Ono što povezuje priče u knjizi Iva Bezinović-Haydon jest unutrašnji nesklad protagonistica, kao i nostalgija za vremenom u kojem su živjele, žalovanje za onim "ja" iz prošlosti.
Roman Ognjena Aksentijevića uspostavlja prostor za promišljanje o pitanju što od čovjeka ostaje kada izgubi temeljne oslonce poput prostora, pripadnosti i jezika, a preživljavanje postane jedini preostali oblik smisla.
U novom romanu Damira Karakaša šuma nije samo kulisa na čijoj se površini naziru likovi, već je prostor čitanja u kojem se čitatelj gubi, u kojem nema putokaza, uređenih putova pa ni jednoznačnog konačnog cilja.
Roman Hristine Radović Andrić ne prikazuje obitelj kao prostor bliskosti, nego kao zatvoren sistem u kojem majka preuzima glavnu ulogu, ne da bi zaštitila bližnje, nego suprotno.
Istovremeno urnebesan kao sitcom i realističan kao najteža drama, roman Nebojše Lujanovića prevrtljivo je štivo koje će vas neprimjetno uvući u svoj zaplet i onda vas natjerati da čitate o stvarima o kojima ne želite ni misliti.
"Mali roman o tišini" Semezdina Mehmedinovića je kaotična, zamršena i duboko intimna knjiga koja ne zahtijeva toliko intelektualno pronicljivog i analitičnog čitatelja, koliko onog udešenog i prijemčivog za tišine koje će u većoj mjeri susresti u njenom čitanju.
S objavljivanjem kritika krenuli smo 2007. i nismo stali – baš svakog utorka naši stručni kritičari seciraju nova izdanja iz Hrvatske i regije.
