Page arrow
Bek 728x90px 1Bek logo boja negativ 2 300x250

Ja, anarhista

Large aaron burden t2b1z jpt w unsplash Aaron Burden; Unsplash.
Srijeda
02.12.2020.

Hiljadudevetstodevedeset i šeste, u augustu, osam mjeseci poslije Dejtona, otišao sam u United States Of America.

U svojoj staroj domovini SFRJ baš kao i u novoj BiH nisam radio ama baš ništa. A onda, samo deset dana po dolasku u USA, zaposlio sam se u svojoj prvoj velikoj korporaciji punoj kapitalističkih svinja, zvala se corporation of Hilton.

Tamo sam upoznao male fine kapitalističke šarafe koji vrijedno rade i čine da velika kapitofašistička mašina melje sve pred sobom. Sve su to bili fini poslu predani ljudi iz Guatemale, Salvadora, Nikaragve, Chilea, Mexica, Filipina, Somalie, Etiopie, Vietnama (Vijetnamci su se dvadesetpet godina poslije rata i dalje dijelili na sjeverne i južne, sjeverni su bili divlja nemilosrdna aemocionalna komunistička kopilad, a južni su bili mirni i prijatni dalo ih se jebat na svaki način. Amerikanci su ih jebali u glavu godinama od Saigona do izbjegličkih centara pa im je to ušlo u DNK), Hondurasa, Kine, Koreje (koji se nisu dijelili na sjeverne i južne možda zato jer nisam uspio sresti ni jednog sjevernog) i ja from Be i Ha.

Kad sam bio klinac govorili su mi "vojska će od tebe napraviti čovjeka" i kad sam završio srednju školu otišao sam u vojsku jer u SFRJ su bile dvije mogućnosti: otići u vojsku ili otići u vojsku, i ja sam izabrao jednu od te dvije, naravno bila je i treća mogućnost otići psihijatru, ali jebavanje sa psihijatrima je moglo trajati kao i jebavanje s vojskom a ishod je bio neizvjestan, jer su psihijatri znali biti luđi od pacijenata, za frajera za koga smo svi znali da je degen psihijatar je rekao da je sposoban za vojsku a on nam je za psihijatra reko: jebo mater onom frajeru treba pomoć, al koji kurac ja ovo pričam, aha JNA USA, u vojsci sam naučio kako postati čovjek, doduše mama mi je rekla da se tako postaje lopov, al šta ona zna, vojska me je naučila kako slagati kako se izvući kako zajebati kako ne uraditi what they told me tako da i danas sumnjam da su Rage Against the Machine oficirska djeca i da im tekstove pišu pukovnici i majori, generalski stil je zajebaniji i skuplji nema wall street tog casha, uglavnom ja sam bio pravi čovjek za kapitalizam.

Dok su drugi marljivo radili ja sam marljivo prolazio mimo posla i svakog petka još marljivije uzimao paycheck koji sam uredno stavljao na račun a trošio bakšiš koji su mi davali, ni danas ne znam zašto, i s visoka gledao tu kapitalističku kopilad koja se gojila skupom hranom koju su za njih pravile vrijedne ruke došljaka sa dalekog juga tog ogromnog kontinenta i koji su pripadali rasi za koju sam prvi puta čuo u USA i to u upitniku za posao koji sam ispunjavao također prvi puta u svom životu.

U tom upitniku stoji masa gluposti od kojih se danas sjećam dvije.

Prva.

Kada bih imao priliku ukrasti da li bih ukrao? Odgovori, DA i NE.

I druga. Meni jako draga. Zbog nje sam kad god mi je bilo dosadno išao ispunjavati upitnike za posao. To je dio u kojem vas pitaju koje ste rase. Nabroje vam sve rase i vi trebate zaokružiti onu kojoj pripadate. Spomenuću samo dvije, jer se tiču ove priče, od kojih je ova druga moj greatest hits of all time.

White

i

White (but Hispanic origin)

Kad sam to pročitao nisam mogao vjerovati. Mislio sam da to nije ono što ja mislim da jeste već da je to nešto što ja ne kontam da jeste. I onda mi je sinulo (često meni nešto sine). Pozvao sam gospođicu koja je radila u human resources i sjedila nedaleko od mene kao učiteljica koja pazi da ne prepišem, ali onako neupadljivo kao nečim se zanima a ja glup ne kontam da se ona nečim zanima.

Oprostite gospođice, možete li mi pomoći.

Yes, sir.

Ne razumijem ovaj dio ovdje.

Which one?

Ovaj, White i White (but Hispanic origin).

What is that you don't understand?

Ne znam šta da zaokružim.

Gledala je u dijetom rata izvajanog tridesettrogodišnjeg white-a (negdje je pisalo i Caucasian) ravne kao beton čvrste abdomene koja bi izdržala svaki teret bez obzira na seksualnu orijentaciju.

What do you mean…? You are white.

Znam, ali ne znam koji sam white. Ovaj samo white ili ovaj white sa zagradicom?

Sir… Those are Hispanics.

Koji hispanjolci?

From Central and South America.

Aha! Meksikanci i to.

Yes, sir.

Znači ja sam ovaj bez zagradice. Thank you very much.

You're very welcome sir.

I tako sam zaokružio pravi white i kompletirao application za posao. A onda mi je opet nešto sinulo. Dok sam gospođici bez zagrade predavao aplikaciju upitao sam je još nešto.

Oprostite, da vas pitam nešto?

Please.

Šta zaokružuju Italijani?

Excuse me?

Italijani, znate Italijane?

Yes sir, I know Italians.

Njih nema na spisku.

What list?

Ovaj spisak sa rasama, fale vam Italijani.

What do you meen we're missing Italians?

Pa imate nas white i ove white sa zagradicom, ali nema Italijana i njihove zagradice.

Sa tridesettri godine sam mogao jebat zid i tepat mu o darling, al ovaj pogled to je bilo previše. Nije vjerovala da bi se neko mogao zajebavati s tim, u Americi se to skupo plaća. Sigurno je mislila da sam idiot.

Sir, I don't understand you?

Pa ako su Hispano white sa zagradicom onda bi i Italijani morali imati svoju zagradicu i oni su malo više… kako da kažem… osunčani. Znate šta mislim.

No sir, I don't know what you mean?

Mislim, nije u redu da se svi mi možemo zaokružiti osim Italijana. Oni su veliki evropski narod. Na kraju krajeva po jednom od njih ste dobili ime. Greškom doduše, ali ipak.

Sir, Italians are white.

Znam ali… Aha… Italijani su white?

Yes, sir.

A Španci su…?

They are white too but Hispanic origin.

Ahaaaa… Ma ja, nema veze. Have a nice day.

 

I tako sam ja provodio svoje dane u USA, svakodnevno se sukobljavajući sa klasnim neprijateljem i prodirući duboko u kapitalističko tkivo izvodio sam brze i neočekivane diverzantske akcije koje su neprijatelja ostavljale danima u šoku.

A onda sam se sasvim slučajno tumarajući daleko iza neprijateljskih linija našao u ulici Height & Ashbury nekadašnjem hodočašću hippiya čiji trag možete pratiti po sasušenim i još uvijek vidljivim potočićima mokraće kojom su označavali slobodnu teritoriju Jefferson Airplane, Grateful Dead, čije kuće su još uvijek tu, Janis, Hendrix, Morrison, čiji su grobovi i pepeli daleko ali duh prisutan kao da šezdesete tek trebaju biti odsvirane.

Taj duh nisu uspjele istjerati ni do zuba naoružane korporacijske falange McDonaldsa, Diesela, Virgin Recordsa, Benetona, uzalud su eskadroni smrti Tommy Hilfigera marširali u svojim prijetećim uniformama uzalud su huligani Armanija i Calvin Kleina vandalski nasrtali, sloboda je uspjela opstati.

Nova '67. je bila u punom cvatu i ne samo to, dapače, pružila je ruku '77. koja joj je došla u ispomoć. Nekadašnji neprijatelji živjeli su u simbiozi Never Mind The Woodstock. Njihovi psi nekupiranih ušiju i repova slobodno su srali govnima označavajući slobodnu teritoriju koju sam udahnuo punim plućima. I znao sam. Ja. Usamljeni diverzant slobode našao sam svoje izgubljene saborce. I revolucija umalo nije počela.

Sa prvim korakom preko govana suze su mi udarile u trepavice. Na samom ulazu u slobodnu teritoriju sa moje lijeve strane dočekao me je prekrasan revolucionarni mural tako živih boja da sam mogao čuti kako mi uzvikuje dobrodošlicu. U mnoštvu likova prepoznao sam Argentinca kojeg je Maradona istetovirao na lijevo (ili desno?) rame kad je počeo fulat i iz penala (misleći valjda da će tetovaža otjerati Britance sa Falklandskih ostrva, al tetovaže ni komarci ne jebu) a iznad murala stajale su riječi u koje sam gledao sa strahopoštovanjem. Anarcho book store!

I tad je puklo u meni. Spoznao sam istinu. Ja nisam nikakav revolucionar. Ja sam mali kapitalistički šaraf koji služi kao rob dok fašisti osvajaju i ovo malo slobodnog svijeta.

Ja sam sramota.

Stajao sam ispred zida. I sjetio se Lorke. I njegovih velikih riječi prije nego ga je pokosio plotun španskih fašista.

"Zar će te me streljati na ovako lijepom danu?"

I onda sam shvatio zašto su Španci white sa zagradicom. Prokleti bili!

A dan je bio sunčan i lijep. I stojao sam sam ispred zida. Ali nije bilo nikog da me strelja.

Mene.

Sramotu revolucije.

Nisam bio dobar ni za fašistički metak.

I tako sam Ja corporation scum pokajnički ušao u Anarcho book store. Prvu pravu slobodnu teritoriju u svom životu.

Knjižara je bila veličine trpezarije i dnevne sobe socijalističkog stana zemlje u kojoj sam bio pionir i omladinac. Zidovi su bili prekriveni policama sa kojih su me gledale knjige revolucije slobode i prkosa. Dosta njih sam pročitao u svojoj čistoj socijalističkoj mladosti kada sam sanjao revoluciju, ali nisam imao gdje da je izvedem, jer je već bila izvedena. A ni uvodit je nije imalo nekog smisla. Nisam mogao ni Che Guevaru na majici nosit. Šta je on značio pored velikana koji su me gledali sa zidova učionica. Marx Engels Lenjin Tito. Che nije bio ni za čvoke.

U knjižari su bile dvije fotelje i jedna drvena stolica. Fotelje su zauzela dvojica anarhista srednjih godina koji su zavaljeni u izderanim naslonjačima proučavali subverzivnu literaturu.

Svaki za sebe.

Kad sam ušao niko me nije ni pogledao. Sloboda. Prošao sam pored drvene stolice i zaustavio se nasumice ispred reda knjiga. Nos mi je skupljao dugogodišnju prašinu i mem u kojem sam mogao prepoznati revolucionarni znoj koji su za sobom ostavili mnogi neustrašivi antikapitalistički borci. Čitav sat sam prelistavao knjige razgledajući fleke i mrlje koje su na stranicama ostavile godine teške borbe.

Moj stid je sve više rastao. Nisam bio dobar ni za drvenu stolicu a rado bi sjeo. Height & Ashbury je na jednom od mnogih brda San Francisca i popeo sam se pješke.

Nikad u životu nisam tako nisko pao. Dotakao sam dno. Došlo mi je da kleknem tu u toj sobi punoj slobode mema i prašine između svih tih knjiga borbe i nadanja između natpisa "Bolje spavati nego raditi za kapitaliste", koji istina nisam shvatio, jer ako ne radim ne bih imao gdje spavati ne bih imao šta jesti, tu između poruka koje su na papirićima slobodni ljudi kačili na mjesto za oglašavanje "tražim sobu, tražimo gitaristu, sindikat održava javnu tribinu…", i nije ta preostala trunka dostojanstva bila presudna da to ne učinim, već umor. A i bio sam gladan. A u blizini je bio McDonalds.

Zgadio sam se samom sebi na pomisao da bih sa ovog mjesta mogao otići u tu fašističku menzu i tako poniziti drugove. Ali šta sam mogao. Nisam imao para za nešto drugo.

Pokušavao sam naći izlaz i jedini koji sam vidio je da kupim neku knjigu i tako potpomognem borbu a sa sobom ponesem mali dio nje jer me podsjećala na moje revolucionarne srednjoškolske dane kada sam poslije dobrog drkanja puštao dobru muziku i zamišljao da sam Che Guevara na ulazu u Havanu. Bolivija me nije privlačila.

I knjiga se sama pokazala. Live from Death Row. To je napisao onaj crnac kojeg je furao Rage Against the Machine pošto su isfurali onog indijanca sa kojim ne znam šta se desilo, jer ga više niko ne spominje, a taj crnac je čekao smrtnu presudu za nešto što nije učinio. Murija je rekla da je krajem šezdesetih ubio jednog od njih, a on je rekao da nije i imao sve dokaze za to, ali su ga ipak osudili i sada su Rage Against stali uz njega i mnogi su slijedili njihovu gestu, ali je pisac ostao sam u ćeliji smrti (inače, nikad nisam uspio shvatiti kako to mi stajemo uz nekoga kad taj neko uvijek najebe bez nas?).

Uzeo sam knjigu i krenuo da platim. I tek tad sam ga primijetio. Sjedio je na visokoj stolici kraj prozora odmah do ulaznih vrata ispred masivnog stola na kojem je bilo razbacano sve i svašta i u sred toga kasa nalik na kasu iz samoposluge u mojoj zgradi s početka sedamdesetih gdje sam kupovao rum pločice.

Imao je nešto više od dvadeset godina. Zgodan. Hladan. Dostojanstven. Bio je obučen u majicu koja je jasno govorila da je kapitalizam najebao i farmerke koje nisu ništa govorile. Kosa mu je bila svezana u rep iz kojeg se izvuklo nekoliko prijetećih antiglobalističkih pramenova koji su bacali sjenu na tajanstveno lice.

A onda sam primijetio drugu stvar i stao kao ukopan. U ruci je držao Subway sendvič koji je nemarno laganim pokretom prinio ustima i zdravim zubima otkinuo veliki komad. Pogledao me je preko sendviča. Ja sam gledao u sendvič.

Subway sendvič je bio ogroman i koštao je više od pet dolara. Reklama za sendvič bila je Put the foot in your mouth. Toliki je bio. I ja ga još nisam probao. Često sam se pitao ko može platiti sendvič pet i nešto dolara?

Usta koja žvaču nisu ništa rekla. Ja mali kapitalistički šaraf spustio sam knjigu na sto i rekao.

Želim kupiti knjigu.

Lijeno je dohvatio knjigu prstima desne ruke okrenuo je pogledao cijenu ukucao u kasu i rekao.

Thirteen buks and fiftytwo cents.

I tad se u meni opet probudio Ja mladi srednjoškolski anarhista opušten i smiren kao friško izdrkan neustrašiv i uspravan kao Che u feljtonu Oslobođenja kad je širio revoluciju po Angoli godinama prije nego su ga ujebali malarični komarci u šumama Bolivije i predali u ruke CIA-e.

Knjiga košta dvanaest dolara.

Hladno ko preko kurca ne prestajući žvakati mladi anarhista je rekao.

Plus tax.

Molim?

In America we pay tax.

Opet je zagrizao. Nisam ga uopšte zanimao. Al on je zanimao mene.

Kakav porez? Mi anarhisti ne plaćamo porez fašističkoj državi!

I tu je žvakanje stalo. Zalogaj je ugurao u desnu stranu usta ali nije rekao ništa. Sad me je primijetio.

Knjiga košta dvanaest dolara.

Yeah. That's the price. But tax is not included.

Koja taxa? Mi to ne plaćamo.

Are you Russian?

Kakav Russian ba koji ti je kurac.

Nisam Rus. Evo ti dvanaest dolara. Toliko knjiga košta.

Man, you don't get it, you have to pay tax.

Neću platiti taxu kapitalističkoj državi! Ja sam anarhista! Zato sam ovdje. Da kupim knjigu od drugova i potpomognem revoluciju!

Zalogaj mu je stajao na istom mjestu čineći da mu se pljuvačka brže luči. Srkao ju je. Nije se sjetio da sažvače.

Ja tebi dvanaest dolara ti meni knjigu i do konačne pobjede!

Man, I can't give you the book until you pay for it.

Dajem ti pare.

That's not the price.

Čovječe! Tebi pare meni knjiga državi kurac! Borba traje!

Vidio sam mu komad šunke i kožicu paradajza. Pljuvačka mu se izlila preko donje usne. Poletilo je prema meni kad je progovorio.

Are you Russian?

Jebo te Rus koji ti je kurac daj mi knjigu.

Look man…

Halo! Plaćaš li ti porez državi?

Paradjiz je nestao, al je šunka ostala.

Kad dobiješ platu, platiš li porez državi?

I don't work.

Kako ne radiš? A šta radiš ovdje?

I volunteer.

Volontiraš?

Yeah.

Džaba? Ne plaćaju te?

Yeah man, I'm a volunteer.

Pa otkud ti sendvič?

Kožica paradajza je opet izvirila.

What do you mean…?

Otkud ti sendvič?

I… Are you Russian?

Halo ba, jebo te Russian, otkud ti sendvič kad ne radiš?

Usrko je sve unutra i zatvorio usta. Od hladnog dostojanstvenog anarhiste ostala je samo oteklina na desnom obrazu. Dobar je Subway sendvič. Kompaktan. Treba puno pljuvačke da ga se istopi.

Kako si kupio sendvič?

I didn't buy it…

Jesi ukro?

No man…

Pa otkud ti sendvič?

My girlfriend gave me…

Otkud njoj sendvič?

She bought it.

Odkud joj pare?

She works…

A djevojka ti radi i hrani te dok ti tareš guzove od dosade i meni knjigu od dvanaest dolara naplaćuješ thirteen bucks and fiftytwo cents!

Tek tad sam primijetio da me promatraju subverzivci iz fotelja. Ali onako indiskretno. Šaraju očima dok lafo čitaju.

Postajao sam sve gladniji i nervozniji i bilo mi je pun kurac i mene i anarhije i revolutionary subwaya.

Care, evo ti dvanaest dolara daj mi knjigu i ciao!

Man if you don't pay tax I will have to pay.

Nećemo platiti ni ti ni ja! Uzmi pare i nemoj kucat ništa. Ko će znati?

I can't do it like that.

Zašto?

That's illigal.

O jebo svoju mater! Kreno sam se malo zajebavat a vidi sad! Da on mene ne zajebaje?

To ti mene zajebaješ?

No man, I don't bull you. That's how it is.

Slušaj me… Ti si anarhista?

Yeah, man.

Ja sam anarhista. Mi smo drugovi?

Yeah…

Želimo uništiti državu jer je svaka država bez obzira na sistem fašistička tvorevina nastala kao sprega organizovanog i političkog kriminala u cilju dominacije nad građanstvom i ostvarivanja profita na tuđem radu plaćajući ga minimalno porobljavajući ga porezima otuđujući mu pravo na ono što je njegovo vlasništvo uvođenjem zaštite nad vlasništvom ili jednostavno oduzimajući ono što je stekao poštenim radom i dijeleći krpeljima i neradnicima koji griju državni šupak!

Šunka je popustila. Istopila se u kašu sa ostatkom sendviča ali se kožica paradajza držala. Bila je tvrda ko najlon plastenika.

Jesmo se skontali?

I have to see with boss…

Ma daj! Ovaj me zajebaje!

Gazda?!

Yeah…

Pa imaš i gazdu jebo ti svoju mater! Pa zar Anarcho book store ima i gazdu?!

Skoro je pobjegao prema uglu prostorije gdje sam tek tad primijetio tri stepenika i nestao iza nekog zastora.

Okrenuo sam se anarhistima u foteljama. Ništa. Čitaju.

I onda su se pojavili iza zastora. On i jedan mali čovjek. Proćelav. Neobrijan. Nasmijan. Rekao je.

We don't buy it.

Nisam ga konto.

Šta vi don't buy it?

You know what.

Smješkao se. Znao je nešto što ja nisam.

Ne znam care, šta?

C'mon man… You are a cop.

O jebo svoju mater! Nisam mogao vjerovati. Ovo je bilo previše. Zovno sam malog, stavio petnaest dolara pored knjige i reko mu naplati sve.

Prišao je i dalje punih usta. Sendvič je odložio pored kase i ukucao. Mali neobrijani čovjek se smješkao sa vrha stepenica.

Here it is.

Dao mi je knjigu i kusur.

I onda me opet spičilo.

Šta je ovo?

The book… and the change.

A đe je kesica?

Baš nešto sad razmišljam dok pišem koliko se držala ona kožica paradajza. Sve je mogo ispljunut ko pljuvačku, al kožica se držala. Virila je ko čačkalica.

What bag?

Kesica jarane? Đe je kesica za knjigu.

Are you Russian?

De ba više s tim Russianom, koji ti je kurac! Daj mi kesicu.

I don't have it.

Kako nemaš kesicu?

Usrko je kožicu nazad i slegnuo ramenima.

Care. Da te pitam. Objasni mi. Ne kontam. I am from daleko. Možel?

Klimno je.

U Barnes & Noble (korporacijske knjižare sa čistim foteljama, udobnim stolicama, dobrom kafom) ima ista ova knjiga košta isto plus isto taxe i ja dođem ovdje popnem se na vrh brda po ovakvoj vrućini samo da je ne kupim od kapitalista već od revolucionarnih drugova i ti sjediš neljubazan žvaćeš sendvič od šest dolara pričaš sa mnom preko kurca naplaćuješ mi porez i ne daš mi kesicu a oni tamo ljubazni ne žvaču osmjehuju se mirišu naplate isto i daju kesicu!

Gledo me ko da imam bombu.

Jarane, care moj, objasni mi molim te, u čemu je fazon s tom kesicom?

Damir Avdić

Damir Avdić underground je muzičar i umjetnik iz Tuzle. Svirao je u hardkor-punk bendu Rupa u zidu, a sada nastupa samostalno (električna gitara i glas). Izdao je sedam albuma te je autor zbirke priča Na Krvi Ćuprija (2005), romana Enter Džehenem (2009, Harfo-graf) i Tiket za revoluciju (2012, Algoritam), pjesničke zbirke Kuda sestro (2011, Algoritam) i prozne knjige Ne želim da pobijedim (2014, Algoritam).

Možda će vas zanimati
Povratak imaginacije
Homepage jordane mathieu aetxqbpsmem unsplash 04.12.2020.

Istinite basne

"Sve je počelo onog dana kada je upaljač progovorio." Haytham el-Wardany

Piše: Booksa

Povratak imaginacije
Homepage od oktobra do otpora 300dpi 1 03.12.2020.

7000 dana u Sibiru Karla Štajnera

...ili golo pripovijedanje preživjelog Jugoslavena. Ivana Peruško Vindakijević

Piše: Booksa

Povratak imaginacije
Homepage greg panagiotoglou ptljymudds4 unsplash 01.12.2020.

Džalal al Ahmadi (pjesme)

U sklopu temata "Povratak imaginacije" donosimo nekoliko pjesama Džalala al Ahmadija.

Piše: Booksa

Povratak imaginacije
Homepage lukas stoermer  0j8obmqbrg unsplash 30.11.2020.

Gdje si ti u ovom svijetu?

"Jedne hladne noći krajem veljače u pustoj zemlji okruženoj golemim nazubljenim planinama stajao sam na makadamskoj cesti sličnoj svakoj drugoj cesti u ovom ruralnom predjelu." Shahram Khosravi

Piše: Booksa

Povratak imaginacije
Homepage k worthington iotl9 zfmwu unsplash 30.11.2020.

Povratak imaginacije

Tekstovi koje u ovom tematu donosimo pozivaju nas da se današnjom stvarnosti pozabavimo iz pozicije kojoj ne fali mašte da predloži drugu vrstu zajedništva.

Piše: Booksa

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu