Page arrow
Bek 728x90px 1Bek logo boja negativ 2 300x250

Istinite basne

Large jordane mathieu aetxqbpsmem unsplash Jordane Mathieu; Unsplash.
Petak
04.12.2020.

Dessau, 2019.

Sve je počelo onog dana kada je upaljač progovorio.

“Ja sam vatra, vi ste ubojice,” rekao je.

Nitko mu nije povjerovao.

To se prvi put dogodilo dok ga je pregledavao policajac. Bio je to obični crveni upaljač, napola pun. Prije nego što ga je ubacio u plastičnu vrećicu s dokazima, upaljač je progovorio. Policajac je na trenutak zastao. Tišina. Stavio ga je u vrećicu i brzo je zapečatio.

Vrećica je ostala u ladici u policijskoj postaji. Policajac ju nije izvadio sve do dana saslušanja, koje se otegnulo kroz dugi niz godina.

Na svakom od tih saslušanja, sutkinja bi zatražila uvid u dokaze. Policajac bi donio vrećicu s dokazima, otvorio je, izvadio upaljač i stavio ga na sutkinjin stol.

Sutkinja bi postavljala pitanja o okolnostima pronalaska upaljača, a policajac bi uvijek imao isti odgovor: “Kada sam otvorio ćeliju, uhapšeni izbjeglica nije bio u njoj. Pronašao sam samo ovaj upaljač.”

Sutkinja bi ga pitala da objasni zašto je upaljač bio u ćeliji iako ga je bio zaplijenjen prethodne večer, a on bi joj odgovorio da ne zna.

Sutkinja bi prolistala dokumente pred sobom pa bi rekla: “Možda se izbjeglica kojeg ste priveli u noći sedmoga siječnja pretvorio u upaljač.”

“Nitko se ne može pretvoriti u upaljač, gospođo sutkinjo,” odgovorio bi policajac sa smiješkom.

„Gdje je onda izbjeglica nestao?“

Policajac bi slegnuo ramenima. „Možda je ispario u zrak.“

Sutkinja bi potom pregledala crveni upaljač na stolu.

Na to bi upaljač progovorio: “Ja sam vatra, vi ste ubojice.”

S čuđenjem bi pogledala policajca i upitala: “Je li ovaj upaljač nešto rekao?”

“Upaljači ne govore, gospođo,” policajac bi odgovorio.

Sutkinja bi odmahnula glavom. “Da, naravno.”

Zamolila bi policajca da odnese dokaze.

Svakog saslušanja, isti scenarij.

Na dan posljednjeg saslušanja, sutkinja je pitala šefa postaje da objasni kako je izbjeglica nestao. Nije imao objašnjenje, ali je rekao da vjeruje iskazu svoga podređenoga.

Sutkinja ga je pitala zašto se u noći kada je izbjeglica uhapšen uključio protupožarni alarm te zašto se taj događaj kasnije izbrisan iz spisa predmeta.

„Alarm se upalio zato što se zapalilo stablo u dvorištu policijske postaje,“ rekao je šef postaje. Rukom je pokazao prema prozoru pokraj mjesta gdje je sutkinja sjedila, odakle je mogla vidjeti goruće stablo.

“Sigurno znate priču o gorućem stablu,“ rekao je. „Senzori za dim su se vjerojatno aktivirali zato što je stablo blizu zgrade. Kada smo shvatili da razlog požara nije povezan s ovim slučajem, izbrisali smo taj događaj iz spisa predmeta.”

Kao što je već napravila nebrojeno puta, sutkinja zamoli da vidi dokaze.

Policajac joj priđe, otvori plastičnu vrećicu i izvuče upaljač.

Ovaj put, sutkinja je stavila plastične rukavice, uzela upaljač i pažljivo ga promotrila.

Iz upaljača se čuo slabašan glas: “Ja sam vatra, vi ste ubojice.”

Sutkinja pogleda u policajca, a on bi joj kao i inače uputio pogled nekog tko je već znao što će se dogoditi.

Pitala ga je isto pitanje kao i na svim prijašnjim saslušanjima: “Kako je upaljač završio u ćeliji ako ste ga prethodne večeri zaplijenili?”

“Ne znam.“ Isti odgovor.

Sutkinja je nastavila gledati u upaljač, čekajući da još nešto kaže. Nakrivljeno metalno lice i pogrbljeno crveno tijelo ostalo je nijemu u njenom dlanu.

Sutkinja je prvo pogledala prema šefu postaje, potom kroz prozor prema gorućem stablu, ponovno prema upaljaču, da bi na kraju udarila svojim sudačkim čekićem i izrekla presudu:

„Sud određuje da se izbjeglica smatra nestalom osobom dok ga se ne pronađe. Slučaj je zatvoren.“

Istog dana kada je sutkinja izrekla presudu, u policijsku postaju stigli su radnici da posijeku stablo. To je bilo jedino rješenje problema.

Otkada se stablo zapalilo prije četrnaest godina, nitko ga nije uspio u potpunosti ugasiti. Svaki put kada bi vatrogasci uperili snažni mlaz vode u stablo, plamen bi se ugasio, ali sljedeći dan bi se ponovno rasplamsao.

Veo tajne obavijao je vječnu vatru koja je gorjela u najstarijem stablu u gradu.

Jednom timu znanstvenika bio je dodijeljen zadatak da otkriju tajnu tog neobičnog fenomena. Postavili su razne hipoteze o razlozima neugasive vatre. Smatrali su da je razlog možda u sastavu tla bogatog ugljikom koje je održavalo stablo u zapaljivom stanju. Ali vatra je nastavila gorjeti čak i onda kada su promijenili sastav tla.

Kada je tim predložio da se stablo zajedno s tlom preseli na neko drugo mjesto, gradsko vijeće je odbilo prijedlog. Naime, stablo je bilo posađeno nakon Tridesetogodišnjeg rata te je zbog toga oduvijek bilo od iznimne vrijednosti za povijest grad.

Svake noći, tanka linija dima bi se izdignula iz stabla i proširila iznad krovova kuća. I tako je prolazilo vrijeme.

Naposljetku, znanstvenici su predložili kompromis: obrezat će grane koje su stalno gorjele. Uvjerili su gradsko vijeće da će one ponovno narasti te su tako dobili potrebnu dozvolu.

Idućega dana, ljudi su se u čudu okupili oko stabla s posječenim granama. Vatra se premjestila u nutrinu debla. Zastrašujući crveni sjaj bljeskao je kroz pougljenjenu koru.

Na dan kada je stablo trebalo biti iskorijenjeno, mnoštvo se okupilo u dvorištu policijske zgrade. Među njima je bio jedan dječak koji je upitao svoju majku što se događa.

“Iskorijenit će stablo, sine,“ reče majka. „Znaš li što to znači?”

Dječak je odmahnuo glavom.

“To je najstarije stablo u gradu. Skoro mu je četiristo godina.”

Okupljeni su promatrali kako radnici kopaju rupu oko stabla. Uskoro je po nalogu gradskog vijeća stigao veliki narančasti buldožer. Približio se deblu, zario oštre zube u iskopanu rupu i počeo trgati korijenje.

Zrak je ispunio miris duboke zemlje.

Buldožer je krenuo prema naprijed i udario u stablo. Ali ono se nije pomaknulo.

Potom je krenuo prema natrag, pa opet naprijed, svom snagom ponovno udarivši u stablo. Ovaj put se malo zatreslo.

Iako se činilo da se ništa neće dogoditi, stablo se iznenada srušilo. Krikovi promatrača pomiješali su se s bukom rušenja.

Čim se stablo ohladilo, radnici su ga počeli sječi. Nakon što je buldožer je odvukao truplo stabla, radnici su zemljom ispunili rupu i pokrili je već pripremljenim travnim busenom.

 

Na grad se spustila noć teških sjena. Nitko nije mogao mirno spavati.

Ujutro, građani su se probudili u stanju zbunjenosti i nereda. Neki su vikali, drugi su bezumno trčali ulicama. Preplašeni, uputili su se prema policijskoj postaji. Kada su stigli pred postaju, odsjekle su im se noge.

Na mjestu gdje je bilo goruće stablo, iz zemlje je izbio kamen manji od veličine osrednje lubenice.

Oko kamena stvorilo se jezerce lave. Tanki potoci užarene tekućine tekli su prema ogradi policijske postaje.

Da nije bilo prepoznatljive boje lave i vrućine koju je isijavala, okupljeni bi možda pomislili da gledaju neku umjetničku instalaciju, a ne sićušni vulkan.

 

Basra, 759.

“Jednog dana je Magarac, izmučen teškim teretom na leđima, susreo Štakora.

Ovaj mu je rekao: 'Prijatelju, vidim da si dosta smršavio.'

'Danas nosim težak teret,' odgovori mu Magarac. 'Osjećam da će mi se leđa slomiti.'

Štakor se hitro popne na Magarčeva leđa i izgrize užad koja su držala teret. Hrpa cjepanica sruši se na tlo.

'Zašto ne poslušaš moj savjet, prijatelju?' reče Štakor. 'Bit će ti puno lakše. Trebaš paziti na svoje zdravlje.'

'Strah me da se ne izgubim na putu.'

'Odakle dopire taj strah?'

'Iz srca,' odgovori mu Magarac.

'Onda odbaci srce dok se ne riješiš straha.'

Magarac je bio zbunjen. 'Da odbacim srce? Nema puno vremena da si mi savjetovao da pazim da mi srce ne odumre!'

'Srce za koje ti savjetujem da odbaciš već je odumrlo, prijatelju moj. Riješi ga se i pronaći ćeš drugo koje može kucati punom snagom.'

'O kakvim glupostima pričaš, prijatelju' reče Magarac. 'Imam samo jedno srce, ono koje mi je u prsima. Nemam tvoje oštre zube i sićušno tijelo, a ne posjedujem ni tvoju lukavost. Bez napornog rada, umrijet ću od gladi.'

'Ohrabri se i odbaci to srce,' reče Štakor. 'Moraš ga prvo izgubiti da bi ga mogao ponovno pronaći.'

Odjednom se iza jednog stabla pojavio drvosječa. Štakor je bio tako sitan da ga ovaj nije ni primijetio.

'Što to radiš, prokleti magarče?' poviče drvosječa. 'Bacio si sve cjepanice!'

Drvosječa nasrne na Magarca i počne ga tući...”

Kralj zaustavi priču pokretom ruke i reče: “Zamolio sam te da mi ispričaš priču o čovjeku koji je ispunio svoje želje i na kraju je ostao bez svega. Potom si mi ispričao priču o majmunu i kornjači. Sada sam te zamolio da mi ispričaš o čovjeku koji je umislio da je njegov strah od istine zapravo istina, a ti mi govoriš o štakoru i magarcu. Što želiš time postići?”

Mudrac mu odgovori: „Gospodaru, istina do nas može doprijeti kroz riječi životinja i ptica.“

Kralj se začudio. „Kako je to moguće? Životinje se ne služe ni jezikom ni razumom.“

Mudrac mu odgovori: „Gospodaru, Bog vas uzvisio. Stvarnost ne možemo uvijek izravno razaznati, ali nam u tome može pomoći nešto što nalikuje na nju. Zato nam služe basne. Istina se može pronaći u različitosti i sličnosti između priče i stvarnosti. Gospodaru, Bog vam udijelio milost. Istina nam se ukazuje poput bljeska kojeg vidite onda kada najmanje očekujete. Možete je čuti iz usta najslabijih i najmanjih bića. Makar je bjesomučno tražili, pronaći ćete je tek onda kada niste u potrazi za njom. Dok me slušate što vam pripovijedam, otvorenog srca i s dobrom voljom, polako ćete shvatiti vezu između onoga što želite znati i onoga što se događa u priči. Obratite pozornost na male, naizgled nebitne stvari. Gospodaru, Bog vas blagoslovio. Kada oni koji nemaju ni jezik ni razum progovore, to znači da je kap prelila čašu. U tom trenutku razumni moraju šutjeti i slušati. Mudrost životinja može nas uputiti na pravi put.“

 

Spustila se noć. Kraljevski dvor je utihnuo.

Kralj je sjedio zaokupljen mislima.

„Mislim da se bojiš otkriti mi istinu,“ obrati se mudracu. „Ukopavaš je u zabavnu priču i čekaš da je sam dokučim, jer tako nećeš biti kriv ako me uznemiri ono što sam otkrijem.“

„Strah od kraljeva je jedan od oblika mudrosti,“ reče mudrac. „Čak i nakon svih ovih godina koje sam vam služio, uvijek ću biti samo obični starac s neobičnim naglaskom. Moje mjesto na ovom svijetu se ne može ni usporediti s vašom velebnošću. Kako da je uopće usporedim s najnižim sojem ljudskog roda, kojemu ja pripadam? Jedino što nama preostaje su iluzije i obmane. Ali ja vas ne obmanjujem kako bih vas prevario, već da biste vidjeli istinu. Nema ničega u istini po kojoj se ne može postupati. Biste li poštivali istinu kad bih vam je ponudim kao izravan odgovor na pitanje? Ne. Ona postaje vrijedna poštovanja samo kada je sami dokučite iz nečega što vam zaokupi pažnju. Gospodaru, Bog vam udijelio svo bogatstvo ovog svijeta. Ja ovo radim samo zato što ste me zamolili za savjet. Moja namjera je isključivo pravična vladavina, koja je jednaka blagostanju duše i naroda.“

Kralj je neko vrijeme šutio pa je rekao: „Onaj tko se ne usuđuje govoriti istinu, nije vrijedan povjerenja. Onaj tko obmanjuje, na taj način upliće laž u istinu, nepravdu u pravičnost. Obmanjivanje i laganje je jedno te isto. Odavno su mudraci govorili da kralj treba biti oprezan oko onih koji mu služe i vjerovati samo onima koji mu govore istinu. Oni koji ga obmanjuju trebaju biti protjerani. Ovdje se naši putevi razilaze, mudrače.“

Kralj pozove svog krvnika i naredi mu da ubije mudraca. Njegovo tijelo bilo je bačeno lavovima.

 

Gaza, 2035

Majka mi šapne da neka žena prolazi ulicom.

Brzo sam se ustala i pridružila joj se pokraj prozora. Obje smo držale dah.

Žena je hodala bez žurbe, korak po korak.

Pokušale smo joj razaznati lice.

Učinilo mi se kao da sam uočila tračak osmijeha na njenom licu.

Srce nam je skoro prestalo kucati dok smo je promatrali kako prelazi na drugu stranu ulice.

Naćulile smo uši. Ništa se nije dogodilo.

Nagnule smo glavu kako bismo je mogli što dulje pratiti, sve dok je više nismo mogle vidjeti.

Nastavile smo neko vrijeme promatrati praznu ulicu. Bila je rana zora.

Majka se uputila u kuhinju, mrmljajući da moram paziti na vrijeme ako ne želim zakasniti.

Vratila sam se u krevet pokraj svoje usnule kćerke. Nastavila sam pisati. Ako ne želim da mi zakasni plaća, trebala bih danas dovršiti prijevod.

U članku kojeg prevodim dolazim do treće poteškoće. Ona se tiče umjetnosti korištenja istine kao oružja. Autor kritizira istinu koju ne slijede konkretni rezultati, a za primjer daje one koji govore da se val barbarstva u nekim državama razvio potpuno prirodno, kao da je Bogom dan.

Autor kaže: “Oni koji se protive fašizmu, ali ne i kapitalizmu, oni koji se žale na barbarstvo koje proizlazi iz samog barbarstva, to su ljudi koji žele osigurati svoj dio mesa, ali ne žele ništa imati s činom klanja. Takvi nemaju problema s konzumiranjem mesa, ali ne žele vidjeti krv. Oni su zadovoljni time da mesar opere ruke prije nego im pruži meso. Takvi ljudi nisu protiv imovinskih odnosa koje proizvode barbarstvo, već su samo protiv barbarstva. Dižu glas protiv barbarstva i to u zemljama gdje vladaju isti imovinski odnosi, ali gdje mesari još uvijek peru ruke prije nego što pružaju meso.”

Već tjedan dana prevodim članak naslovljen 'Pet poteškoća u pisanju istine', kojeg je 1935. godine napisao Bertolt Brecht.

Iako nisam nikada bila u Njemačkoj, kao ni igdje drugdje, svejedno sam puno naučila o povijesti te zemlje preko interneta. Kao i moji kolege, naučila sam jezik preko online tečajeva i YouTube-a koje naša saudijska tvrtka dijeli na svojoj mrežnoj stranici, odakle ih možemo preuzimati.

Sve što ovdje uspijemo dobiti, dobijemo preko Interneta.

Jednom kada smo savladali jezik, počeli smo prevoditi tekstove koje nam je slala tvrtka. Tekstovi većinom pokrivaju temu kulture.

Nudimo brze i kvalitetne prijevode za nisku cijenu. Ono malo što zaradimo je dovoljno da preživimo. Znamo sve o povijesti zemalja u kojima se govore jezici koje prevodimo, ali ne znamo ništa reći na tim jezicima.

Oni postoje u našim glavama poput programskih jezika koji nemaju živućih govornika, kao da su šifre za dekodiranje, ograničeni samo za primanje sadržaja.

Na isti način razaznajemo vanjski svijet, za koji znamo da postoji, ali ne znamo kako živjeti u njemu. Doživljavamo ga kao virtualnu stvarnost u kojoj ne obitavaju živuće osobe, već njihove projekcije.

Članak koji prevodim dio je serijala o novom valu barbarstva, kojeg priprema tvrtka za koju radimo. Serijal se ponavlja svake godine od početka ere koja je postala poznata kao “Povratak barbarstva”.

Članak je napisan u vrijeme nacističke vladavine u Njemačkoj, dok je Brecht bio u progonstvu u Danskoj. U članku piše o poteškoćama s kojima se suočavaju oni koji žele reći istinu o sustavnom barbarstvu i nudi savjete kako istinu približiti što većem broju ljudi.

Ono što mi je u samom početku privuklo pažnju bilo je čvrsto vjerovanje autora da istina zbilja postoji, ali da se poteškoće javljaju onda kada istina treba doprijeti do ljudi. Pripisala sam to činjenici da je članak napisan u prošlom stoljeću, u davnim danima kada istina još uvijek nije mogla doprijeti do svih.

Jedne večeri nakon posla, sjedila sam kod kuće s kolegama. Kao i obično, raspravljali smo o tekstovima koje prevodimo. Pomislila sam što bi Brecht mogao napisati da živi u našem dobu, kada nema poteškoća u dopiranju istine do ljudi, kada je svi već znaju, ali nikome nije potrebna.

Istina je postala kao slijepo crijevo, koje je evolucijom izgubilo svoju funkciju.

U današnjem svijetu je sve jasno kao sunce, ogoljeno do kostiju.

 

Promatrala sam svoju usnulu kćerku pored sebe. Oči su joj se ubrzano micale pod kapcima. Položila sam gornji dio dlana u njen otvoreni dlan, stavila laptop sa strane i namjestila se pokraj nje. Čvrsto sam je zagrlila i osluškivala tihi zvuk njenog disanja.

Oči su mi prazne. Gledam hladnu svjetlost kako struji kroz prozor u sobu. Osjećala sam kako se u mene polagano uvlači mir.

Iznenada sam se sjetila da ću za dva tjedna ja doći na red da budem ta koja će ugostiti razred. Ustajala sam kao da me ugrizla osa i ponovno otvorila laptop.

Izbrojala sam koliko će djece provesti tjedan u našoj kući i koliko će nam novca trebati za pečenje i kuhanje.

Škole više ne postoje. Ulicama je gotovo nemoguće sigurno hodati, stoga roditelji okupljaju djecu svaki tjedan u drugoj kući. Domaćini preuzimaju zadatak obrazovanja i odgoja djece tijekom tog tjedna te im pripremaju obroke. Na taj način svi sudjeluju u podjeli odgovornosti.

Nakon što sam dovršila računicu, prijavila sam se na svoj virtualni račun kako bih provjerila saldo u elektroničkoj valuti. Ako odmah ne naručim dodatne obroke, narudžba bi se odgodila za sljedeći mjesec. Kopnene granice se otvaraju na samo jedan dan, sredinom svakog mjeseca. Nakon što kamioni s hranom i vodom unesu namirnice preko granice, one se distribuiraju u skladu s pravilima Administracije Pojasa.

Ustala sam se i prošetala po sobi da protegnem ukočene mišiće. Zastala sam pokraj jedinog prozor kojeg smo imali i pogledala vani. Kuće su polako oživljavale. Do ušiju mi je dopirao zvuk užurbane djece i glasnih kuhinja. Ulice su bile prazne kao i inače.

Sjenka projuri ulicom takvom brzinom da sam jedva razabrala boju njegove bijele košulje. Neki su bili prisiljeni hodati na ulicama u hitnim situacijama, ali u normalnim okolnostima ljudi su se radije kretali sigurnim podzemnim hodnicima, iako su bili dugački i potpuno tamni.

Uzalud sam čekala da vidim ženu koja je rano ujutro prešla ulicu, a zatim sam se vratila u krevet.

Čim sam sjela i uzela laptop u krilo, moja se kći probudila.

Otvorila je oči i pogledavala uokolo dok me nije uočila. Ustala se i pitala me koliko je sati. Prije nego što sam uspjela odgovoriti, rekla je:

„Zašto ste me pustili da spavam? Kasnimo li?“

Brzo sam je uzela u krilo i umirila je rekavši joj da je još rano.

Oči su joj se bile crvene od sna. Otrčala je do moje majke u kuhinju da se još jednom uvjeri da ne kasnimo.

Potom se poput munje vratila u sobu i odjenula odjeću koju je pripremila jučer.

Nije bilo smisla da se pretvaram da ću išta više moći raditi.

Zaustavila sam se na petoj poteškoći u članku, koja je govorila o korištenju obmana za širenje istine, kako je podmetnuti bez da je otkriju neprijatelji, posebno u vremenima kada se istina progoni i izobličava.

Zatvorila sam laptop i otišla u kuhinju da pomognem majci.

Taj dan je bio onaj kojeg su svi čekali: zadnji petak u mjesecu, dan odlaska na plažu i dan za gozbu, kada bi se svaka obitelj posebno potrudila u pripremi najukusnijih obroka.

Moja majka je već prethodne večeri počela s pripremom hrane.

Kako se približavalo podne, ulice su se ispunile mirisima od kojih su tekle sline.

Uzela sam kutiju s ručkom. Kćer je hodala uz mene, noseći prostirku na kojoj ćemo sjediti. Majka nas je slijedila uz pomoć štaka.

Ovo je jedini dan kada bi ulice bile sigurne za šetanje. Mnoštvo ljudi dopiralo je iz svakog kutka, marširajući prema plaži. Došli smo do visokog zida koji su sagradili pred plažom. Zid je od stakla, tako da smo mogli vidjeti plažu, ali nismo mogli namirisati more ili ga dotaknuti vršcima prstiju.

U podne posljednjeg petka u mjesecu, vrata staklenog zida bi se otvorila. Mnoštvo je nahrupilo na pješčanu plažu.

Čim se sunce počne spuštati iznad zapadnog horizonta, mladi su počeli skupljati kutije s hranom među obiteljima koje su sjedile na mekom pijesku. Svaka je obitelj pripremila kartonsku kutiju i u nju stavila dio svoje hrane.

Mladi su složili kutije na kolica i krenuli prema moru. Neki od njih nosili su drvene daske. Ušli su u more do dubine prsiju, izvadili su hranu iz kutija i postavili je na daske koje su naslagali na morsku površinu.

Djeca su čekala na plaži, zadržavajući dah.

U daljini se pojavilo jato dupina.

Mladi su pogurnuli daske natovarene hranom u njihovom smjeru i vratili su se na obalu.

Dupini su doplivali do dasaka, skačući i stvarajući pjenu. Valovi su bacili hranu s dasaka u more

Neka su djeca bila toliko uzbuđena da su počela skakati i trčati prema moru. Roditelji su ih brzo povukli natrag. Mnoštvo na plaži očaran je promatralo jato dupina kako skače oko hrane i proždire je.

Kada je sunce zašlo, dupini su se sve više približili obali. Došli su nam toliko blizu da možemo vidjeti njihovu zagasito tamnu kožu i široka usta. Jato je ispustilo valove neobičnih cvrkuta, zvižduka i ćurlika. Stajala sam s kćerkom u krilu, držeći majku za ruku, slušajući s ostalima zadivljujuće glasanje dupina. Životinje su nam ukrale srca, oprale ih i pročistile u moru, pa su ih vratile na mjesto.

Osluškivali smo zvukove. Kada su dupini čuli naš zajednički uzdah, skočili su u znak pozdrava, prskajući pjenu u svim smjerovima.

Polaganim korakom smo se uputili svojim kućama. Vrata na staklenom zidu će se otvoriti tek za mjesec dana.

Haytham el-Wardany

S arapskog prevela Antonia de Castro Burica.

Haytham el-Wardany je pisac i prevoditelj rođen u Kairu, trenutno nastanjen u Berlinu. U posljednje vrijeme bavi se konceptom istine i načinom na koji se istina povezuje s postrevolucionarnim kontekstom. Nedavno je objavio The Book of Sleep (2017, Alkarma Publishing House, Cairo) i How to Disappear (2013, Kayfa Ta Publications, Cairo/2018, Sternberg Press, Berlin/NY).

Možda će vas zanimati
Povratak imaginacije
Homepage od oktobra do otpora 300dpi 1 03.12.2020.

7000 dana u Sibiru Karla Štajnera

...ili golo pripovijedanje preživjelog Jugoslavena. Ivana Peruško Vindakijević

Piše: Booksa

Povratak imaginacije
Homepage aaron burden t2b1z jpt w unsplash 02.12.2020.

Ja, anarhista

"Hiljadudevetstodevedeset i šeste, u augustu, osam mjeseci poslije Dejtona, otišao sam u United States Of America." Damir Avdić

Piše: Booksa

Povratak imaginacije
Homepage greg panagiotoglou ptljymudds4 unsplash 01.12.2020.

Džalal al Ahmadi (pjesme)

U sklopu temata "Povratak imaginacije" donosimo nekoliko pjesama Džalala al Ahmadija.

Piše: Booksa

Povratak imaginacije
Homepage lukas stoermer  0j8obmqbrg unsplash 30.11.2020.

Gdje si ti u ovom svijetu?

"Jedne hladne noći krajem veljače u pustoj zemlji okruženoj golemim nazubljenim planinama stajao sam na makadamskoj cesti sličnoj svakoj drugoj cesti u ovom ruralnom predjelu." Shahram Khosravi

Piše: Booksa

Povratak imaginacije
Homepage k worthington iotl9 zfmwu unsplash 30.11.2020.

Povratak imaginacije

Tekstovi koje u ovom tematu donosimo pozivaju nas da se današnjom stvarnosti pozabavimo iz pozicije kojoj ne fali mašte da predloži drugu vrstu zajedništva.

Piše: Booksa

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu