima i različitim bojama. Granice su napravljene kako bi označile razliku. Današnja politička karta sliči, kako kaže Ernest Gellner, Modiglianijevoj slici: “uredne plohe su jasno odvojene jedna od druge, općenito je jasno gdje jedna završava a druga počinje, i ne postoji gotovo nikakva dvosmislenost ili preklapanje” (Gellner 1990:139–140). Između granica ne postoji prekid. Granice se čine nesalomljivim, kao da su oduvijek bile tu. Prirodne barijere, poput rijeka, planina i pustinja, koriste se da označe granice i da ih tako učine prirodnim. Na taj način granice se predstavljaju kao primordijalne, bezvremene, kao dio prirode.

Granice simboliziraju suverenost država. Država-nacija može se zamisliti (Anderson 1983) samo kroz svoje granice. Sustav države-nacije temelji se na funkcionalnom spoju između određene lokalizacije (teritorij) i određenog poretka (država), spoj posredovan automatskim propisima za upis života, bilo pojedinačnog ili nacionalnog. (Agamben 2000:42). U sustavu države-nacije, zoé, goli biološki život odmah je pretvoren u bios, politički život ili državljanstvo. Veza između života/smrti i nacije postaje očigledno naturalizirana u jeziku. Izrazi “nativan” (dobiven rođenjem) i “nacija” imaju isti latinski korijen kao i riječ rođenje, nascere.

I dok su granice manifestacija nacionalne imaginacije, one su također tjelesna iskustva. Građene su da bi se osjetile. Granice su konstruirane tako da se dobro vide: znakovima, bojama, ogradama i betonom. Uistinu, oblikovane su da proizvedu bol i ozlijede tijela. Bodljikava žica rasiječe tijelo svakog onog koji pokuša proći kroz nju. Grade se visoki zidovi da bi ozlijedili one koji se na njih pokušaju popeti. Ako im sama granica ne naškodi, putnicima bez dokumenata tjelesne povrede nanosi granična policija. Silovanje kao “tarifa” za prelazak granice čest je običaj duž mnogih granica. Granice imaju i okuse. Kroz pustinju u Arizoni oni koji prelaze granicu osjećaju je u suhim ustima u kojima pojačana žeđ izaziva metalni okus. Granice su oblikovane da ih se doživi i osjećajno. Okus granice nepoželjnim putnicima naznaka je poniženja i srama.

Granice država-nacija tako su počele predstavljati prirodni poredak u mnogim sferama ljudskog života (Malkki 1995a:5).Granice nisu više samo rubovi države. “Granice oblikuju naš doživljaj svijeta… razmišljanje o granicama je glavna sastavnica naše svijesti o svijetu“ (Rumford 2006:166). Granice su glavne referentne točke osjećaja zajednice, identiteta. One nisu samo izvanjska realnost već i ‘test karta’ koja se nalazi svugdje i nigdje (Balibar 2002:78).

Nacionalni poredak stvari obično se predstavlja kao normalan ili prirodan poredak stvari. Samo po sebi je jasno da su “stvarne” nacije fiksirane u prostoru i označene njihovim granicama. (Malkki 1992:26). Malkki tvrdi da oprirodnjavanje graničnog režima dovodi do toga da prelazak granice vidimo patološki (1992:34). Vjeruje se da izmještenost – ili botaničkim žargonom nacionalnog poretka, iskorijenjenost – dovodi do “neprirodnog” načina bivanja. Prelasci granice prekidaju vezu između “nativnosti” i nacionalnosti te dovode državu-naciju u krizu.

Prema ovom gledištu povreda graničnog režima povreda je etičkih i estetičkih normi. Ako neidentificirani tražitelji azila i nedokumentirani imigranti u sustavu države-nacije predstavljaju takav “uznemirujući element, to je ponajprije stoga što time prekidaju kontinuitet između čovjeka i državljanina, između rođenja i nacionalnosti, stvaraju krizu izvorne fikcije moderne suverenosti”[1] (Agamben 1995). Ne iznenađuje da ih se vidi kao političku i simboličku prijetnju nacionalnom suverenitetu ili čistoći. Mary Douglas je u Čisto i opasno (1966) pokazala kako je odvajanje čistog od nečistog mehanizam očuvanja društvene strukture i određivanja što je moralno prihvatljivo. Nedokumentirani migrant i oni koji nedozvoljeno prelaze granicu prljavi su i prljaju zbog same činjenice da ih se ne može klasificirati (Malkki 1995a; 1995b). Kao “prijelazna bića [oni] posebno onečišćuju jer nisu ni jedno ni drugo, ili su možda oboje, ili nisu ni tu ni tamo… i u najmanju ruku su ‘na pola puta’ između svih poznatih fiksnih točaka u prostor-vremenu kulturne klasifikacije” (Turner 1967:97).

Kroz političko-pravni govor i regulaciju ovaj sustav stvara politizirana ljudska bića (državljanina države-nacije), ali i nusproizvod, politički neidentificiran “ostatak”, “ono što više nije ljudsko biće” (Schütz 2000:121). Tražitelji azila i iregularni migranti bez države, koje se šalje amo-tamo između suverenih država, ponižava i predstavlja kao prljava tijela koja prljaju, isključeni su i postaju detritus čovječanstva što živi uzaludne živote (Rajaram and Grundy-Warr 2004). Moderna država-nacija uzima pravo da prosuđuje o razlici između korisnih (zakonitih) i uzaludnih (nezakonitih) života (Bauman 2004:33).

Ovi uzaludni životi su homo sacer današnjice. Agamben (1998) koristi izraz homo sacer iz rimskog prava kako bi opisao postojanje i uvjete onoga kome je oduzeto članstvo u društvu pa time i njegova ili njezina prava. Prema rimskom pravu homines sacri se moglo ubiti bez da se to smatra umorstvom. Homo sacer je sveden s potpuno političkog bića na jednostavno biološko ili prirodno tijelo kojem su oduzeta sva prava. U svom svojstvu kao homines sacri iregularni migranti ostaju ranjivi ne samo na državno nasilje (kroz regulaciju, političke dogovore, zakone, prioritete i policiju) već i na nasilje običnih građana bez mogućnosti da se zaštite ili brane (Rajaram and Grundy-Warr 2004:57).

„Ilegalni“ prelazak granice dovodi u pitanje sakramentalne aspekte graničnih rituala i simbola. Štoviše, na njega se gleda kao na zločin koji zavređuje kaznu. Graničnim sustavom upravlja kriminalizacija: kako kaže Simon (2007) “upravljanje kroz zločin” čini zločin i kaznu institucionalnim kontekstom u kojem se zločinačka populacija (na primjer siromašni, „ilegalni“ imigranti, tražitelji azila i „teroristi“) konstruira i isključuje (pogledaj i Rose 1999:259). Upravljanje putem kriminalizacije opravdava se zaštitom državljana od prijetnji anti-državljana (pogledaj Inda 2006). Kriminalci, siromašni ljudi, beskućnici, nedokumentirani imigranti i neidentificirani tražitelji azila se svi vide kao prijetnje dobrobiti društvenog tijela. Kazna za imigraciju “uspostavlja i čuva granice, nadgleda ne-državljane, identificira one koje se smatra opasnim, zaraženim, prevrtljivim ili osiromašenim te im odbija ulazak ili ih izbacuje van” (Pratt 2005:1). Ciljajući nepoželjne ne-državljane upravljanje putem kriminalizacije provodi se kroz strože kontrole vanjskih i unutarnjih granica, pritvaranja i prinudnu deportaciju. Država izvodi granicu na putujućim tijelima (Wilson and Weber 2008).

Za neke ljude – sve vrste migranata i ljudi koji žive uz granice – prelazak granica je neizbježan dio života, način postojanja u svijetu (Willen 2007). Na temelju rasno diskriminatornog načina razmišljanja, granice reguliraju kretanja ljudi. Dok jedna mala kategorija ljudi uživa neograničena prava mobilnosti, većina ljudi je zapela unutar granica. Regulacija mobilnosti funkcionira kroz društveno razvrstavanje koje obuhvaća seksualne, rodne, rasne i klasne nejednakosti. Društveno razvrstavanje putnika počinje daleko prije nego što dođu do granice (Wilson and Weber 2008). Putnici iz “sumnjivih” država predmet su rigorozne kontrole putem strogog viznog procesa.

Međutim, granice su i mjesta prkosa i otpora. “ilegalni” prelazak granice i same granice definirani su jedni drugim: postojanje granica je sam temelj ovog načina putovanja (Donnan and Wilson 1999:101). Migracija i granice definirani su i u odnosu jednog naspram drugog. Gdje postoji granica, postoji i njezin prelazak, kako legalan tako i ilegalan.

U mom stažu antropologa zapanjilo me je kako se iskustva mojih sugovornika preklapaju s mojim vlastitim iskustvom granica, potvrđuju ga, upotpunjuju i prizivaju. Sličnosti između subjektivnih iskustava sugovornika i mog vlastitog zamagljuju razliku između antropologa i sugovornika. To dovodi u pitanje nametnute identitete i granice te nudi oblike značenja koja su alternativna dominantnom diskursu (Pratt 1992).

Poetskim mišljenjem mi se ne usredotočavamo niti na vlastitu subjektivnosti niti na objektivnost svijeta, već na ono što se javlja u prostoru između (Stoller 2009). Iz tog prostora može se ispričati priča o onima čija je povijest satrana pod nogama. Kao i Benjamin u djelu Das Passagen-Werk, kroz poetsko mišljenje postaje se „krpar“ koji skuplja ono što je otpalo od povijesti, sabire sve što je odbačeno. Slijedeći Benjamina vjerujem da “će otpadni materijali ući u značajne odnose a fragmenti se koristiti da se dobije novi pogledi na povijest” (Benjamin 2007:252–253): kako bi se sakupile priče „ilegalnih”, ljudi bez države, neuspješnih tražitelja azila, nedokumentiranih i neregistriranih ljudi, onih koji su skriveni i tajni.

Shahram Khosravi

Ulomak iz knjige 'Illegal' Traveller ( Palgrave Macmillan, 2010). S engleskog prevela Miljenka Buljević.

 [1] Homo sacer. Suverena moć i goli život, s talijanskog preveo Mario Kopić (Multimedijalni institute, 2004)

Shahram Khosravi je profesor socijalne antropologije na Sveučilištu u Stockholmu. Bavi se istraživanjem antropologije Irana i Bliskog istoka, migracijama, prognaništvom i proučavanjem granica. Autor je knjiga: Young and Defiant in Tehran (2008, University of Pennsylvania Press), The Illegal Traveler: an auto-ethnography of borders (2010, Palgrave), Precarious Lives: Waiting and Hope in Iran (2017, University of Pennsylvania Press) i urednik knjige After Deportation: Ethnographic Perspectives (2017, Palgrave). Redovito objavljuje u međunarodnom tisku i piše fikciju.

Možda će vas zanimati
Povratak imaginacije
Homepage jordane mathieu aetxqbpsmem unsplash 04.12.2020.

Istinite basne

"Sve je počelo onog dana kada je upaljač progovorio." Haytham el-Wardany

Piše: Booksa

Povratak imaginacije
Homepage od oktobra do otpora 300dpi 1 03.12.2020.

7000 dana u Sibiru Karla Štajnera

...ili golo pripovijedanje preživjelog Jugoslavena. Ivana Peruško Vindakijević

Piše: Booksa

Povratak imaginacije
Homepage aaron burden t2b1z jpt w unsplash 02.12.2020.

Ja, anarhista

"Hiljadudevetstodevedeset i šeste, u augustu, osam mjeseci poslije Dejtona, otišao sam u United States Of America." Damir Avdić

Piše: Booksa

Povratak imaginacije
Homepage greg panagiotoglou ptljymudds4 unsplash 01.12.2020.

Džalal al Ahmadi (pjesme)

U sklopu temata "Povratak imaginacije" donosimo nekoliko pjesama Džalala al Ahmadija.

Piše: Booksa

Povratak imaginacije
Homepage k worthington iotl9 zfmwu unsplash 30.11.2020.

Povratak imaginacije

Tekstovi koje u ovom tematu donosimo pozivaju nas da se današnjom stvarnosti pozabavimo iz pozicije kojoj ne fali mašte da predloži drugu vrstu zajedništva.

Piše: Booksa

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu